Stolac je u kontekstu predstojećih lokalnih izbora već duže vremena predmet brojnih analiza i pogleda koje iščitavamo kroz ustaljene matrice o političkoj utakmici ili borbi za nacionalne interese, nerijetko je poredeći i vraćajući u vrijeme u kojem je retorika bila zamijenjena zveketom oružja.
Piše : Enes Ratkušić (Stav)
Takva promatračka matrica, koja ni u jednom detalju ne želi prepoznati inicijativu usmjerenu na traženje zajedničkog dobra, ishodište nerijetko nalazi u morbidno‑patološkim konstrukcijama, koje s realitetom imaju malo ili skoro nikakve veze. Baš zato se rijetko ko odvaži da problem Stoca problematizira iz racionalno-političke perspektive. S druge strane, takav ugao nije atraktivan u jednom poprilično zatrovanom javnom prostoru, koji samo senzacijama upakiranim u nacionalne odore daje prednost.
Zajednički nastup na predstojećim izborima koji je okupio tri stranke, SDA, SDP i SBB, uglavnom se tumači kao pokušaj preotimanja vlasti HDZ-u, koji u ovoj općini suvereno vlada od prvih prijeratnih demokratskih izbora. Ali, kako se takva interpretacija ne uklapa u već spomenutu i odomaćenu interpretaciju o famoznim koalicijama nacionalnih stranaka, cijeli se slučaj pokušava predočiti kao nekakva zavjera moćnih lobija koji su navodno skriveni negdje u pozadini i vuku poteze.
Navedena razumijevanja u stolačkom su slučaju, očitovala se ona kao koalicija ili konflikt, a iz perspektive dvoipodecenijske vladavine HDZ-a u ovom gradu, više nego irelevantna. Svaka racionalna analiza oslonjena na stanje u ovom gradu posvjedočit će jasno da je promjena vlasti više nego neophodna, i to ne radi političke relaksacije, još manje kakvog revanšizma, nego je ona prije svega potrebna radi zaustavljanja propadanja jedne sredine, koja po svim ekonomskim parametrima može i treba ići u razvoj.
Predsjednik HDZ-a dr. Dragan Čović prilikom nedavnog gostovanja na TV1 kaže kako ne može da shvati zbog čega je nekoliko stotina, kako je rekao, ljudi iz Mostara mjesto boravka prijavilo u Stocu, u čudu se pitajući čemu to. I niko nakon njegovih primjedbi da barem upita za hiljade onih koje stranka na čijem se čelu nalazi naseli i izgradi im cijela naselja na području stolačke općine. Stotine su problem, hiljade nisu. Za njega su veći problem oni koji se silom progona nađoše u Mostaru i koje, dakako, ako ništa drugo prožima ljubav prema sredini u kojoj su rođeni od onih od kojih većina, do sumnjive dislokacije iz Srednje Bosne, nikada nogom nije kročila u Stolac.
Predizborni plakat HDZ‑a s naglašenim sloganom “Gospodarski odgovor” više je od demagogije. O kakvom gospodarskom odgovoru uopće može govoriti stranka koja je praktički uništila privredu, onemogućila sve moguće inicijative. Prvi povratnici u Stolac dobro pamte da su u Stocu ugašene i fabrike koje su nakon rata radile. Radili su RMK, odnosno Željezara, Fabrika metalnog namještaja, Inkos i Enterijeri, pa čak i Tvornica kartona i ambalaže do prodaje mašina. Istina, daleko manjim kapacitetom nego prije rata. Ali su radili. Nekoliko stotina radnika zarađivalo je platu u navedenim firmama. Sve je nakon toga u tom “gospodarskom odgovoru” pretvoreno u klasičnu i besperspektivnu pustinju. Svaki projekt koji bi nagovještavao bilo kakvo buđenje zaustavljan je i ignoriran.
Šta se u Stocu događalo sve ove godine? Ništa osim zatvaranja ionako opustošenih privrednih kapaciteta. Fabrike su budzašto kupovane, ali ne s ciljem da bi iste bile pokrenute, nego da bi se stavile na nekakvu vrstu čekanja. U Stocu su uništeni ne samo privredni potencijali nego i inicijativa da ne kažemo entuzijazam da se bilo šta poduzima. Valjda se zato jedno od najljepših hotelskih zdanja u samom centru grada kupoprodajnim marifetlucima održava u ruševnom stanju, kako se čak ni znatiželjnici koji kane posjetiti ovaj grad, nadaleko poznat po bogatstvu kulturno-historijskog naslijeđa, ne bi odveć zadržavali. Aktualna vlast protivila se čak i brzoj cesti koja bi preko Stoca zemlju komunikacijski povezala s Neumom. Nesuvislo, gotovo patološki zalagali su se da put prema Neumu ide preko susjedne Čapljine.
Inicijative u tom pogledu ubijene su čak i na individualnoj razini. Dok je u susjednim sredinama značajan broj ljudi registriralo i nudi usluge smještaja, u Stocu, koji se kao rijetko koji grad može pohvaliti s pet kulturno-historijskih spomenika prve kategorije, nema niko. Ta mrtvozornička strategija u režiji HDZ-a sam je život u Stocu zaogrnula u jednu vrstu standbyaranžmana, čekanja čiji smisao valjda samo znaju pisci takve vrste scenarija. Samo valjda oni znaju “tajne razloge” zbog kojih su gradu osuđenom na smrt kaznu preinačili u doživotnu robiju.
