Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Neizmjerna Allahova mudrost krije se u činjenici da je čovjek po svojoj prirodi grešno biće i da čovjek, bez obzira koliko bio pobožan i dobar, upada u grijehe.
Allah, dželle šanuhu, mogao je čovjeka zaštititi od grijeha i griješenja, međutim ostavio je to čovjeku, da se on sâm izbori s time i u tome se krije velika pouka i mudrost. Ako bismo o njoj malo više razmišljali možda bi nam to pomoglo da se popravi naše stanje, da, nakon posrtanja, ustrajemo na istini i da se, nakon upadanja u grijeh i skretanja sa Pravog puta, vratimo Allahu.
Kada čovjek upadne u grijeh, tada treba da shvati svoju potrebu za Allahom i Njegovom zaštitom i čuvanjem, jer ako ga Allah ne sačuva bit će upropašten, ako šejtan pruži svoju ruku prema njemu, on će ga uništiti.
I to je ono što porađa naš oslonac i pouzdanje u Allaha, naše traženje zaštite i utočišta kod Allaha, od našeg nefsa, od šejtana, a kroz naše skrušene dove i iskreno kajanje. Stoga, nije čudo što je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preporučio svojoj kćerki hazreti Fatimi, radijallahu anha, da ujutro i navečer uči ovu dovu: ”Ja Hajju, ja Kajjum, bi rahmetike estegisu, aslih li še'ni kullehu, ve la tekilni ila nefsi tarfete ajnin – O, Živi i Vječni, tako ti Tvoje milosti, pomozi mi, popravi moje cjelokupno stanje i ne prepuštaj me samom meni ni treptaj oka!” (En-Nesai, El-Hakim i El-Bejheki)
Grijeh čovjeka vodi do kapije tevbe
Onome ko počini grijeh, Allah otvori vrata tevbe i on se vraća u okrilje Njegove milosti, ponizno priznaje svoje grijehe i traži oprost i postojanost na Pravom putu.
Ljudska srca su prevrtljiva i ona su u Allahovoj ruci, pa sretan je onaj čije srce Allah okrene prema dobrim djelima i ne prepusti ga njemu samom i njegovom trudu.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, često je učio ovu dovu: ”Ja Mukallibel-kulubi, sebbit kalbi ala dinike – O Ti, Koji okrećeš srca, učvrsti moje srce u Tvojoj vjeri!” (Tirmizi)
Također, mudrost čovjekove grješnosti krije se i u tome što, kad bi čovjek stalno bio u stanju pokornosti, postoji mogućnost da se uzoholi i da ga obmanu vlastita dobra djela, te da pomisli da je on simbol pobožnosti, da zaslužuje takvu i takvu nagradu, i slično.
Ali, kada čovjek upadne u grijeh, onda on pada u vlastitim očima, shvata svoju suštinu, shvata da je on grješno biće koje zaboravlja, te da je sva dobrota koju posjeduje, od Allaha, da je to Allahova blagodat i dar njemu, i tada kod njega nestaje samodopadljivosti, osobine koja upropaštava onoga ko je posjeduje.
U predaji dolazi: ”Kada ne biste griješili ja bih se za vas bojao nečega što je gore od običnog grijeha, a to je samodopadljivost (el-‘udžb).”
Ko upadne u grijeh, a svi smo skloni griješenju, onda shvati Allahovu blagost, dobrotu i pokrivanje grijeha, jer da Allah hoće mogao bi nas odmah kazniti i osramotiti pred ljudima. Da su stranice naših djela dostupne svim ljudima, niko od nas ne bi želio da je živ, niti bi želio da se sretne s bilo kim ko je zavirio u knjigu njegovih djela.
Kada čovjek upadne u grijeh, to ga onda preokupira i nema vremena da razmišlja o svojoj pokornosti i dobrim djelima, već samo o grijehu ili grijesima koje je počinio, kajući se i koreći svoju dušu, sve dok Džennet ne nastani.
Neki učeni i pobožni ljudi iz prvih generacija govorili su: ”Zaista čovjek nekada uradi grijeh pa ga on uvede u Džennet, a nekada uradi dobro djelo pa ga ono uvede u Džehennem.” Na pitanje, kako je to moguće, odgovorili su: ”Kada vjernik učini grijeh, čim ga se sjeti zaplače, iskreno se kaje zbog grijeha i ponizno moli Allaha za oprost. Tada kod njega nestaje oholosti i samodopadljivosti, i to iskreno kajanje ga odvede u Džennet. Dok drugi učini dobro djelo i stalno o njemu priča, veliča ga i oholi se zbog tog djela, sve dok ga to ne odvede u Džehennem.”
Prenosi se da je Abdul-Vahid ibn Zejd jednog zimskog dana sreo svog prijatelja Utbeta i vidio je da se uznojio. Upitao ga je šta mu je i zašto se uznojio u tako hladnom danu, a on nije htio odgovoriti. Abdul-Vahid je bio uporan, pa mu je na kraju Utbe rekao: ”Ja sam prije toliko i toliko vremena na ovom mjestu počinio grijeh i zato sam se uznojio kada sam ovuda naišao.” (Ebu Nuajm el-Asfehani, Hilyetul-evlija)
Jedna od mudrosti ljudske sklonosti griješenju je i to što čovjek kad upadne u grijeh shvati veličinu i ljepotu Allahovog oprosta, i kada bi stalno bio u pokornosti onda ne bi shvatio ni upoznao sredstva koja pomažu u čišćenju duše onome ko je iskušan grijehom. Nakon grijeha njegovo srce se ispuni tugom, suzama, kajanjem, shvati veličinu svoga grijeha i zuluma koji je sâm sebi učinio, ali isto tako i veličinu Allahovih blagodati i nedostatnosti njegovih djela da zasluži te blagodati.
I kada čovjek tako gleda na svoja djela, kada se boji da mu neće biti primljena, kad stalno upućuje dove i moli Allaha da mu se smiluje, sve je bliži ostvarenju cilja.
Aiša, radijallahu anha, upitala je Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Allahov Poslaniče, na koga se odnose ove Allahove riječi: ”I oni koji od onoga što im se daje udjeljuju, i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svome Gospodaru.” (El-Mu'minun, 60.) Jesu li to oni koji piju alkohol i kradu?” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio je: ”Ne, Aiša! Već oni koji poste i klanjaju i daju zekat, ali se boje i strahuju hoće li im Allah primiti djela. To su oni koji druge pretiču u dobru.”
Hasan el-Basri je govorio: ”Iskreni vjernik spojio je kod sebe dobročinstvo i strah, a munafik je kod sebe spojio grijeh i sigurnost.”
Nekada srce oboli od nekih opasnih bolesti koje čovjek i ne osjeća kao bolest, pa Allah iz Svoje dobrote odredi da čovjek upadne u grijeh, ne bi li osjetio bol i potražio lijek kako bi se izliječio, a nema boljeg lijeka od tevbe i kajanja za grijehe.
Grijeh također čini da čovjek bude zaklonjen i udaljen od Allaha, pa Allah učini da Njegov rob osjeti blagodat, radost i sreću, i omogući mu da se vrati u okrilje Njegove milosti i uživa u ibadetu.
Upadanje u grijehe čini da čovjek ima razumijevanja za druge ljude, da im nađe opravdanja, isprike, da bude samilostan i blag prema njima, a ne osoran i grub, – on ih savjetuje, pokušava im pomoći, a ne ponižava ih i ne oholi se nad njima. To ga također sprječava da istražuje i prati mahane drugih ljudi, jer nema ni vremena za druge kada su ga zadeverali vlastiti grijesi i mahane.
Prenosi se da je Musa, a.s., tražio od hazreti Hidra da mu ostavi oporuku, a Hidr mu je rekao: ”Oporučujem ti da budeš nasmijan a da ne budeš srdit, da budeš koristan a ne štetan, da ostaviš svađu u svakoj situaciji, da ne hodaš zemljom bez cilja, da se ne smiješ bez potrebe, da ne koriš ljude zbog njihovih grijeha, već da plačeš nad svojim grijesima.”
Dunjaluk nije naše trajno stanište
Grješnik koji se iskreno pokaje osjeti slast tog pokajanja u svom srcu, osjeti smirenost, zadovoljstvo, ali i čežnju za Allahovom blizinom i vječnom džennetskom nagradom, jer zna da dunjaluk nije naše glavno i trajno stanište i boravište, i želi da se vrati u kuću vječnosti, u Džennet iz kojeg su, Allahovom voljom i mudrošću, istjerani naši praroditelji, Adem i Hava, koji su u jednom trenutku, dok su boravili u Džennetu, zaboravili da im je šejtan otvoreni neprijatelj, te nakon što su kušali plodove zabranjenog stabla, osjetili su da su počinili nešto krupno pa su se pokajali, govoreći: “Gospodaru naš” – rekoše oni – “sami smo sebi krivi, i ako nam ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.”
Spominje se da je jedan kralj naredio da mu se napravi dvorac i u to ime je angažirao najbolje majstore, inženjere iz svih krajeva carstva. Naredio im je da naprave dvorac koji će biti simbol savršene gradnje, simbol ljepote i raskoši. Kada je posao završen, pozvao je ljude sa svih strana da dođu i obiđu dvorac i od svih je tražio da razgledaju dvorac, te ako uoče neku mahanu i nedostatak da to kažu. Ljudi su dolazili i obilazili dvorac, njegove sobe, vrtove, bazene i sve druge ljepote koje je posjedovao. Bili su zadivljeni njime i nisu našli nijednu mahanu. Tako su se smjenjivale skupina za skupinom ljudi, i kad god su stražari, nakon što bi određena skupina izlazila iz dvorca, pitali jesu li primijetili nedostatak, svi su govorili da je to savršenstvo koje nema nedostataka. Na kraju je došao jedan čovjek iz daleka, prašnjave odjeće od putovanja i obišao je dvorac. Prilikom izlaska iz dvorca stražari su ga upitali da li je otkrio ijedan nedostatak ili mahanu, a on je rekao da dvorac ima dvije mahane. Začudili su se i prepali, pa su ga odveli kralju da ga on ispita o tim mahanama. On je pred kraljem potvrdio te dvije mahane dvorca i rekao: ”Prva mahana je to što će sigurno doći dan kada će se ovaj dvorac srušiti i nestati, a druga mahana je, cijenjeni kralju, što će sigurno doći dan kada će vlasnik ovoga dvorca umrijeti i morati napustiti dvorac.”
Kralj je počeo plakati i sjetio se tada svojih grijeha, pogrešaka i nedostataka, te sigurnog susreta sa Gospodarom svjetova. Onda je rekao onima oko sebe: ”Ukažite mi na dvorac koji se neće nikada srušiti i u kojem se ne umire.” Odgovorili su: ”Kralju, takav dvorac postoji samo u Džennetu.”
Stoga, ne očajavajmo zbog naših grijeha, već se iskreno pokajmo Allahu, učinimo da tevba bude sastavni dio našeg života i nakon tevbe ustrajmo u doborim djelima koja će nas, uz Allahovu pomoć, vratiti u Džennet.
