Piše: dr. Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Milost s kojom se povezuje Muhammedovo, sallallahu alejhi ve sellem, poslanstvo i poslanica koja mu je objavljena, očituje se u načinu ophođenja koji je Allah, dž.š., uspostavio među ljudima. Naime, nejednakost među ljudima je očita, iako su svi ljudi od Adema i Have. Njihove razlike u urođenim sposobnostima (talentima) i društvenim pozicijama, statusima i prilikama su predmet veoma teškog testa i zato je Uzvišeni Allah rekao: ”Mi činimo da jedni druge u iskušenje dovodite, pa izdržite! A Gospodar tvoj vidi sve.” (El-Furkan, 20.) Postoje bogati i siromašni, učenjaci i neznalice, jaki i slabi, oholi, zlobni, plemeniti i zagonetni, crni i bijeli, itd.
Islam je od samog početka potvrdio da ne postoji ljudsko biće a da neće biti iskušano i testirano mogućnostima koje su mu date i okolnostima koje ga okružuju. I njegova želja za napretkom i uzdizanjem ili želja za stagniranjem i padanjem određuje njegovu sudbinu.
Islamsko pravilo glasi: ”Svaki čovjek je odgovoran za ono što sâm čini.” (Et-Tur, 21.), tako da je raspolaganje imetkom, a ne sâm imetak, ono što određuje budućnost čovjeka, i odnos prema nauci, a ne sama nauka, ono što određuje njegovu poziciju.
To znači da bogati moraju pomagati siromašnima, inače će stradati, i da učenjak mora prosvijetliti neuke, inače će zalutati i propasti. Ko uskrati ljudima dar svoje inteligencije i bogatstva, on će pasti sa stepena bogobojaznosti, a ono što je zaradio u ovom svijetu od bogatstva i prestiža neće mu koristiti.
Druga strana treba da teži dobru i upotpunjavanju razboritosti i zrelosti bez zlobe i ozlojeđenosti, jer: ”Nije od nas onaj ko ne poštuje naše starije, ko nije milostiv prema našim mlađima i ko ne zna prava naših učenih.” (Tirmizi)
Ljudi su – po logici islama – grane jednog stabla, a osnova odnosa među njima je međusobno upoznavanje i saradnja. Dunjaluk je kuća provjere i ispita, a taj ispit ima svoje zahtjeve, manifestacije i uvjete. Ali islam, usred ovog testa, podsjeća ljude na neophodnost samilosti među njima i suzbijanje tvrdoće srca i otupjelosti osjećaja.
Zar nisi čuo da je Allah oprostio prostituki koja je napojila psa koji je skapavao od žeđi? Šta je tek sa onima koji pokazuju blagost prema ljudima i koji ublažavaju njihov bol i patnju?
Islam je odobrio rat, ali samo kada on znači dobrobit za čovječanstvo. Rat je za svaku osudu i on je zločin onda kada predstavlja agresiju na slabe, kada ugrožava njihova prava i kada zamagljuje istinu i pokušava ugasiti njeno svjetlo.
A kada se rat vodi radi slamanja tiranije, suzbijanja zuluma i stajanja na put tiranima i zulumćarima, onda je on podrška i pomoć potlačenima i discipliniranje tirana. Borba ovdje ne znači ništa drugo do kažnjavanja bandita i drumskih razbojnika, a to je upravo jedno od značenja samilosti i sigurnosti koje nedostaje svijetu.
Kur'an upozorava zulumćare i neznalice da je on vrhunac milosti i da je Allah slao poslanike kao milost, kao što se navodi u ajetima: ”Ha Mim. Tako Mi Knjige jasne, Mi smo počeli da je u Blagoslovljenoj noći objavljujemo – i Mi, doista, opominjemo – u kojoj se svaki mudri posao riješi po zapovijedi Našoj! Mi smo, zaista, slali poslanike kao milost Gospodara tvoga.” (Ed-Duhan, 1.-6.)
Ljudi se pokušavaju oholiti i uznositi nad drugima čak i tamo gdje ta uznositost nema nikakvog smisla, stoga je islam zabranio uzdizanje bijelih nad crnima, ili jakih nad slabima ili starih nad mladima, i izgradio je svoju civilizaciju na načelu da je prednost na ovom i na budućem svijetu samo u bogobojaznosti i želji za dobrom.
Muhammedova, sallallahu alejhi ve sellem, poslanica učinila je da poteku izvori milosti među ljudima kroz principe na kojima je zasnovana i učenja koja je usađivala u ljudska srca.
