Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Evo me na smrtnoj postelji. Čekam svoj posljednji trenutak. Iz oka mi je kanula suza čije značenje nisam mogao objasniti. Je li to tuga zbog rastanka sa životom ili je to kajanje zbog grijeha koji me opterećuju? Ili je pak kajanje zbog vremena koje sam potrošio a nisam ga iskoristio u dobrim djelima?
Ležim u krevetu i unatoč gužvi zbog onih koji me posjećuju, osjećam se usamljeno. Svaki sat ili dva dođe mi jedan prijatelj, a drugi ode. Čujem njihove glasove, izraze saosjećanja i njihove dove za moje zdravlje i ozdravljenje, ali me to uopće ne tješi.
Rodbina me stalno posjećuje, moji ukućani ostaju sa mnom do zore da bi mi bilo lakše, a nikakvu lahkoću zbog toga ne osjećam.
Gledam ih s tugom. Volio bih da im kažem: ”Idite od mene i provedite ostatak svog života u ibadetu i pokajanju, to vam je bolje.”
Kada dođe večer pretvaram se da spavam kako se ne bih prepustio razmišljanju. Volio bih da misli pobjegnu od mene, da ih u potpunosti odagnam, ali u ovoj postelji i u ovakvom stanju ne mogu činiti ništa drugo osim gledanja, razmišljanja i kajanja.
Volio bih da tog i tog čovjeka nisam povrijedio, da tog i tog nisam slagao i prevario, da sa tim i tim nisam prekinuo rodbinsku vezu. Da nisam, da nisam… Ali, sad je sve kasno, sad sam na smrtnoj postelji. No, ako zamolim oprost od Gospodara, hoće li mi moj Gospodar oprostiti?
O, kakva ružna slika čovjeka! Sada, kada sam potpuno oslabio, kada sam potpuno iscrpljen, nemoćan i ponižen, tražim oprost. Gdje sam bio u naponu svoje snage, gdje sam bio dok sam bio zdrav?
Ah, gdje sam bio? Trošio sam vrijeme u igri i zabavi, u borbi za prolazne dunjalučke blagodati i sjećao sam se svega osim moga Gospodara. A sad sam se sjetio Allaha i tražim od Njega milost i oprost.
O, prezrena dušo! Kad bih barem sada mogao samog sebe bičevati i kazniti za sve grijehe i pogreške, kad bih se mogao popraviti, pa da budem osoba lijepog ahlaka i dobrog ponašanja s kojom je Gospodar zadovoljan.
O, kad bi se život mogao vratiti barem nekoliko godina unazad, pa da obznanim svoju tevbu i pokajanje, da radim na čišćenju moje duše, pa da me u smrtnom času prihvate i dočekaju meleki moga Gospodara, onako kako prihvataju i dočekuju pobožne vjernike.
O, dušo moja, kako ćeš se suočiti sa smrću? Da, sa smrću! S tom riječi od koje si stalno bježala i mene tjerala da bježim i odvraćala me od razmišljanja o njoj. Sad je došlo vrijeme da o njoj razmišljaš. Sad si u smrtnim mukama, pa šta želiš i čemu se nadaš? Samo jedan sat ili deset minuta. A zašto? Je li zato da bi uredila svoj život, da bi se pokajala, ili možda da tražiš halala od svih onih koje si povrijedila i kojima si zulum učinila, ili da bi oporuku ostavila?!
Sjetio sam sam se Allahovih riječi: ”Kad nekome od njih smrt dođe, on uzvikne: ‘Gospodaru moj, povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!'” (El-Mu'minun, 99.-100.)
Ti sada napuštaš život, imetak, ugled. Gdje misliš pobjeći?
Gdje si bila, dušo moja, kroz cijeli život?!
Zašto si se dovela u ovu opasnu situaciju?!
Sad je sve gotovo i sve je završeno, posao i pozicija koju si imala na dunjaluku. Sada odlaziš u kuću vječnosti, kuću nagrade i kazne.
Nisam mogao dalje razmišljati. Odjednom se svjetlost mojih očiju ugasila, otkucaji moga srca su prestali, Melek smrti je iščupao moju dušu i ugasio svijeću mog dunjalučkog života.
Moje dunjalučko putovanje je završeno umotavanjem u ćefine i ukopavanjem u hladnu zemlju, u moj kabur.
