Piše: Yasin Aktay / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Po prvi put u historiji Turske svjedočimo drugom krugu predsjedničkih izbora. Naime, tokom izbora 2018. godine, Erdogan nije morao da ide u drugi krug nakon što je pobijedio na izborima u prvom krugu, dobivši 52% glasova.
Analizirajući izbore 2023., primjetan je pad glasova od samo oko 2% u odnosu na izbore 2018. godine. Uprkos teškim uvjetima sa kojima se Erdoganova vlada suočavala u proteklih pet godina, Erdogan je ponovo imao najviše glasova u prvom krugu. Iako nije ostvario nadpolovičnu većinu u prvom krugu, ovo uopće nije neuspjeh, i ako posmatramo rezultate iz bilo koje perspektive, bit će jasno da je zapravo opozicija pretrpjela veliki neuspjeh.
Štaviše, razočarenje opozicije veće je od težine zemljotresa 6. februara. Stoga ne čudi što poseban duh fluktuira između ovog razočarenja i rezultata koje je opozicija ostvarila u područjima pogođenim zemljotresom, pa su zbog toga razočarani članovi CHP-a napali žrtve zemljotresa.
Čini se da je opozicija mnogo nade polagala u glasove žrtava zemljotresa koji su spašeni iz ruševina. Čudna neka nada koja nije zasnovana ni na kakvoj logici. Nada je nasušni hljeb siromašnih i kutije imaginarnih glasova za zbunjene političare.
Da li oni, samo zato što su žrtve zemljotresa, moraju da glasaju za opoziciju? Kako ovakav zaključak može imati mjesta u logici, i ima li ovakvo predviđanje mjesta u političkoj sociologiji ili socijalnoj psihologiji?
Opozicija se pokušava pripremiti za drugi krug tako što u potpunoj konfuziji napada sve, umjesto da se vrati razumu i mirnije, analitičnije i samokritičnije traži odgovore na pitanje koje se nameće: “Gdje smo pogriješili?”
Situacija opozicije je slična studentu koji lijeno sjedi 5 godina, a onda pokušava da zapamti sve lekcije dan-dva prije ispita. Budući da se znanje sticano pet godina ne može ponoviti i naučiti za dan-dva, njihova situacija je poput situacije studenta koji ne može da shvati i razumije ono što čita i sluša, već se samo povećava njegova glupost onim što čita na brzinu.
Naprimjer, opozicija po svaku cijenu traga za gubitkom, što se vidi u slučaju izbjeglica, pošto je Republikanska narodna stranka (CHP) svoj govor temeljila na velikom neprijateljstvu prema Sirijcima i izbjeglicama. Pitam se koliko glasova mogu dobiti od Oganovih glasača ako povećaju dozu neprijateljstva prema izbjeglicama. Čini se da su spremni da urade sve što je potrebno da se to dogodi.
U tome je njihov poraz. Kao socijaldemokratska stranka, čini se da nije napravila nikakve ustupke a da to nije učinila u ime pragmatične politike. Političar koji je neprincipijelan da bi došao na vlast ne može zadobiti povjerenje biračkog tijela.
Analiza u kojoj se navodi da su glasovi koje je opozicija izgubila zapravo nacionalistički glasovi, vrlo je ishitrena i neuvjerljiva. Opozicija je izgubila glasove ne zato što je zanemarila polje nacionalizma, već zato što se nije distancirala od terorizma i što se udružila sa strankom koja sarađuje sa teroristima.
Dakle, najvažnije u svemu tome je da odnos između njih i birača na koje ciljaju nije iskreno prijateljstvo, već vrlo jeftino cjenkanje. Poput veze pohlepne i nepoštene osobe, i malo je vjerovatno da će ova veza dovesti do pozitivnog političkog ishoda.
Ranije smo objasnili da su stavovi prema izbjeglicama i žrtvama zemljotresa dvije strane istog novčića. Način na koji se postupa prema žrtvama zemljotresa i prema izbjeglicama zapravo je odraz istog političkog stila. Pomoć žrtvama zemljotresa na osnovu rezultata izbora je prije svega politički i humanitarni skandal.
Nakon zemljotresa vidjeli smo da su općine u kojima vlada Republikanska narodna stranka (CHP) počele da iseljavaju žrtve zemljotresa iz privremenih stambenih jedinica koje im je dala opozicija, samo zato što nisu glasali za njih. U isto vrijeme, vidjeli smo mnoge pristalice CHP-a kako napadaju i vrijeđaju one koji su glasali za AKP, optužujući ih za neznanje i nezahvalnost. Naravno, nije iznenađujuće što ovakav mentalitet, koji ukida pomoć žrtvama zemljotresa, obavezuje azilante da plaćaju velike račune koje nisu u stanju plaćati. Takav odnos je krajnje nemoralan i poražavajući.
To naravno ne utječe na svakodnevni život ljudi koji mrze tražioce azila. Mrze ih jer su rasisti, oni ne vole ljude i tolike su neznalice da misle da je nafaka azilanata i žrtava zemljotresa u rukama vođa i članova Republikanske narodne stranke.
Kao odgovor članovima CHP koji su pokazali krajnje nehuman odnos prema žrtvama zemljotresa koji nisu glasali za njih, Erdogan je otvorio bolnicu za žrtve zemljotresa koja je izgrađena za dva mjeseca. Bolnica se nalazi na području grada Defne, čiji su stanovnici glasali samo 8,5% za Erdogana i njegov Narodni savez, a 57,5% za opoziciju. Tako je vladajuća koalicija izgradnjom ove bolnice prenijela sljedeću poruku: “Nije važno za koga glasate, za nas ste naši građani, bez obzira na vaš glasački izbor”.
Kao što smo rekli, i kao što predsjednik Erdogan stalno ponavlja, ovaj stav je tipičan politički stil AKP stranke od njenog osnivanja. I Ako CHP želi da shvati šta joj nedostaje, može početi proučavati ovaj politički obrazac.
