Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Temeljna odlika čovjekove zrelosti i ispravnog životnog usmjerenja jeste sposobnost da razlikuje Pravi put od stranputice, istinu od zablude i korist od štete, a zatim da prema toj spoznaji usmjerava svoje odluke i postupke.

Er-rušd, er-rešād i er-rešed bliski su pojmovi po značenju. Oni označavaju ispravnost, čestitost, razboritost i sposobnost ispravnog postupanja, dok su njihove suprotnosti zabluda i stranputica.

U savremenim, sekularno utemeljenim konceptima ne postoji pojam koji bi u potpunosti odgovarao kur'anskom terminu rušd. U psihološkom i razvojnom kontekstu srodna pitanja uglavnom se razmatraju kroz dostizanje zrelosti i razvijanje čovjekovih mentalnih sposobnosti, dok je inteligencija među pojmovima koji su mu po značenju najbliži.

Inteligencija je, međutim, sredstvo a ne cilj, i sama po sebi nije garancija ispravnog izbora niti razboritog postupanja. Rušd je put i stanje koje čovjek stječe, a koje Allah daruje kome hoće; on je jedan od plodova upute.

Rušd je, zapravo, stanje ljudske zrelosti i ispravnog usmjerenja koje čovjeku omogućava da odgovorno nosi emanet namjesništva na Zemlji, radi kojeg ga je Allah na njoj nastanio.

To stanje podrazumijeva trajno nastojanje čovjeka da uskladi svoj unutarnji život s istinom i uputom te da, savladavajući vlastite slabosti i suočavajući se s vanjskim preprekama, odgovorno ispuni zadaću koja mu je povjerena. Te prepreke mogu biti materijalne, društvene i idejne; mogu čovjeka udaljiti od upute, zamagliti mu istinu i skrenuti ga s njenog puta.

Kur'an različitim kontekstima pokazuje širinu ovog pojma. Rušd se pojavljuje u značenju upute i Pravog puta, zrelosti potrebne za preuzimanje odgovornosti, znanja i spoznaje, ispravnosti te dobra i koristi. Ta značenja se međusobno nadopunjuju i zajedno oblikuju sliku čovjeka koji zna kojim putem treba ići, sposoban je prihvatiti odgovornost, posjeduje znanje potrebno za njeno izvršavanje, svoje znanje pretvara u ispravno djelovanje i iza sebe ostavlja trag dobra.

Uputa i Pravi put

Jedno od temeljnih značenja rušda jeste uputa koja čovjeku omogućava da prepozna Pravi put i svjesno ga prihvati. U suri El-Bekara Allah povezuje rušd s odgovorom na Njegov poziv i vjerovanjem u Njega: ”Zato neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene, da bi bili na Pravome putu (leallehum jeršudun).” (El-Bekara, 186.)

U istom kontekstu, Allah jasno razdvaja rušd od zablude i ukazuje na jasnu razliku između Pravog puta i stranputice: ”U vjeru nema prisiljavanja – Pravi put se jasno razlikuje od zablude (kad tebejjener-rušdu minel-gajji)!” (El-Bekara, 256.)

Rušd ovdje podrazumijeva sposobnost da se istina prepozna kao Pravi put i da čovjek prema njoj usmjeri svoj život. Uputa zato predstavlja temelj ostalih vrijednosti rušda. Ona čovjeku daje ispravan smjer spoznaje i djelovanja, a njen najuzvišeniji plod jeste tevhid.

Kroz tevhid čovjek spoznaje jednoću Stvoritelja, razumije smisao stvaranja i postaje svjestan svoje uloge namjesnika na Zemlji, odgovornog za život koji mu je povjeren i za čuvanje reda koji je Allah uspostavio.

Isto značenje nalazimo u dovi mladića koji su, čuvajući svoju vjeru, potražili utočište u pećini i od Allaha zatražili milost i ispravnost u svom postupku: ”Kad se nekoliko momaka u pećini sklonilo pa reklo: ‘Gospodaru naš, daj nam Svoju milost i pruži nam u ovom našem postupku prisebnost (ve hejj'i lena min emrina rešeda).”’ (El-Kehf, 10.)

Punoljetnost i zrelost

U kontekstu brige o siročadi Kur'an rušd povezuje sa zrelošću potrebnom za preuzimanje imetka i odgovorno upravljanje njime. Uzvišeni Allah kaže: ”I provjeravajte siročad dok ne stasaju za brak; pa ako ocijenite da su zreli (fe in anestum rušden), uručite im imetke njihove.” (En-Nisa’, 6.)

Ovdje rušd označava sposobnost koja čovjeka čini spremnim za odgovornost. Ona nije samo pitanje dobi, nego obuhvata sposobnost pravilnog rasuđivanja, razumijevanja posljedica vlastitih odluka i odgovornog postupanja s onim što mu je povjereno.

Obaveza je, naime, skinuta s djeteta i s onoga čiji je razum poremećen, jer je razum temelj moralne i vjerske odgovornosti. Razum u Objavi zauzima posebno mjesto: on je sredstvo sticanja spoznaje, izvlačenja pouka i promišljanja o Allahovim znakovima. Kroz spoznaju Njegovih tragova i znakova u svijetu čovjek dolazi do spoznaje svoga Stvoritelja.

Znanje i spoznaja

Kada čovjek dostigne stepen na kojem je sposoban nositi odgovornost, potrebna mu je spoznaja koja će ga osposobiti da tu odgovornost izvršava. U kazivanju o Musau, alejhis-selam, i Hidru, alejhis-selam, rušd se spominje upravo u kontekstu znanja kojem Musa, alejhis-selam, želi biti poučen, pa se obraća Hidru riječima: ”Mogu li da te pratim – upita ga Musa – ali da me poučiš onome čemu si ti ispravno poučen? (mimma ‘ullimte rušda)” (El-Kehf, 66.)

Znanje je jedno od temeljnih sredstava kojima čovjek upoznaje svijet u kojem živi i odgovorno djeluje u njemu. Pomoću znanja otkriva zakonitosti koje je Allah uspostavio u čovjeku i svijetu, razumije mogućnosti koje mu je Stvoritelj podario i njima se koristi u izgradnji i unapređenju života.

Takvo znanje ima svoju punu vrijednost kada je povezano s uputom i vjerovanjem. Tada ono postaje sredstvo izgradnje Zemlje, razvoja ljudskog života i ostvarivanja dobra. Kada se odvoji od moralne odgovornosti i upute, isto to znanje može biti upotrijebljeno za nasilje, ratovanje, ugnjetavanje i udaljavanje čovjeka od smisla zbog kojeg mu je znanje dato.

Znanje je, uostalom, jedna od odlika kojima je Allah počastio čovjeka. Kur'an to posebno ističe u kazivanju o Ademu, alejhis-selam, kojem je Allah podučio imenima svih stvari.

Ispravnost (salāh)

Znanje i spoznaja sami po sebi još ne određuju čovjekov izbor. Kur'an zato govori i o rušdu kao putu ispravnosti, nasuprot putu zablude. Govoreći o onima koji odbijaju Allahove znakove, Uzvišeni kaže: ”I kakav god oni dokaz vide, neće ga vjerovati: ako vide Pravi put (ve in jerev sebiler-rušdi) – neće ga kao put prihvatiti, a ako vide stranputicu – kao put će je prihvatiti.” (El-A'raf, 146.)

Ispravnost osposobljava čovjeka da odgovorno doprinosi izgradnji i unapređivanju života na Zemlji. Ona počinje od čovjekovog odnosa prema samome sebi, kroz ustrajnost na Pravome putu i nastojanje da svoje postupke uskladi s onim što je dobro i ispravno. Iz te lične ispravnosti proizlazi odgovornost prema drugima, koja se očituje u korisnim djelima, zalaganju za dobro i suprotstavljanju zlu.

Ispravnost podrazumijeva i suprotstavljanje korupciji i neredu na Zemlji. Čovjek koji ustrajava u ispravnosti ne pristaje na obrasce djelovanja kojima se korist i dobit ostvaruju nepravdom, zloupotrebom i kršenjem tuđih prava. Ispravnost (salāh) se tako potvrđuje i u odnosu prema ljudima, njihovim pravima i poretku života koji ih povezuje.

Korist i dobro

Kada se u suri El-Džinn govori o odnosu prema koristi i šteti, rešed se spominje kao dobro ili korist: ”Reci: ‘Ja nisam u stanju da od vas kakvu štetu otklonim niti da nekom od vas kakvu korist pribavim (lā emliku lekum darran ve lā rešedā).”’ (El-Džinn, 21.)

U istom kazivanju džini priznaju da ne znaju šta je Allah odredio ljudima, ali razlikuju mogućnost zla od mogućnosti dobra koje im njihov Gospodar želi: ”I mi ne znamo da li se onima na Zemlji želi zlo ili im Gospodar njihov želi dobro (em erāde bihim rabbuhum rešedā).” (El-Džinn, 10.)

Korist je jedno od temeljnih načela čovjekovog djelovanja i jedan od ciljeva njegovog namjesništva na Zemlji. Ona je povezana s čovjekovim robovanjem Allahu i ostvarivanjem svrhe njegovog stvaranja: ”Džine i ljude stvorio sam samo zato da Mi robuju.” (Ez-Zarijat, 56.)

Čovjekovo namjesništvo svoju punu vrijednost ostvaruje kroz djelovanje od kojeg koristi imaju ljudi, živa bića i svijet u kojem žive. Koristan čovjek svojim radom doprinosi izgradnji Zemlje i učestvuje u njenom očuvanju i unapređivanju. Takvo djelovanje nadilazi prolaznu ličnu korist i postaje dio trajnog dobra koje ostaje iza čovjeka.

Nasuprot tome, nered i pokvarenost razaraju ono što je korisno, narušavaju ravnotežu života i udaljavaju čovjekovo djelovanje od svrhe zbog koje mu je povjereno namjesništvo. Kur'an tu razliku sažeto prikazuje kroz primjer pjene koju bujica nosi i odbacuje, dok ono što koristi ljudima ostaje na Zemlji: ”Tako Allah navodi primjer za istinu i neistinu; otpaci se odbacuju, dok ono što koristi ljudima ostaje na Zemlji. Tako, eto, Allah objašnjava primjere.” (Er-Ra'd, 17.)