Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Imam El-Māverdi u svom djelu Edebu-d-dunja ve-d-din iznosi kratku, ali izuzetno duboku misao o odnosu šerijata, politike i pravde. On veli: ”Adab šerijata jeste ono čime se izvršava farz, a adab politike jeste ono čime se Zemlja izgrađuje. I jedno i drugo vraća se pravdi, kojom se čuva sigurnost vlasti i izgrađuju gradovi; jer onaj ko ostavi farz čini nepravdu prema sebi, a onaj ko upropasti Zemlju čini nepravdu prema drugima.”
U ovoj kratkoj izreci riječ adab nosi mnogo šire značenje od onoga koje najčešće vezujemo za pristojnost, učtivost i lijepo ophođenje. Kod El-Māverdija ona označava poredak i način djelovanja koji čovjeka odgaja, usmjerava njegovo ponašanje i pokazuje mu kako da svoju obavezu pretvori u djelo i kako da preuzetu odgovornost izvršava na način koji donosi stvarnu korist.
Iz toga se kod El-Māverdija izdvajaju dva međusobno povezana područja odgovornosti: njegov odnos prema Allahu i njegov odnos prema svijetu u kojem živi.
”Adab šerijata jeste ono čime se izvršava farz” – odnosno, prvo što ukazuje na čovjekovu ispravnost jeste njegova dosljednost u vjeri: da zna šta mu je naređeno, a šta zabranjeno, pa da vjera ne ostane samo osjećaj ili unutarnji doživljaj, već da se očituje u djelima i uređuje čovjekov život i njegove postupke.
A onda El-Māverdi istom mjerom govori o politici: ”A adab politike jeste ono čime se Zemlja izgrađuje.”
Ovdje se otvara širi horizont njegove misli. Politika se ne mjeri samim posjedovanjem vlasti niti očuvanjem položaja, već tragom koji ostavlja na Zemlji. Njena vrijednost pokazuje se u tome da li se njome štite životi i imovina, uspostavlja sigurnost, čuva pravda, uređuju odnosi među ljudima i stvaraju uvjeti u kojima se život može normalno razvijati, ili iza sebe ostavlja pustoš i nered.
U ovoj kratkoj formulaciji sadržana je cjelovita slika čovjekove odgovornosti. Vjera od čovjeka traži da popravi svoj odnos prema Allahu i izvršava ono što mu je naređeno. Vlast i politika traže od njega da preuzeti emanet upotrijebi za uređenje života, zaštitu ljudi i izgradnju Zemlje. Prvo područje odgovornosti tiče se čovjekove duše, drugo života koji dijeli s drugima.
Ipak, najdublja misao dolazi odmah nakon toga: ”I jedno i drugo vraća se pravdi.”
El-Māverdi, uprkos različitosti ova dva područja, oba vraća jednom zajedničkom temelju: pravdi. Čovjek koji ne izvršava obavezu prema Allahu čini nepravdu samome sebi, dok vlast koja ne uređuje život ljudi na pravedan način čini nepravdu drugima.
El-Māverdi zato ne odvaja pobožnost od odgovornosti prema svijetu. Čovjek nije duhovno biće izdvojeno iz svijeta u kojem živi, niti je samo društveno biće lišeno odgovornosti pred Allahom na ahiretu. Postoji popravljanje čovjekove nutrine, ali i uređivanje i popravljanje zajedničkog životnog prostora; poremećaj u prvome predstavlja nepravdu prema samome sebi, dok se posljedice poremećaja u drugome šire na cijelo društvo.
Stoga izraz ”ono čime se Zemlja izgrađuje” otvara izuzetno bogato kur'ansko značenje i podsjeća na riječi Uzvišenog: ”On vas je od Zemlje stvorio i dao vam da je nastanjujete i izgrađujete.” (Hud, 61.)
Čovjekovo postojanje na Zemlji nije tek privremeni boravak, niti je njegov odnos prema njoj odnos pukog korisnika, već odnos odgovornog povjerenika. Zemlja je mjesto njegovog života, rada, odgovornosti, izgradnje i popravljanja, a nema uređenog svijeta bez izgrađenog čovjeka.
Državu ne mogu graditi ni braniti ljudi bez vjere i morala. Država je emanet koji traži ljude svjesne odgovornosti, sposobne da vlast ne pretvore u sredstvo lične koristi, da znanje stave u službu općeg dobra, a povjerene dužnosti izvršavaju savjesno i pravedno.
Sličnu misao jedan pjesnik izražava drugim riječima: ”Nikakvo zdravlje neće čovjeku koristiti sve dok se ne poprave njegova vjera i moral.”
Time se pogled sa izgradnje svijeta vraća upravo na izgradnju čovjeka. Kakva je korist od zdravog tijela ako je čovjekova nutrina opterećena moralnom bolešću? Čovjek može imati tjelesnu snagu, imetak, znanje i vlast, a da ta snaga postane sredstvo kvarenja i nereda ako je ne prate ispravna vjera i moral.
Zato je ‘imāret – izgradnja i unapređivanje Zemlje – širi pojam od materijalnog razvoja. On podrazumijeva poredak u kojem čovjek može slobodno raditi i privređivati, ostvarivati svoja prava i imati povjerenje u institucije kojima je povjerena briga o javnim poslovima.
Gradovi se mogu izgraditi za nekoliko godina, ali poredak koji čuva život ljudi, njihova prava i dostojanstvo zahtijeva mnogo više: iskrenu vjeru u Allaha, ljude čvrstog morala, odgovornost u vršenju povjerenih dužnosti i pravdu koja jednako obavezuje sve.
