Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Godine 1520., dok je sultan Selim I šetao vrtom palače u Istanbulu, samo nekoliko dana prije nego što je trebao krenuti u Edirne, spomenuo je svom prijatelju Hasanu Džanu da osjeća bol u leđima i rekao mu: ”Kao da mi je trn zaboden u leđa, boli me.” Hasan je na to rekao: ”Sultane, možda je trn pao sa drveta i zabio se u tvoju odjeću.” Zatim je zamolio sultana Selima I da sjedne, a onda mu je rukom pregledao leđa, ali ništa nije otkrio. Nakon izvjesnog vremena, sultan Selim I požalio se na isti bol, pa mu je Hasan Džan ponovo pregledao leđa i otkrio vrlo malu oteklinu, odnosno čir koji mu je prouzrokovao bol.
Čir se s vremenom brzo povećavao i produbio, i iz dana u dan je ugrožavao život sultana. Kada je sultan Selim I krenuo iz Istanbula u Edirne u ljeto 1520. godine, njegovo zdravlje se dosta pogoršalo, pa su bili prisiljeni zaustaviti se i podići vojne šatore u blizini mjesta Çorlu. Nakon što su se zaustavili, slavni turski sultan je uzdahnuo, a zatim rekao onima oko sebe: ”Nakon ovoga dana, nema meni drugog putovanja osim na Ahiret.”
Te su posljednje riječi duboko rastužile prisutne u šatoru, tako da su komandanti i ostali bliski sultanovi saradnici morali napustiti šator. Vidjevši to, sultan Selim I okrenuo se svom prijatelju Hasanu i rekao: ”Šta se to dogodilo sa vama, Hasane?”
Hasan je odgovorio: ”Moj sultane, onaj ko želi susret sa Allahom, i Allah želi susret sa njim.”
Sultan Selim I nije puno pridavao pažnju ovome svijetu, pa je zbog toga oštrim glasom rekao Hasanu: ”Ti znaš da nisam uradio ni jedno dobro djelo osim radi Allahovog zadovoljstva i da je moja ljubav prema Allahu neizmjerna. Šta si to primijetio kod mene, pa da to kažeš?”
Hasan Džan je pocrvenio u licu od stida, a zatim je rekao: ”Ne daj Bože, moj sultane, nisam mislio ono što si ti razumio, već sam pomislim da je ovo trenutak u kojem čovjek mora potražiti utočište kod Allaha, potpuno Mu se pokoriti i biti strpljiv.”
Nakon toga, sultan je rekao: ”Uredu, uči mi suru Ja-sin.”
Hasan je sjeo na koljena u blizini sultanovog kreveta i počeo učiti suru Ja-sin, a suze su mu se slijevale niz obraze. Kada je završio sa učenjem, pogledao je u sultana i vidio je kako mu on rukom pokazuje da ponovo uči suru Ja-sin. Hasan je ponovo počeo učiti i kada je došao do ajeta: ”Stanovnici Dženneta uživat će toga dana u blagodatima veseli i radosni, oni i žene njihove bit će u hladovini na ukrašenim divanima naslonjeni, u njemu će imati voća, i ono što budu željeli. ‘Mir vama!’ – bit će riječi Gospodara Milostivog.” (Ja-sin, 55.-58.), čuo je sultanov duboki uzdah. Prestao je učiti i pogledao je u sultana koji je u tom trenutku ispustio dušu i preselio na Ahiret.
Bilo je to u noći sa petka na subotu, 21. ili 22. septembra 1520. godine. (Iz knjige: Besamatun halidetun fit-tarihi el-‘Usmani, str. 55-56.)
