Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Izvori formiranja i nastanka andaluzijskih poslovica bili su brojni i raznovrsni, neki od njih vezani su za lokalnu sredinu, a neki su došli iz drugih sredina.
Jedan od elemenata koji je imao udjela u oblikovanju narodnih poslovica u Endelusu, svakako su arapske poslovice koje su došle sa arapskim osvajačima ili su donešene u Endelus s putovanja Andalužana na Istok. A postoje i neke andaluzijske poslovice čije porijeklo se veže za vijesti i anegdote koje su spomenute u nekim književnim djelima, pa su došle do ušiju javnosti i oni su ih preuzeli i koristili kao poslovice. Kao izvor andaluzijskih poslovica treba svakako spomenuti i iskustva nekih ljudi i nedaće kroz koje su prolazili, pa se to prenosilo i prepričavalo u narodu i uzete su kao primjeri i poslovice.
Tako je nastala grupa poslovica o andaluzijskim gradovima i njihovim stanovnicima. Naprimjer, stanovnici Kordobe uzimani su kao primjer radoznalosti, nametljivosti, buntovništva, ustajanja protiv vladara i klevetanje vladara, tako da je za Kordobljane rečeno: ”Oni su poput deve, ako joj olakšaš teret koji nosi, ona riče, a ako je pretovariš, ona opet riče.”
Andalužani su navodili primjer za Sevilju kao primjer urbane, civilizirane i bogate sredine. Govorili su: ”Kad bi u Sevilji tražio ptičijeg mlijeka, našao bi ga.”
A za grad Šeriš (Cherich), danas mjesto Jerez de la Frontera u provinciji Cadiz, koji je bio poznat po pitama i drugim jelima sa sirom, rekli su: ”Ko dođe u Šeriš a ne jede proizvode sa sirom, lišen je velikog dobra.”
Također su pohvalili stanovanje i život u gradu Džejjan (Jaen), rekavši: ”Hvali druge gradove, a živi u Džejjanu.”
I ovo se nastavilo u poslovicama Španjolaca nakon nestanka islamskog Endelusa, tako da je poznata izreka na španjolskom jeziku: ”A Quien Dios Quiso bien, casa le dio en Jaen” – ”Koga Bog mnogo voli, podari mu kuću u Jaenu.” Postoje mnoge andaluzijske kolokvijalne poslovice koje se i danas koriste u španskom jeziku.
Neke poslovice Andalužani su koristili kao rezervoar za svoja znanja iz medicine, poljoprivrede, vremenskih prilika, itd.
Tako su za maslinovo ulje govorili: ”Jedite (pijte) maslinovo ulje i ne idite doktoru.”
A za limun su govorili: ”Bolje je imati limun u kući, nego imati komšiju doktora.”
Zatim: ”Ako vidite oblake, radujte se dobrim vijestima.”
”Aprilska kiša je bolja od izlivanja Nila.”
Ove dvije poslovice odnose se na poljoprivredu, jer su Andalužani smatrali, na primjer, da je kiša u aprilu mnogo bolja za usjeve od izlijevanja rijeke Nil koja bi natopila njihove usjeve.
Mnoge andaluzijske poslovice odnose se na sultana ili vladara i ono što je povezano s njim. Oni su u tim poslovicama zauzimali oprezan stav i u njima dominira karakter opće kritike bez spominjanja konkretnih imena. Neke poslovice oslikavale su sultanov ili namjesnikov odnos prema podanicima, navodeći da je to odnos zasnovan na nepravdi i da sreća prinčeva, emira i namjesnika ide na račun podanika.
Govorili su: ”Kad čujem princa kako pjeva, znaj da su se moje brige pretvorile u plač.”
Postoje i neke poslovice koje potiču asketizam i oprez u pogledu miješanja i druženja sa vladarima i njihovom svitom. U tom smislu je i poslovica: ”Pravi sultan je onaj koga sultan ne poznaje.”
Što se tiče poslovica o kadijama, one su mnogobrojne, a jedna od njih je i ova: ”Ako je kadija tvoj parničar (protivnik), pa na koga da se žališ?!”
Loš odnos policije prema narodu, Andalužani su izrazili kroz poslovicu: ”U svakom slučaju, policajac će jesti s tobom i na kraju će ti razbiti posudu od glavu.”
A kad je, naprimjer, riječ o poslovicama o obrazovanju i upotrebi batine te strožijih metoda u poučavanju djece, Andalužani su govorili: ”Učiteljevo udaranje je za dijete, isto što i voda za usjev.”
Hvaleći trgovinu, rekli su: ”Ko ima dućan, ne treba mu bostan.”
A za slabu prođu u trgovini, govorili su: ”Sjedi u dućanu i rastjeruje muhe.”
(Izvor: Ebu Jahja Ubejdullah ibn Ahmed el-Kurtubi, Emsalul-‘avâm fil-Endelus)
