Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ko god čita povijest islama otkrit će da je islam stalno bio u velikim nevoljama i iskušenjima, ali da je na kraju islam uvijek pobjeđivao i izlazio iz tih iskušenja i kriza jači nego što je bio, poput zlata koje ne sjaji dok se ne stavi u vatru da bi onda izašlo iz vatre i zasjalo punim sjajem.
Ako čitamo o povijesti pada Endelusa, otkrit ćemo da su kršćani mučili muslimane na najgori način do te mjere da su im lomili kosti ruku i nogu sve dok se ne bi pretvorile u prah.
Križari su 1099. godine (492. h.g.), zauzeli Jeruzalem i silovali žene muslimanke pred njihovim muževima i djecom, masakrirali su muslimane i njihove vođe i rušili džamije. Mnogi muslimani sakrili su se u džamiju Al-Aksu – misleći da križari neće ući i oskrnaviti sveto mjesto -, ali su se prevarili i zaboravili da križari ne drže do svetinja, i to trebamo imati na umu, jer kad god su muslimani zaboravili na tu činjenicu, skupo su to platili. Križari su upali u džamiju Al-Aksa i ubili u jednom danu 70 hiljada muslimana.
Ibn Kesir navodi da su Tatari kada su ušli u Bagdad ubili 2 miliona muslimana za nekoliko dana, tako da je rijeka Eufrat postala crvena od muslimanske krvi.
Ali šta je bilo nakon toga?
Nakon svakog iskušenja i nevolje našao se neko ko je izbavio islam i islamski ummet i vratio mu ponos i slavu.
Tako se Salahuddin el-Ejjubi, 1187. godine, osvetio krstašima i oslobodio je Jeruzalem i Al-Aksa džamiju.
Zatim su došli heroji i mudžahidi Osmanskog carstva da bi vratili slavu muslimana, osvojivši Mađarsku, Srbiju, Dalmaciju, Bosnu, dijelove Francuske, Beograd, Budimpeštu, Bukurešt i druge velike centre.
Danas su islam i muslimani ponovo u nevoljama i iskušenjima, ali unatoč tim nevoljama ne smijemo očajavati, već moramo biti sigurni da će Allah pomoći Svoju vjeru i njezine iskrene sljedbenike. Stoga, naša briga ne treba biti hoće li se i kada ostvariti Allahovo obećanje, već kako da budemo cigla i kako da sebe ugradimo u pobjedu i renesansu našeg ummeta.
