Naše stanje liči na bajku o vođi koji ne zna put i slijepim sljedbenicima

1195

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Kad govorimo o zdravom i naprednom društvu i jakoj i stabilnoj državi, onda moramo znati da takvo društvo i država opstoje na tri temelja: čovjeku, ideji i materijalnim sredstvima.

Životna iskustva kroz historiju pokazala su da trajanje, opstanak, stabilnost i prosperitet društva i države zavise od toga da li je ideja temeljna ili vrhovna vrijednost, a čovjek i materijalni resursi sredstva za očuvanje tih vrijednosti ili su pak ideja i materijalni resursi potčinjeni čovjeku i njegovoj pohlepi. 

Nažalost, mi danas živimo u društvu u kojem je ideja potčinjena čovjeku i služi mu u ostvarivanju kratkotrajnih zemaljskih užitaka i sebičnih interesa. Dominacija materije nad istinskim duhovnim i moralnim vrijednostima dovela je do korupcije i nereda u svim segmentima društva i pretvorila ga u arenu u kojoj se vodi bespoštedna borba za vlast i ostvarivanje isključivo ličnih interesa. A kad je takvo stanje u društvu onda se lahko izdaju ideje (ideali) i principi, pa tako i ideal države, jer je, kod većine naših političara, vlast samo sredstvo za ostvarivanje ličnih interesa. Stoga ni izdaja u našem slučaju ne znači izdaju pojedinca, već izdaju sistema, države i institucija.

Političke vođe se ne bore za vlast i pozicije u državi da bi branili i unapređivali državu i da bi se brinuli o interesima ljudi i poboljšanju njihovog života, već da bi vladali nad njima i maksimalno ih iskorištavali za vlastite ciljeve i interese.

A šta znači kad su ljudski i materijalni resursi u službi ideje i šta znači živjeti i boriti se za ideju i opće interese, najbolje nam govori slučaj plemenitog ashaba i slavnog islamskog vojskovođe Halida ibn Velida. 

Naime, Halid ibn Velid, radijallahu anhu, bio je islamski vojskovođa koji je poznat po nadimku ”Allahova (isukana) sablja”, koji mu je dao lično Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, a o kojem je prvi pravedni halifa muslimana, Ebu Bekr es-Siddik, radijallahu anhu, spremajući se za osvajanje Šama i njegovo oslobađanje od bizantijske okupacije, rekao: ”Odagnat ću Bizantincima šejtanska došaptavanja Halidom ibn Velidom.”

On je bio glavni komandant muslimanske vojske, koji je vodio više od stotinu bitaka i ni u jednoj nije poražen i koji je porazio i ponizio dvije tadašnje moćne imperije: Perziju i Biznatiju, ali i arapske otpadnike (murtede) na Arapskom poluotoku. 

Uz sva ova legendarna herojstva, Halid ibn Velid je smijenjen s pozicije glavnog komandanta u Šamu i to na vrhuncu vojnih uspjeha, od strane drugog pravednog halife, Omera ibn Hattaba, radijallahu anhu, koji je o razlogu njegove smjene, rekao: ”Nisam smijenio Halida zbog mržnje i izdaje, već zbog toga što su muslimani bili iskušani njime, pa sam se bojao da se ne pouzdaju u Halida umjesto u Allaha. Htio sam da znaju da je Allah Stvoritelj i Gospodar (da On daje pobjedu i poraz), i da ih poštedim izlaganja smutnji i iskušenju.”

Zamislite, slavni vojskovođa kakav je bio Halid ibn Velid, vječiti pobjednik na bojnom polju, smijenjen je kako ne bi bio uzrok smutnje među muslimanima. I za divno čudo, on nakon smjene nije držao pres-konferencije, niti je pokrenuo kontinuiranu kampanju pljuvanja po onima koji su ga smijenili, već se povinovao volji i naredbi halife i nastavio da se bori kao obični vojnik, kao što se borio kao komandant, jer se Halid borio za ideju, a ne za poziciju, za opće, a ne za lične interese, borio se za prosperitet i napredak države i društva i želio je u tom pogledu dati svoj maksimalni doprinos, pa mu je bilo svejedno hoće li to učiniti s pozicije komandanta ili s pozicije običnog građanina i vojnika.

Zato Halid ibn Velid, radijallahu anhu, nije nakon smjene sijao smutnju putem raznih kampanja u kojima bi huškao mase protiv halife i onih koji ga slijede kao što to, nažalost, rade naši političari.

Kod nas je danas situacija takva da, čim neki političar bude smijenjen s pozicije ili se zbog ličnih interesa raziđe sa jučerašnjim političkim istomišljenicima, odmah obje strane kreću u javni obračun u kojem dominira vrijeđanje, stigmatiziranje, pljuvanje i pokušaja diskreditiranja i kompromitiranja na najprizemniji način. Upravo ovome svjedočimo, posebno u posljednjih nekoliko godina, u Bosni i Hercegovini, gdje bošnjački političari stvaraju i šire neviđenu smutnju u našem narodu sveteći se jedni drugima isključivo zbog ličnih interesa. 

Nažalost, uspjeli su u tu opasnu i prljavu igru uvući i narod i maksimalno ga podijeliti,. Tako danas mnogi od nas vode žestoke obračune u ime političara koji gledaju samo svoj interes i  koji Halidu ibn Velidu nisu ni do koljena. 

Zbog općeg slijepila koje je posljedica egoizma i nezasite pohlepe, naše stanje je slično bajci o slijeđenju vođe koji ne zna svoj put i slijepim sljedbenicima koji marširaju za njim, nesvjesni da ih vodi u provaliju iz koje nema povratka.

Ta bajka ide ovako: ”Dok je parada prolazila ulicom, iz mase promatrača začu se glas: ‘Shvatite, vi ljudi marširate pogrešnim putem! Ta ulica ne vodi nigdje, tu je kraj puta!’ Učesnici parade zastadoše, uznemireni… ‘Ali, može li to biti’, mislili su i gledali svi kao jedan, kao da su svi oni  njihov vođa koji stoji visoko i ponosno, vođa koji im je odredio ovaj put. ‘On mora ići pravim putem’, mislili su, ‘pa vidi kako on dobro maršira! A vidi kako uzvišeno stoji! O da, on zasigurno ide pravim putem’ – i nastaviše marširati. A onda vođa zastade…uznemiren. ‘Ali može li biti?’, pomisli i pogleda unazad. Mora biti da ja idem pravim putem’, pomisli, ‘vidi koliko njih slijedi mene. O da, ja sasvim sigurno idem pravim putem’ – i nastavi marširati.”

Dakle, nije problem samo u tome što naši političari, zbog svog egoizma, ličnih interesa i sujete, srljaju u propast i što nisu u stanju da prestanu sa širenjem smutnje u našem narodu i državi, već u tome što ih mi slijepo slijedimo i podržavamo i što mnogi od nas nisu svjesni pogubnosti davanja podrške takvim političarima. 

Očito je da nije sve do vođa, već je mnogo toga i do nas, i naše trenutačno stanje je takvo da potvrđuje poznato pravilo spomenuto u predaji: ”Kakvi ste vi, takvi će vam biti i vladari.” (Ed-Dejlemi, Musnedu-l-firdevs) Kao i onu narodnu: ”Kakva šuma, takvi i zečevi.”