Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Na panelu održanom u okviru festivala TradFest u Zagrebu, bivši vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić, javno je izgovorio ono što je godinama bilo prisutno između redova njegovih nastupa i poruka: ideju da je teritorijalno-etničko preuređenje Bosne i Hercegovine ”put mogućeg”, te da je treći, hrvatski entitet legitimno rješenje ”nefunkcionalnosti sistema”.

Puljićeva izjava nije incident, već kontinuitet jedne politike koja se, u toku srpsko-hrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu i nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, kretala kroz narativ straha i retoriku ugroženosti, uz bliskost s politikama koje su Bosnu i Hercegovinu doživljavale kao prostor etničkog razgraničenja, a ne kao zajedničku domovinu. U tom smislu, Puljićeva rečenica iz Zagreba nije promjena stava, ona je njegovo konačno razgolićenje.

Od ”dušebrižništva” do političkog projekta

Dugo je u javnosti kardinal Puljić nastupao u ulozi zabrinutog pastira, zaštitnika ”ugroženog stada”, moralnog autoriteta koji govori o pravima Hrvata u BiH. Međutim, paralelno s tim imidžom, godinama je u nastupima prema hrvatskoj dijaspori i međunarodnim krugovima širio sliku Bosne kao prostora latentnog islamskog ekstremizma i trajne prijetnje Hrvatima, odnosno kršćanima. Ta slika nije bila puki dojam, već čisti politički narativ.

Narativ koji je korespondirao s politikama koje je artikulirao HDZ BiH: da Hrvati mogu biti sigurni samo u teritorijalno definiranom prostoru, da je zajednička država nužno nepravedna i da je rješenje u novim linijama razdvajanja.

Zato je važno razumjeti da, kada danas Puljić govori o ”traženju puta mogućeg”, on ne govori kao neutralni posmatrač političke krize. On govori kao akter koji je decenijama doprinosio intelektualnoj i moralnoj legitimaciji tog ”mogućeg”.

Bliskost crkvenih struktura i nacionalnih politika i njena cijena

Ne možemo ovdje zaobići historijsku činjenicu da bliskost dijela vjerskih autoriteta, prije svega svećenstva Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini, s nacionalnim politikama devedesetih godina nije ostala bez posljedica upravo po narod u čije se ime danas najglasnije govori.

I dok kardinal Vinko Puljić godinama govori o nepostojećoj ”ugroženosti” Hrvata, u tim istupima se ne mogu čuti konkretni, provjerljivi primjeri sistemske diskriminacije koji bi potkrijepili tako tešku tvrdnju. Umjesto toga, taj narativ se gotovo u potpunosti poklapa s političkim tezama koje promovira HDZ BiH, u kojima se osjećaj nesigurnosti koristi kao argument za teritorijalno preuređenje zemlje.

Istovremeno, o stvarnim i dokumentiranim problemima s kojima se suočavaju Bošnjaci u pojedinim općinama s hrvatskom većinom, od segregacije u obrazovanju do neravnopravnog pristupa javnim institucijama, ostaju izvan javnog fokusa kod osoba poput Vinka Puljića, i ne ulaze u isti okvir njegove zabrinutosti.

Ta neravnoteža u moralnoj percepciji govori da se ovdje ne radi o univerzalnoj brizi za pravdu, nego o selektivnom narativu koji prati opasan politički projekt.

Stoga Puljićevi istupi ne djeluju kao glas pastira koji upozorava na konkretne nepravde, nego kao ponavljanje političke matrice u kojoj se apstraktna ”ugroženost” koristi kao sredstvo za opravdavanje trećeg entiteta, dok se stvarne, svakodnevne nepravde nad drugima prešućuju.

Tu se također razotkriva istina koja se uporno zaobilazi, da bosanske Hrvate nije obespravila nikakva ”bošnjačka politika”, nego logika vlastitog nacionalnog projekta koji ih je, pod izgovorom zaštite, pretvorio u instrument političko-teritorijalnih ambicija.

To je vidljivo i u sudski utvrđenim činjenicama iz presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u predmetu ”Prlić i drugi”, gdje je utvrđeno postojanje udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem teritorijalnog preuređenja dijelova BiH i njihovog vezivanja uz politiku tadašnjeg državnog vrha Republike Hrvatske, na čelu s Franjom Tuđmanom.

Retorika ugroženosti i stvarnost života

Tezu o sistemskoj ugroženosti Hrvata u Bosni i Hercegovini, koju uporno ponavljaju dio hrvatskih političkih i vjerskih elita, dovode u pitanje upravo svjedočanstva bosanskih Hrvata koji žive izvan političkih centara tih narativa. Ona se ne osporava deklarativno, nego životnim iskustvom.

Posebno je upečatljiv bio javni istup poduzetnice Snježana Köpruner u emisiji ”Nedjeljom u 2” kod voditelja Aleksandra Stankovića, gdje je, iz pozicije Hrvatice rođene u Zadru, a koja živi i radi u Travniku, smireno, precizno i bez političke patetike govorila o pogubnosti svojatanja Bosne, njene historije i njenih srednjovjekovnih simbola u nacionalne projekte.

U njenom svjedočenju razotkriva se istina koja se svjesno prešućuje, da narativ o ugroženosti Hrvata u Bosni i Hercegovini pripada političkoj i institucionalnoj retorici, a ne stvarnom životnom iskustvu, koje je daleko složenije i otpornije na crno-bijele interpretacije.

Na panelu je kao primjer spomenuta i Belgija. Međutim, takvo poređenje je deplasirano i potpuno besmisleno, jer Belgija nije nastala na svježim masovnim grobnicama, niti je njena federalizacija rezultat ratnih etničkih čišćenja i zločina genocida. U Bosni i Hercegovini svaka nova linija na karti ne bi bila administrativna, bila bi historijska verifikacija ratnih ciljeva iz devedesetih.

Na koncu, zašto je ova Puljićeva izjava važna? Kardinal Vinko Puljić danas nema formalnu crkvenu vlast kakvu je imao kao nadbiskup. Ali ima simboličku težinu. Decenijama je bio lice Katoličke crkve u BiH. Njegova riječ ima odjek. Zato ova izjava nije privatno mišljenje umirovljenog kardinala. Ona je poruka s dugim repom. Poruka da se od ideje zajedničke države Bosne i Hercegovine uporno odustaje i da pojedini hrvatski politički i crkveni krugovi uporno rade na potkopavanju njenih temelja.

Dakle, problem nije u govoru o pravima Hrvata, nego u tome što se njihovo rješenje i dalje traži u istoj logici koja ih je već jednom skupo koštala.