Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U vremenu smutnje, duhovnih, moralnih i drugih kriza, a da bi musliman i muslimanka ostali dosljedni i sačuvali duševni mir i spasili se raznih zabluđivača i raznovrsnih zabluda, nema ništa djelotvornije, nakon propisanih i dobrovoljnih ibadeta, od iščitavanja životopisa ashaba Allahovog Poslanika, s.a.v.s. Druženje (kroz knjigu) sa ashabima, sa prvom, najboljom i neponovljivom generacijom muslimana, jača naš iman, vraća samopouzdanje i iznova budi osjećaj ponosa.
Jer, oni su živjeli i uživali u društvu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od njega su, na neposredan način, učili i uzeli istinsko znanje, direktno se napajali sa izvora Objave, bili su svjedoci njegovih mu'džiza (nadnaravnih djela), sa njim su klanjali namaz, obavljali hadždž, vodili džihad i trudili su se da u potpunosti, do u detalje, slijede njegov sunet. Zato su njihovi životi i njihove životne biografije, inspiracija i istinska motivacija za nas, da ostanemo uspravni, da, bez obzira na iskušenja, ne skrenemo sa staze sunneta, da živimo i okončamo svoj život na putu na kojem su i zbog kojeg su i oni živili i umirali, a opet ostali besmrtni.
Jedan od njih je svakako i Halid ibn Velid, r.a., ashab čiji život je obilježen džihadom, ashab koji nije volio odmor, lijenost i pasivnost, ashab čije srce je bilo ispunjeno imanom pa u njemu nije ostalo nimalo mjesta za munafikluk i licemjerstvo.
Iz njegovog života možemo naučiti mnogo važnih lekcija i uzeti mnoštvo pouka, a mi ćemo ovom prilikom spomenuti nekoliko.
U islamu je izlaz, ponos i spas
Istinska sreća je u povratku islamu, jer čovjek, ma kakav život živio i ma koliki trag ostavio u životu, taj trag nestaje njegovom smrću, osim ako je bio musliman. Iskreni vjernik će tragove dobrih djela naći na Ahiretu i ona će mu obezbijediti lijep spomen na dunjaluku. Halid ibn Velid je dokaz za to. Evo kako je on opisao i šta je rekao u trenutku kada je želio primiti islam i u njegovom okrilju naći smiraj, ponos i spas. Rekao je: ”Tako mi Allaha, konačno je došlo vrijeme! Taj čovjek (Muhammed, s.a.v.s.) bez sumnje je Allahov poslanik, pa dokle više odgađanje? Idem da primim islam.”
Pokajanje mora biti iskreno, ukoliko želimo da bude djelotvorno
Druga lekcija iz njegovog života je da pokajanje mora pratiti iskreno vraćanje Allahu, dž.š., te osjećaj tuge zbog onoga što je prošlo od život bez islama, u grijehu i suprotstavljanju islamu. Halid ibn Velid je, o svom pokajanju, ispričao: ”Došao sam kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i nazvao mu selam. On mi je uzvratio i nasmijao se. Ja sam tada izgovorio šehadet, pa mi je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Znao sam da ti posjeduješ razum koji će te dovesti do istine i dobra.’ Zatim sam dao prisegu Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, na vjernost, i rekao: ‘Moli Allaha da mi oprosti ono što sam činio protiv islama.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Halide, islam briše ono što je bilo prije.’ Rekao sam: ‘Allahov Poslaniče, ja bih volio da ti izravno uputiš dovu za mene.’ I Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio je to, učeći dovu: ‘Gospodaru moj, oprosti Halidu ibn Velidu, njegovu borbu protiv islama i odvraćanje od Tvoga puta.”’
Iskreni vjernici nikada ne bježe sa životnog ”bojnog” polja
Idenje naprijed, to je osobina iskrenih vjernika. Doduše, oni također zapadnu u situaciju kada se moraju povući, ali povlačenje i bježanje s bojnog polja nije isto. To nam je pokazao Halid ibn Velid u bitki na Mu'ti, kada je povlačenje bilo jedini izlaz i ono je, ustvari, muslimanima donijelo pobjedu, jer bi daljna borba značila sigurni poraz. U jeku bitke, dok sablje sjevaju, Halid razmišlja i kuje plan. On je munjevit i precizan u svojim odlukama, kao što je bio munjevit, genijalan i precizan u borbi. Upravo je nakon te bitke zaslužio da ga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nazove ”Allahova isukana sablja” (Sejfullah el-meslul).
Vjernik ne žudi osim za Ahiretom
Iskreni vjernik zna da dunjaluk nije ništa drugo osim ćuprija koju mora brzo preći, ili stanište i odmaralište koje će brzo napustiti. To vjerničko osjećanje i ubjeđenje, Halid ibn Velid objasnio je u pismu koje je poslao perzijanskom komandantu, napisavši: ”Od Halida ibn Velida, perzijanskom komandantu. Neka je spas na onoga ko slijedi Uputu. Hvala Allahu koji vas je osramotio, i vlast vam oduzeo, i vašu snagu oslabio. Ko klanja namaz, i okreće se prema našoj kibli i jede ono što mi zakoljemo, on je musliman, ima prava kao i mi i obaveze kao i mi. Kada vam dođe ovo pismo, pošaljite mi zalog kao pristanak na plaćanje džizije i imat ćete moju potpunu zaštitu. U suprotnom, tako mi Allaha, ja vam dolazim sa vojskom koja voli smrt više nego vi život.”
Berićet je u aktivnosti
Ljudi, istinske veličine su neprijatelji mirovanja, lijenosti i besposličarenja. Oni su uvijek u pokretu. Ashabi su govorili za Halida ibn Velida: ”To je čovjek koji ne spava niti drugima dozvoljava spavanje.” A sam o sebi je govorio: ”Noć u kojoj bi mi poklonili najljepšu djevojku, ili vijest da mi se rodio sin, ne bi mi bila draža od hladne noći u kojoj, sa skupinom muhadžira, čekam neprijatelje u zasjedi.”
Zato nije čudo što Halid, na samrti, dok leži u postelji plače i govori: ”Učestvovao sam u stotinu bitaka, i na mome tijelu nema mjesta a da nije ranjeno strijelom, kopljem ili sabljom. No, i pored toga, evo ja umirem i skapavam u svojoj postelji, kao što skapava deva. Ne spavale oči kukavičke!”
Iz života i smrti plemenitog ashaba, Halida ibn Velida, učimo također da je smrt takvog velikana i junaka velika nesreća za ummet, jer na sličnog velikana treba dugo čekati. Kao što učimo da poniženje i katastrofa čekaju one koji se okrenu od Allahove istine i koji se zadovolje sa pukim životarenjem te da budu u društvu licemjera i kukavica.
