Ne zatvarajte vrata Allahove milosti i spasa

1072

Piše: Dr. Selman el-Avde

Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Ono što često zaokuplja moju misao jeste pitanje koje je Aiša, r.a., uputila Poslaniku, s.a.v.s., kada je rekla: ”Allahov Poslaniče, Ibn Džud'an je još u vrijeme džahilijjeta (predislamsko doba), bio čovjek koji je održavao rodbinske veze i hranio siromahe, pa hoće li imati koristi od toga?” Muhammed, s.a.v.s., odgovorio je: ”Neće, jer on nikada u svom životu nije rekao: ‘Gospodaru, oprosti mi grijehe na Sudnjem danu.”’ (Muslim)

Da je taj Ibn Džud'an ikada u životu, barem jedanput, rekao: ”Gospodaru, oprosti mi grijehe na Sudnjem danu”, postojala bi realna mogućnost da mu budu od koristi njegova mnogobrojna humana djela.

Ovu konstataciju potvrđuje i priča o beduinu koji je došao Poslaniku, s.a.v.s., i rekao: ”Allahov Poslaniče, obavijesti me o onome što nam Allah naređuje.” Nakon što ga je Poslanik, s.a.v.s., obavijestio i upoznao sa islamskim propisima i obavezama, beduin je rekao: ”Tako mi Allaha, neću ništa dodavati niti oduzimati na ovo što si rekao.” Tada je Muhammed, s.a.v.s., rekao: ”Spašen je ako bude iskren”, ili ”Ući će u Džennet ako bude iskren u onome što je rekao.” (Buharija i Muslim)

Ko posvjedoči da nema boga osim Allaha, njega vatra neće pržiti

Ovim želim kazati da je Muhammed, s.a.v.s., štitio čast muslimana u svakoj situaciji, pa i na taj način što je, ukoliko bi neko pričao o mahanama i nedostacima nekog muslimana, govorio: ”Zar nije posvjedočio da nema boga osim Allaha?”, kao što je, naprimjer, u priči koju prenosi Utban ibn Malik.

Naime, muslimani su optužili nekog čovjeka za licemjerstvo, pa su željeli da ga Muhammed, s.a.v.s., proklinje u svojoj dovi, ne bi li ga stiglo zlo i nesreća. Muhammed, s.a.v.s., upitao ih je: ”Zar on nije posvjedočio da nema boga osim Allaha i da sam ja Allahov Poslanik?” Odgovorili su: ”On je to posvjedočio samo jezikom, a u njegovom srcu je licemjerstvo.” Na to im je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Ko god posvjedoči da nema drugog boga osim Allaha i da sam ja Allahov Poslanik, on neće ući u vatru i neće kušati njenu patnju.” (Buharija i Muslim)

Pa, zašto onda mi pretjerujemo u postavljanju ograda i barijera, u zatvaranju vrata Allahove milosti, zašto činimo ostvarenje spasa na Sudnjem danu nemogućim za one ljude koji još uvijek tumaraju kroz život i kojima strasti dominiraju i upravljaju.

Jer, da'va je jedan izrazito ljudski proces koji bi ljudsku jedinku, sa svim njenim osobenostima i karakteristikama, postepeno, trebao voditi ka savršenstvu.

Stoga, uvijek moramo imati na umu ambijent u kojem ljudi žive, stepen napretka društva, kao što trebamo poznavati ideje i običaje koji preovladavaju u određenom vremenu ili mjestu i da'vetsko djelovanje prilagoditi tome.

Na to nas podstiču riječi Poslanika, s.a.v.s., upućene Muazu ibn Džebelu koji se spremao da ide u Jemen kao daija: ”Ti ideš među sljedbenike Knjige (Ehlul-kitab), i prvo u šta ih trebaš pozvati jeste da posvjedoče da nema boga osim Allaha i da je Muhammed, s.a.v.s., Allahov poslanik. Ako ti se odazovu, obavijesti ih da im je Allah naredio klanjanje pet namaza u toku dana. Ako ti se odazovu, obavijesti ih da im je Allah naredio davanje zekata iz njihovih imetaka i njegovo izdvajanje u korist siromaha. Ako poslušaju, onda uzmi od njih zekat, ali se čuvaj da im uzimaš njihov najvrjedniji imetak.” (Buharija i Muslim)

Na ovaj način, Muhammed, s.a.v.s., upozorava nas da trebamo razumjeti prirodu ljudi koje pozivamo u islam, njihove vjerske, kulturne i ekonomske prilike i stanja.

Sve širi krug pripadnika islama danas, mnogobrojnost njihovih pravaca, nemogućnost uspostavljanja jednoobraznog sistema ponašanja i obrazovanja, a da ne govorimo o otvorenosti utjecaja medija i društvenih mreža, te pravoj drami i trvenjima među narodima, ukazuju na potrebu približavanja ljudima od strane onih koji pozivaju u islam i poticanje iskre dobra u njihovim dušama, bez obzira koliko ona bila neznatna, te otvaranje vrata i puteva dobročinstva, ali, istovremeno i uzimanje u obzir njihove slabe motiviranosti i mnoštva izazova koji ih odvraćaju od istine.

Potrebno je znati da će čovjek slabih ambicija i motivacije, kada pred sobom vidi planinu, njene neravnine, mnoštvo zamki i prepreka, zbog kojih noga posklizne i zbog kojih se i znalac zbuni i zaluta, možda odlučiti da se povuče i prije nego utrka počne.

Međutim, ako takvog usmjerava razborit i mudar daija, onda će on kod njega potaknuti i probuditi sampouzdanje, navest će ga da napravi prvi korak i uvjeriti ga da će svaki naredni korak biti lakši. Ubijedit će ga da su mnogi ljudi prije njega, također, smatrali da nemaju snage i sposobnosti da pređu taj put, ali su krenuli i prešli. Ubijedit će ga da Allahova dobrota i milost prate one koji se odluče krenuti putem Istine. Nakon takvog pristupa, vjerovatno će se i on odlučiti da krene tim putem.

Ukoliko se to desi, on će se, licem u lice, suočiti sa preprekama i to postupno, jer prepreke ne dolaze odjednom. A svaku teškoću prati olakšanje, kao što dolazi u hadisu od Ebu Hurejre u kojem je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ”Pomoć sa nebesa se spušta u onom obimu kolike su poteškoće i iskušenja.” (Hakim, Ibn Asakir, Bejheki, Bezar, Ibn Adijj)

I onda čovjek odjednom primijeti kako je prevalio veliki dio puta, kako se, polahko ali sigurno, penje ka cilju. Stekao je iskustvo, izgradio je veze sa ljudima i sklopio mnoga prijateljstva, u njegovoj duši se učvrstila ljubav prema dobru i dobročinstvu koja ga je odvratila od puta propasti i koja ga stalno podstiče i poziva na ustrajnost i odlučnost. Možda na to aludiraju riječi Muhammeda, s.a.v.s., kada je govorio o ”vaizu i propovjedniku koji se nalazi u čovjekovom srcu”. (Ahmed i Hakim)

Olakšavajte a ne otežavajte

Hoće li se daija uhvatiti za ovo uže i olakšavati ljudima hod kroz dunjalučka bespuća, te poticati njihove ambicije i motivirati ih da ustraju na putu dobra, ili će nastaviti da ih odbija od tog puta uveličavajući njegove poteškoće, prepreke i izazove, kao da im želi reći: ”Ko nije potpuno odlučan i ko ne posjeduje jaku volju i snažnu ličnost, on ne treba ni kročiti tim putem.”

Zar imam Šafija nije govorio: ”Idite ka Allahu, makar posrtali i padali, i ne čekajte ozdravljenje, jer je čekanje potpunog ozdravljenja gubljenje vremena.”

Hoće reći: ”Ako ste se vratili u okrilje islama i počeli, naprimjer, klanjati namaz, ali niste uvijek isto prisutni u namazu, neka vas šejtan nipošto ne navede da ostavite namaz i da posumnjate u sebe i svoju iskrenost. Idite naprijed u svakom stanju i ne posustajte, bez obzira na poteškoće i prepreke na putu.”

Zar Poslanik, s.a.v.s., nije oporučio Muazu ibn Džebelu i Ebu Musi el-Eš'ariju, kada ih je poslao u Jemen kao daije: ”Olakšavajte a ne otežavajte, obveseljavajte a ne rastjerujte.” (Buharija i Muslim)

Naredio je olakšavanje, a zabranio njegovu suprotnost, naredio je obveseljavanje i ohrabrivanje, a zabranio ono što će ljude udaljiti i rastjerati.

Daija treba da otvori vrata i ukaže na put islama onima koji njime žele ići, da podstiče ljude na činjenje dobra, da im pomogne da istinski osjećaju pripadnost islamu i da osnaže vezu sa svojim Gospodarom, pa makar opet griješili i zapadali u stanje nemarnosti. Jer, svako vrijeme ima svoje metode i stil prilagođen univerzalnoj Božanskoj uputi, ali i kompatibilan sa datim trenutkom i inovacijama  u njemu.

I uvijek treba davati prioritet aspektu milosti, ljubavi, blagosti, dobrote i ohrabrivanja, jer je to temelj islamskog Šerijata. Ljubav je ispred straha i nade, a to se posebno potvrđuje u stanju nemarnog odnosa ljudi prema vjeri.

Da'va je divna imansko-naučna opskrba koju Allah daje kome hoće, pa zašto da postavljamo ogradu između Allahove vjere i ljudi, zašto da mi provjeravamo identitet onih koje pozivamo i zašto da im otežavamo ulazak u Allahovu vjeru?

Zar islam nije Allahova milost koja obuhvata sve i zar nije bolje da imamo lijepo mišljenje o ljudima, a da krivnju, odnosno samokrivnju, ostavimo njima samima?!