Piše: Hamdi Abdul-Hadi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U jednom historijskom djelu pročitao sam ovu rečenicu: ”Salahuddin Ejjubi je pobjedonosno ušao u Jerusalem… Po prvi put, nakon sto godina, glas mujezina opet je pozivao muslimane na namaz sa munare Al-Aksa džamije.” A danas čitam: ”Trump je priznao Jerusalem kao glavni grad Izraela, nakon sto godina od Balfourove deklaracije. Trump je uradio ono što su obećavali svi američki predsjednici u zadnje 22 godine.”
Razlika između prvih i drugih sto godina jeste u tome što je odluka Salahudina Ejjubija bila rezultat njegovog gnjeva i ljutnje na stanje muslimana u to vrijeme, pa je podigao muslimansku vojsku da oslobodi Kuds i vrati ponos muslimanima, dok Trumpova odluka predstavlja ismijavanje sa današnjim muslimanima i njihovom slabošću.
Govorim o slavi Salahuddina Ejjubija i neustrašivih vođa i komandanata, koji su se naljutili na zulum i nepravdu, a onda se borili i pobijedili. Samo, čini mi se kao da njihov herojski podvig ima učinak hašiša na nas, današnje muslimane, pa, opijeni slavom predaka, zaboravljamo našu stvarnost. No, barem ostane okus gorčine i osjećaj srama koji nas prati svaki put kada Palestina iznova bude ranjena.
Oni su bili u stanju da prevladaju svoje rane i da se ujedine, pa su se i vladari i narod složili oko jednog principa: nema života za nas bez zemlje, nema osmijeha na licu dok se sa munare Al-Aksa džamije ne bude čuo ezan i dok muezinovo: ”Allahu ekber!” ne oglasi našu vlast nad cijelim Kudsom (Jerusalemom). To je ono što su oni ostvarili, a što mi želimo. Između njihovog ostvarenja i naših želja je nekih 900 godina čiji zajednički imenitelj je: Arapi su opljačkani i poniženi na kućnom pragu. To su godine koje su svjedok pregovora arapskih vladara o izdaji, a ponekad i prodaji, Kudsa i zemlje Palestine. Međutim, ne možemo kriviti narod zbog nedostatka snage, niti naše vladare zbog poslušnosti i pokornosti, jer oni su jednostavno tako odgajani. Ono što sa sigurnošću znam je da Salahuddina nema danas među nama, nema među nama onoga ko će se, poput Salahuddina, rasrditi zbog stanja muslimana, pa možemo li onda zamisliti i možemo li se nadati da će ummet sa vođama poput El-Sisija, kraljeva i emira zalivskih zemalja, osloboditi Palestinu i vratiti Kuds? Može li se zamisliti da muslimanski narodi koje je preplavio crni džehalet (neznanje), koje pritiskaju smutnje sa svih strana, koji se guše u krvi svoje braće i vrisku silovanih muslimanki, uopće razmišljaju o palestinskom pitanju?
Oni će nas i dalje ponižavati sve dok budemo njihovi slijepi sljedbenici u ekonomiji, politici i industriji. I sve dok nastavimo igrati ulogu glupog potrošača, nećemo se moći oduprijeti njihovom zulumu i dominaciji.
Ako želimo osloboditi Palestinu i vratiti Kuds, onda moramo učiti, moramo biti predvodnici nauke i tehnologije, moramo mlade generacije odgajati na ljubavi prema islamu i prema našim svetinjama kakav je Kuds, moramo ih uvjeriti da među nama živi novi Salahuddin koji će ummet povesti putevima pobjede i ponosa.
