Piše: dr. Muhamed es-Sagir / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Allah, dželle šanuhu, je ”oca” poslanika, Ibrahima, alejhis-selam, odlikovao i time što je ograničio poslanstvo na Ibrahimovu lozu i potomstvo, tako da nakon Ibrahima, alejhis-selam, nije došao ni jedan poslanik, a da nije bio Ibrahimov potomak, kao što je došlo u ajetu: ”I Mi smo mu Ishaka i Jakuba poklonili i potomcima njegovim vjerovjesništvo i Knjigu dali, a njemu na ovome svijetu lijep spomen sačuvali, a na onome će, doista, jedan od onih dobrih biti.” (El-Ankebut, 27.)
Ibrahima, alejhis-selam, naslijedila su dvojica sinova. Ismail, alejhis-selam, koji se sa majkom Hadžer nastanio u Mekki gdje je odrastao uz pripadnike arapskog plemena Džurhum, od njih se oženio i govorio je arapski jezik. U Kur'anu se spominje dova koju je Ibrahim, alejhis-selam, učio za njih: ”Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili.” (Ibrahim, 37.)
I Ishak, alejhis-selam, kojeg je rodila Ibrahimova, alejhi selam, žena Sara, a koju su meleki obradovali njegovim rođenjem: ”A žena njegova stajaše tu, i Mi je obradovasmo Ishakom, a poslije Ishaka Jakubom, i ona se osmjehnu.” (Hud, 71.)
Najveći broj poslanika bili su potomci Ishakovog sina Jakuba, alejhis-selam, koji je još poznat i po imenu Israil (Izrael), alejhis-selam, kao što je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ”Benu Izraelćane (tj. potomke Jakuba, alejhis-selam), predvodili su Allahovi poslanici, kad god bi jedan poslanik umro, naslijedio bi ga drugi poslanik. Poslije mene nema više poslanika, već će biti mnoštvo halifa.” (Muttefekun alejhi)
Dakle, poslanstvo je završeno i zapečaćeno Ismailovim, alejhis-selam, potomkom, odnosno, posljednjim Allahovim poslanikom, Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, i to je izvor mržnje i neprijateljstva čiji plamen je nastavio da bjesni u srcima Jevreja (Benu Izraelćana) protiv Arapa posebno i protiv muslimana općenito, sve do danas.
Dominacija nad Jerusalemom
Slika te borbe najbolje se vidi kroz pokušaj zauzimanja i ovladavanja Svetom zemljom i blagoslovljenim prostorom, Palestinom i Kudsom (Jerusalemom), koji Jevreji vide kao svoj obećani hram, a kršćani ga hodočaste kao rodno mjesto Isusa Krista, dok muslimani vjeruju da je to njihova prva kibla, mjesto Isre i Mi'radža Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i treća velika džamija, poslije Mesdžidul-harama u Mekki i Poslanikove džamije u Medini, u koju je dozvoljeno posebno otići radi ibadeta.
Uzvišeni Allah, objavio je: ”Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali.* – On, uistinu, sve čuje i sve vidi.” (El-Isra’, 1.)
Štaviše, džamija Al-Aksa i njezina blagoslovljena okolina smatraju se mjerilom snage među pripadnicima triju religija, pa onaj ko je imao jaku državu, Jeruzalem je bio pod njegovom kontrolom i njegovom vlašću. Sukobi za dominaciju nad Kudsom, koji su zabilježeni u povijesti, nastavili su se i kasnije, sve dok se ideja križara nije poklopila sa cionističkim pokretom i dok nisu sklopili savez protiv islama i muslimana, koji je najavio početak tzv. Nakbe, katastrofe i egzodusa Palestinaca (muslimana) iz njihove države Palestine. Nakba je započela Balfourovom deklaracijom kojom je Britanija dala punomoć cionističkim bandama nad Palestinom, a koja je ostala poznata kao fraza – ”Obećanje onih koji ne posjeduju (Palestina nije bila engleski posjed), onima koji ne zaslužuju (tj. Jevrejima koji ni na koji način nisu zaslužili Palestinu).”
Nakon nekoliko decenija ratova i otpora cionističkoj okupaciji, cionističke vođe pribjegli su razdvajanju muslimanskih redova i razbijanju njihovih utvrđenja iznutra, preko vladara kojima su pomogli da dođu na vlast u arapskim zemljama i osigurali im ostanak na vlasti. Prva izdaja dogodila se potpisivanjem sporazuma u Camp Davidu i normalizacijom odnosa između egipatskog predsjednika Envera Sadata i vođa cionističkog entiteta 1979. godine.
Ujedinjeni Arapski Emirati odlučili su, 2020. godine, da se pridruže izdajničkoj koloni tzv. normalizacije, da ožive i obnove sadatovsku eru i preuzmu inicijativu u Zalivu, kroz dobrodošlicu onima koji su izdali Sadata i opisali ga kao mešetara.
Opasnost od normalizacije UAE
Upoređujući pojedinačni Sadatov korak sa koracima UAE koji predvode savez zavjera i upravljaju taborom kontrarevolucije, postaje nam jasna ozbiljnost nove izdaje, ne zato što će Abu Dabi igrati ulogu posrednika normalizacije u svojoj okolini i kod onih koji drže do njegove riječi, niti zato što će ugovor o normalizaciji koji su potpisali Emirati imati veliki utjecaj na političkom planu, već njegova opasnost leži u njegovom utemeljenju na vjerskoj osnovi, što je opasna uloga koju je porodica Ben Zayed prihvatila u ratu protiv islama kao doktrine i zakona, putem poziva u novu religiju, koju su nazvali “abrahamovskom religijom”, a koju propovijeda globalni cionizam. Tu ideju usvojili su i zapadni kršćani smatrajući da je Ibrahim, alejhis-selam, ili Abraham, zajednički činilac (poveznica) između židovstva (judaizma), kršćanstva i islama.
Zagovornici ove ideje smatraju da je osnivanje tzv. ”Abrahamovskog doma” najbolje rješenje u kojem će nestati neprijateljstva i međusobnih sporova, a kroz ”pročišćavanje” svetih tekstova od svega što je u suprotnosti sa uputama nove religije, te, na osnovu odabira i selekcije svetih tekstova, sastavljanje jedne i jedinstvene knjige koja će biti izvor i referenca za sljedbenike nove religije. To je ono što se već počelo pripremati u međunarodnim školama, time što je predmet vjeronauka izbrisan i zamijenjen predmetom opća etika ili opći moral.
Ovaj teret preuzimaju takozvane duhovne vođe među svećenicima, koji vjeruju u ideju nove religije među učenjacima triju religija, i to objašnjava privlačnost UAE-a za naučnike i zagovornike koje pripremaju za ovaj zadatak, kao što su mauritanski šejh Abdullah bin Bayyah i jemenski daija Ali al-Jifri, te uspostavljanje Vijeća muslimanskih mudraca (Medžlis el-hukama’ el-muslimin) kao islamskog auteriteta, u zamjenu za Svjetsku uniju muslimanskih učenjaka, koju UAE klasificiraju kao terorističku instituciju.
Ovakav poziv znači otpadništvo od islama čija je polazna tačka rat protiv islama i sprječavanje njegovog širenja, kojem se sada pridodaje i politička i vojna dimenzija u rješavanju onoga što je poznato kao arapsko-izraelski sukob, te uspostava jevrejske države pod ”abrahomovskim kišobranom”. U tom pogledu već su se pojavile studije na američkim univerzitetima koje definiraju granice tzv. ”abrahamovske države” sa putanjom Ibrahimovih, alejhis-selam, hidžri, putovanja i mjesta (država) u kojima je boravio i živio, a to je zapravo ono što cionisti smatraju i nazivaju velikim Izraelom, koji se proteže od Nila do Eufrata, ali su Amerikanci tome dodali i Tursku, možda u inat predsjedniku Erdoganu.
S tim ”ratovima” protiv otpadništva suočili su se islamski učenjaci u prošlosti i u sadašnjosti, i to je uloga koja im je dodijeljena kad god neko pokrene nove runde takvih ratova. Jer, Uzvišeni Allah je o Ibrahimu, alejhis-selam, objavio: ”Ibrahim nije bio ni jevrej ni kršćanin, već pravi vjernik, vjerovao je u Boga jednoga i nije bio idolopoklonik.” (Ali Imran, 67.)
Naši dobri prethodnici su upozorili na unošenje zbrke u vjeru, koju Kur'an naziva ”el-lebs” – zbrka, prekrivanje, miješanje, kao što je došlo u ajetu: ”I istinu sa neistinom ne miješajte (ve la telbisul-hakka bil-batili) i istinu svjesno ne tajite!” (El-Bekara, 42.)
Imam Katade, rekao je: ”To znači: ne miješajte judaizam i kršćanstvo sa islamom, jer je islam Allahova vjera, a postojeći judaizam i kršćanstvo su hereza koju Bog nije objavio.” (Tefsir ibn Ebi Hatim, I/98.)
I Ibn Tejmijje se pozabavio ovom opasnom novotarijom, rekavši: ”Izjava onih koji kažu: – ‘Bog je jedan, a načini Njegovog obožavanja su različiti’ -, i slične izreke i postupci koji uključuju ili dokinute kršćanske i jevrejske vjerozakone povezujući ih sa Allahom i Njegovom objavom, ili odobravanje i hvaljenje nečega što je u njima, a što je u suprotnosti sa Allahovom vjerom, jeste očito nevjerstvo (kufr) u Allaha i Njegovog Poslanika, u Kur'an i islam, i oko toga nema neslaganja među islamskim učenjacima.” (Iktida’ el-Sirat el-Mustekim, I/540.)
Šejh Bekr Ebu Zejd, član Vijeća islamskih učenjaka, ovako je to prokomentarisao: “Svaki musliman treba da zna da je ovaj poziv (poziv u jednakost vjera), poziv koji u sebi sadrži filozofsku tendenciju, političku pozadinu i bezbožnički cilj. On se sada pojavljuje u novom ruhu da uzme danak od muslimana, u doktrinarnom (akaidskom) i geo-političkom smislu (oduzimajući im zemlju i vlast), s ciljem eliminacije islama, slabljenja muslimana i uklanjanja vjere iz njihovih srca, te rušenjem temelja islama i njegove nadmoći i osobenosti, stavljajući islam, koji je Allah sačuvao od bilo kakvog iskrivljavanja i mijenjanja, u istu ravan sa drugim, iskrivljenim i dokinutim vjerovanjima, ili bolje reći sa drugim paganskim vjerovanjima.”
Stoga potvrđujemo da emiratsko-izraelski dogovor o normalizaciji nije prijetnja turizmu, niti on znači samo plasiranje i prodaju izraelske robe na zaljevskom tržištu, a niti samo izdaju palestinske stvari, već je glavni njegov cilj pozivanje u novu religiju a rat protiv islama, jer je Muhamed bin Zay uspio izgraditi religijski kompleks, što nije pošlo za rukom Sadatu, koji je nazvao ”Abrahamovski dom”. Ostalo je još samo službeno proglašenje nove religije i zvanično podizanje zastave otpadništva.
