Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Nije daleko od istine ako kažemo da živimo u sablažnjivom svijetu duhovne bijede, moralne izopačenosti, idejne dezorijentiranosti i devijacija, dehumanizacije i obesmišljenosti ljudskog života. Živimo u vremenu u kojem je, uglavnom, čovjek čovjeku nečovjek (a to je gore nego da mu je vuk), u kojem je nestalo stida, rza i obraza, u kojem malo ko koga uvažava i cijeni, u kojem se kidaju rodbinske i prijateljske veze, ne poštuju stariji i učeni, niti se ima istinske samilosti prema mlađima i nemoćnima. Nestalo je pijeteta prema mrtvima i poštovanja prema živima.
Omalovažavanje i vrijeđanje drugog i drugačijeg, u našem društvu je postalo vrsta umjetnosti koju smo maksimalno usavršili, koja se iz dana u dan sve više širi, usavršava, prenosi s koljena na koljeno, njoj se podučavaju mladi naraštaji, na raskoši te umjetnosti odrastaju naše nove generacije. Ne možemo sebi oprostiti ako na uvredu ne znamo ili nismo u datom trenutku znali odgovoriti još većom i težom uvredom.
U našoj komunikaciji nema mjesta lijepoj riječi, savjetu, konstruktivnoj kritici, razumijevanju, toleranciji, niti snage i volje da se oprosti, sabura. Naša srdžba je poput vulkana, koji spaljuje, uništava i ruši sve pred sobom, a jezici poput pušaka koje rigaju rafalnu vatru. I što je najgore, nikada se ne umore u prostaklucima i uvredama. Vokabular savremenog čovjeka prepun je ružnih riječi koje vrijeđaju ljudsko dostojanstvo.
Zbog svega toga, moderno doba bi se moglo definirati kao savremeni primitivizam i džahilijjet (bezbožništvo) koji se vjerovatno najbolje vidi, osjeti i doživi u virtualnom svijetu kojeg zovemo internet, odnosno na tzv. društvenim mrežama.
Savremeno društvo kultivizira psovku
Prepoznatljiva odrednica ili, bolje rečeno, manifestacija savremenog primitivizma je, između ostaloga, i psovka. U savremenom društvu skoro svi psuju, psuju i ruralni i urbani primitivci, psuju stariji i mlađi, muškarci i žene, psuju profesori, učitelji, novinari, političari. I ne samo da stariji, prije svih roditelji i učitelji, ne zabranjuju djeci psovku i ne upozoravaju na tu ružnu pojavu i ne sankcioniraju psovače, već se psovka gaji i kultivizira kao vrijednost i simbol savremenog društva, kao stil života. Kao da nikog nije briga što se psovkom poništava dignitet čovjeka kao ličnosti, što se od novih, mladih naraštaja, prave duhovni bogalji i mediokriteti koji, zbog takvog (ne)odgoja, skoro ni teoretski ne mogu računati na častan život. U savremenom primitivizmu i džahilijjetu, psovkom se dokazuje vlastiti nivo svijesti, kulture i slobode.
Osim što je to stil života savremenih džahila i bezbožnika, izgleda da je psovka danas, u okviru novog svjetskog poretka koji je u znaku totalnog rata protiv islama i muslimana, postala jedna od metoda borbe protiv islama i islamskih svetinja i vrijednosti. Na taj način se stvara i promovira jedan novi, prevalentno antiislamski, ali i anticivilizacijski imidž, pod parolom – psovanjem protiv islama. Kao da nije dovoljno to što se muslimani fizički ubijaju i istrebljuju, što se na razne načine stigmatiziraju i ponižavaju, pa im se treba javno suprotstaviti i psovanjem njihovih svetinja, te na tom primitivizmu odgajati mlade generacije i sticati dunjalučku popularnost.
Šerovanje video snimaka u kojima se psuje Bog
Naprimjer, u novije vrijeme sve više postaje popularna praksa tzv. šerovanja video snimaka u kojima se, između ostaloga, psuje i Bog. Naime, u našem bh. medijskom prostoru postala je praksa da ljudi na internetu pronalaze skandalozni video materijal koji je načinio neodgovorni primitivac, u kojem se psuje Bog, pa to onda ovdašnji mediji objavljuju bez ikakve cenzure. Zatim se to, nažalost, ”šeruje” na sve strane i tako se psovanje Boga umnožava i multiplicira u beskonačnost.
Skoro da nema onih koji imaju običaj da prvo pregledaju određeni video materijal i da odstrane takve gadosti i prostakluke. Ovih dana jedan takav video objavljen je iz Zenice na kojem srednjoškolci hodaju kroz školu goli i psuju Boga te izgovaraju razne gadosti. Ako su već djeca toliko brutalna u svom primitivizmu i blasfemičnom ponašanju, šta je sa našim medijima, šta je sa nama svima, zašto se tako olahko, radi jeftinog publiciteta, distribuiraju i šire njihove bogohulne psovke i prostakluci?
Te psovke su verbalna agresija na islamske svetinje, primitivizam, barbarsko ponašanje, nepodnošljivi smrad koji izlazi iz usta psovača, posebno onih koji psuju Allaha, dž.š., osim što se kose sa uzvišenim Allahovim Šerijatom, u suprotnosti su i sa civlizacijskim i građanskim vrijednostima te u koliziji sa tako nestvarno visokim stepenom naučno-tehnološkog razvoja čovječanstva.
Stoga, i na ovaj način želimo ozbiljno upozoriti na tu opasnu pojavu u našem društvu i među našom omladinom, te ih pozvati na iskreno pokajanje. Jer, nažalost, među onima koji psuju islamske svetinje, osim deklariranih nevjernika i protivnika islama, ima i onih koji su rođeni u krilu islama i koji potječu iz muslimanskih porodica u kojima se nekada itekako držalo do tradicionalnih islamskih vrijednosti.
Prije svega, takvi moraju znati da je psovanje Allaha najveći grijeh i odvratno djelo nevjerstva (kufra), a onaj ko nosi muslimansko ime, odnosno ko se smatra muslimanom, a to čini, on postaje otpadnik od vjere i najprezrenije biće na Zemlji. Islamski učenjaci su kazali da je psovanje Allaha nevjerstvo i suštinski i formalno, svejedno vjerovao onaj koji psuje da je to zabranjeno ili ne vjerovao, i svejedno da li to činio u zbilji ili u šali.
Allah, dž.š., u Kur'anu je objavio: One koji Allaha i Poslanika Njegova budu vrijeđali Allah će i na ovome i na onome svijetu prokleti, i sramnu im patnju pripremiti. A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, tovare na sebe klevetu i pravi grijeh. (El-Ahzab, 57.-58.) Želeći da ukaže na težinu tog grijeha, Allah, dž.š., je u citiranom ajetu razdvojio psovanje Allaha i Njegovog Poslanika, s.a.v.s., od psovanja vjernika i vjernica, iako je i psovanje vjernika i vjernica veliki grijeh, zbog kojeg se zaslužuje kazna i na ovome i na budućem svijetu.
Ako znamo da se islamsko vjerovanje zasniva na veličanju Allaha, dž.š., onda nema sumnje da je psovanje Boga negacija vjerovanja. U tom smislu su i riječi Ibnul-Kajima el-Dževzijje: ”Suština ili duša ibadeta je veličanje Allaha i ljubav prema Allahu. Nezamislivo je postojanje jednog bez drugog.”
Zatim, oni koji se smatraju pripadnicima islama, a šejtan ih navede da vrijeđaju i psuju islamske svetinje, a posebno Allaha, dž.š., oni se zapravo rugaju sami sebi, svom identitetu i priznaju da im je tuđe, makar bilo krajnje primitivno, nemoralno, blasfemično, odurno, šugavo, draže od njihovog vlastitog, makar bilo čisto, moralno, plemenito, kulturno, uljudno i napredno.
Musliman zna svoj put i svoj cilj ma gdje bio i živio. I kada se u njegovom životu pojave takve anomalije, kada mu je život u znaku nemorala, bahanalija, psovki, izigravanja s vjerom i psovanja čak i Božijeg Bića, onda je to jasna znak da on sa svjetlom islama nema nikakvog dodira, da mu je srce prekrila tama nevjerstva i neznaboštva i da je krenuo putem poniženja, bijede i propasti na oba svijeta. Jer, Muhammed, s.a.v.s., je rekao: ”Vjernik ne može biti klevetnik, proklinjač, razvratnik, i bestidnik.” (Buharija)
