Od naših političara imamo samo svađe i bespoštednu borbu za vlastite pozicije

463

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Poznati francusko-kanadski filozof Alain Deneault, 2015. godine, napisao je knjigu pod naslovom La MédiocratieMediokratija, u kojoj je iznio novu i vrlo zanimljivu teoriju upravljanja državom od strane osrednje nadarenih ili intelektualno ograničenih ljudi (tzv. mediokriteta), koji su, osim umne i intelektualne ograničenosti te sumnjivog morala, zbog svoje nesposobnosti i nemoralnosti skloni svim vidovima korupcije i kriminala.

Ko je ruvejbida?

Mi ne znamo da li je Alain Deneault proučavao islam i životopis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prije nego je počeo pisati svoju knjigu, ali se ne možemo oteti dojmu da njegova definicija vladavine mediokriteta neodoljivo podsjeća na Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, hadis, u kojem je najavio vrijeme kada će vlast i glavnu riječ u društvu imati tzv. ruvejbida.

Naime, prenosi se od Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Pred Sudnji dan doći će godine prevare i obmane, kada će se lažovi smatrati istinoljubivim, a istinoljubivi ljudi lažovima, kada će se vjerovati prevarantima, a neće se vjerovati povjerljivim ljudima, kada će govore držati ruvejbida.” Upitali su: ”Allahov Poslaniče, a ko je ruvejbida?” Odgovorio je: ”To je glupak (prezren čovjek) koji će nastupati i govoriti u ime općenarodnih interesa.” (Hakim, Ahmed i Ibn Madže).

Er-Ruvejbida je deminutiv od riječi er-rabida, a to znači čoban ili čuvar ovaca. (El-Begavi, Šerhus-sunne, I/12.)

A poznati arapski leksikograf i autor velikog riječnika Lisân al-‘Arab, Ibn Manzur rekao je: ”Er-Ruvejbida: to je bespomoćnik koji je odustao od traganja za uzvišenim stvarima, i uglavnom se ovaj termin koristi za prezrenog čovjeka koji nema vrijednost ni u vlastitoj porodici.”

U ovom hadisu, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, opisao je vrijeme koje će doći pred Sudnji dan, kao godine prevare i obmane, jer će se tada u potpunosti poremetiti mjerila vrijednosti i ljudi će, u većini slučajeva, odustati od principa koji čovjeka podižu na pijedestal ljudskosti i vrline.

Pokvarenost će biti prisutna u svim strukturama društva, a pogotovo u politici, odnosno kod vladara i onih koji imaju moć, zbog čega će u društvu dominirati laž, nepravda, kriminal, korupcija i nemoral. Prezreni ljudi će steći ”ugled”, jer će se domoći vlasti i narodnog bogatstva, a pošteni, iskreni, sposobni i moralni ljudi, bit će omalovažavani i odbačeni. Svjedocima smo da danas svuda u svijetu, pa tako i u našoj državi, mnoge ”ruvejbide” zauzimaju visoke političke i ministarske pozicije, upravljaju najodgovornijim državnim poslovima bez neophodnog znanja, mudrosti i poštenja, koji se, uglavnom, rukovode ličnim interesom i koji na putu ostvarivanja ličnog interesa, ne biraju sredstva.

Politika u svojoj osnovi odgovornost, a ne čast

Mi Bošnjaci smo danas iskušani političarima koji su skoro zaboravili na moral i moralne vrijednosti, a samim tim i na emanet i obavezu koju su preuzeli ulaskom u vlast preko narodnih glasova.

Mnogi političari, da ne kažemo većina, u političkom aktivizmu vide priliku da se obogate ili da naprave brzi uspon u karijeri i ostvare istaknut društveni položaj i ugled, a zaboravljaju, ili se prave da zaboravljaju, da je politika u svojoj osnovi odgovornost, a ne čast, što podrazumijeva odustajanje od vlastitog komoditeta i rahatluka te stalno bdijenje na rješavanju mnogobrojnih društveno-političkih problema i pružanju pristojnog i dostojanstvenog života građanima Bosne i Hercegovine.

Među Bošnjacima postoje političari koji su poput ptica, svaki put ga vidite na nekoj novoj ”grani” i nađete ga na novoj listi, u novom bloku ili koaliciji, ili pak kao ”nezavisnog” kandidata. Tačno je da je ovaj modalitet prisutan u političkim definicijama i normama i da nije svojstven samo bošnjačkim političarima, ali je problem što ovu promjenu ”dresa” redovno prati kleveta i političko omalovažavanje bivših stranačkih prijatelja i saradnika, a havaljenje i glorificiranje neke nove stranke i novog političkog ”mesije” i ”izbavitelja”, za kojeg je do jučer govorio da je najveći munafik i zlo za narod i državu. Jasno je da iza takvog ponašanja stoji isključivo lični interes koji u osnovi nanosi štetu svim građanima i državi.

Upravo zbog karijerizma i rukovođenja isključivo ličnim interesom, takvi bošnjački političari, čim budu smijenjeni sa neke stranačke ili državne pozicije, dižu cijeli dunjaluk na noge, ne prestaju da se pojavljuju u medijima i da zapaljivom retorikom šire smutnju kritizirajući vlast, njezine samovoljne mjere i odluke i loše upravljanje državom, te opisujući političku stranku u kojoj su bili i njezine predstavnike  kao nesposobne i korumpirane, iako su ih do jučer na sva usta hvalili i podržavali.

Ovdje se nameće logično pitanje: Šta je takav političar radio i kako je dozvolio da sve te godine bude dio ”kriminalne hobotnice”, kako sada naziva rukovodstvo stranke u kojoj je bio i preko koje je ostvario ogromnu dunjalučku korist, preko koje je uživao sve benefite i džinovskim skokom napredovao u karijeri?! Kako je mogao tolike godine biti sa onima koji se ne brinu o državi, kojima je narod zadnja rupa na svirali, koji su, po njegovim tvrdnjama, bukvalno legalizirali korpuciju kao što su neke države legalizirale lahke droge?!

Zašto odmah na početku nije reagirao i napustio taj brod koji se nasukao na hridine korpucije, nepotizma i kriminala? Ili su, ipak, politička pozicija i položaj, te materijalne koristi koje taj položaj nudi, toliko atraktivni i neodoljivi, pa se onda ne biraju sredstva da se javnosti dokaže kako je njemu učinjena strašna nepravda, a samim tim i svim građanima i državi, jer poslije njegove smjene sa određene funkcije nastat će potop. A zapravo se neće ništa desiti i promijeniti, osim što će taj populistički pristup dodatno narušiti bošnjačko jedinstvo i međuljudske odnose, produbiti postojeću političku i svaku drugu krizu, te proširiti i pojačati plamen smutnje koji se uveliko širi u bošnjačkom korpusu.

Čak ako prihvatimo da je nepravedno smijenjen sa određene pozicije, bošnjački političar koji se deklarira kao vjernik (a često se naši političari u svojim nastupima pozivaju na islam i hvale svojim islamijjetom), ne smije sebi dozvoliti da ga sujeta nadvlada, da ga karijerističke težnje i lični interesi navedu da se neodgovorno ponaša prema narodu i da dezavuira javnost, jer, da je ne znam kako sposoban, ne može biti sposobniji od Halida ibn Velida, radijallahu anhu, kojeg je hazreti Omer, radijallahu anhu, – po svim ljudskim i racionalnim mjerilima -, nepravedno smijenio sa pozicije glavnog komandanta muslimanske vojske, ali plemeniti ashab i neustrašivi mudžahid i komandant Halid ibn Velid, nije dizao paniku i širio smutnju, jer se nije rukovodio ličnim već općim interesom, pa je muslimanu koji mu je, nakon što je smijenjen, rekao: ”Halide, ovo je smutnja!”, odgovorio: ”Majka te ne imala! Nema smutnje dok je Omer živ. Allaha mi, ja ću se jednako boriti za islam kao obični vojnik isto kao što sam se borio kao komandant, jer ja se borim u ime Allaha, a ne u ime Omera.”

Lideri koji ne slušaju glas naroda

Postoje među Bošnjacima i političari koji, kao vođe stranke, vrlo malo slušaju glas naroda, a toliko im je stalo do narodnih glasova. Njima je cilj upravljati strankom, pogotovo kad je ona vladajuća stranka u državi, i ponašaju se kao da je to njihova privatna prćija sa kojom mogu raditi šta hoće i kako hoće, pa zato sebi daju za pravo da često puta, i to u odsutnom trenutku, daju prednost podobnim, odanim i poslušnim nad sposobnim političarima koji imaju podršku šireg biračkog tijela i stranačke baze, te koji bi podigli rejting stranci i pomogli u rješavanju političkih problema daleko bolje od nekakvih poslušnika, pa se stiče dojam da takvim uopće nije stalo šta narod, odnosno članovi te stranke misle, već da se sačuva pozicija u stranci,  a samim tim i neka od mogućih državnih pozicija.

Takav pristup i takve kalkulacije nisu, neće i ne mogu donijeti dobro i korist nikome, osim trenutačne i neznatne koristi onome ko takav pristup primjenjuje. Ozbiljan, pronicljiv, a prije svega moralan i bogobojazan bošnjački političar, ne bi smio sebi dozvoliti takav pristup i odnos prema politici, prema državi i narodu od kojeg očekuje povjerenje, a pogotovo ne bi smio, nakon kraha takve politike, gurati stvari pod tepih, negirati i braniti pogrešne politike, greške i afere unutar stranke ili ih kojekakvim eufemizmima ublažavati, te svu krivicu svaljivati na disidente koji su zbog svega toga napustili stranku, makar se pokazalo da su imali loše namjere i da je motiv njihove pobune i napuštanja stranke, isključivo ostvarivanje lične koristi i nezadovoljstvo sa pozicijom u stranci.

Glas naroda, savjeti, kritike i prijedlozi članova i smipatizera stranke, a ne samo stranačkih rukovodilaca, moraju se uzeti u obzir i ozbiljno razmotriti i poslušati. Na taj način se stvara međusobno povjerenje i time se pokazuje da je bavljenje politikom u službi naroda (građana) i države, a nije samo sebi svrha.

Bošnjački političar koji pretendira da bude lider, mora izaći među svoj narod i mora imati neposredan kontakt sa narodom kako bi osjetio narodni puls. Znao je to dobro pravi i teško ponovljivi bošnjački lider, naš rahmetli predsjednik Alija Izetbegović, pa je, kako je svima poznato, usljed najvećih ratnih dejstava, nakon što se dušmanska propaganda o tome da on nema povjerenje naroda i da ga narod okrivljuje za sve njihove patnje, izašao među narod, među neustrašive borce Armije Bosne i Hercegovine i na licu mjesta se uvjerio kakvu i koliku podršku kao predsjednik i vrhovni komandant uživa u narodu. I nakon toga mu se njegovo veliko i plemenito vjerničko srce smirilo.

Koliko je važno da vođa, namjesnik, predsjednik, ministar i sl., bude s narodom i uz narod, svjedoči i slučaj ashaba Seida ibn Amira, radijallahu anhu, koji je bio poznat po svojoj skromnosti, pravednosti i pobožnosti, koji je čak kao namjesnik Homsa ispred halife Omera, radijallahu anhu, bio na spisku najsiromašnijih ljudi u Homsu, ali su se i pored toga stanovnici Homsa žalili hazreti Omeru na njegov odnos prema narodu, odnosno, iznijeli su četiri zamjerke na njegovu vladavinu i ponašanje, iako je u Homsu vladalo pravo blagostanje. Naime, žalili su se što ujutro ne izlazi među narod dok dan prilično ne odmakne, što se navečer nikome ne odaziva, što jedan dan u mjesecu nikako ne izlazi među narod i što je sve vrijeme zamišljen kad sjedi sa narodom, tako da izgleda kao da je potpuno odsutan.  I kad je Seid ibn Amir, radijallahu anhu, pred halifom Omerom, radijallahu anhu, objasnio da iz kuće izlazi tek krajem dana, jer njegova porodica nema slugu, niti sluškinju, tako da je Seid prvo obavljao kućne poslove, pa bi onda izašao među narod, da se navečer nikome nije odazivao, jer je noć rezervisao za ibadet, da jednom mjesečno nikako ne izlazi iz kuće, jer ima samo jedno odijelo koje svaki mjesec opere, pa čeka da se osuši i da u društvu izgleda zamišljeno i odustno, jer se svaki put sjeti ubistva Hubejba ibn Adija, radijallahu anhu, kojeg su mušrici isjekli na komade, a čemu je on svjedočio, pa sebe kori što nije pronašao način da mu pomogne, tek tada je nestalo sumnji i nedoumica kod stanovnika Homsa.

Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sâm sebe ne izmijeni

I na kraju, želimo jasno istaći i naglasiti da je većina bošnjačkih političara napredovala u ostvarivanju ličnih interesa na štetu građana, države i općeg interesa. Umjesto da su radili (i da rade) na razvoju naše zemlje i na poboljšanju njenog statusa na regionalnom i globalnom nivou, oni rade upravo obrnuto, boreći se za vlastite pozicije i svađajući se zbog ličnih interesa, oni uporno rade na pogoršanju ekonomske, političke, socijalne i zdravstvene situacije u cijeloj državi.

Njihove svađe i međusobni sukobi su pogubni za sve nas i zato je prosperitet i napredak građana i države do daljnjeg osuđen na čekanje, jer se od vladajuće političke osrednjosti ne može očekivati ništa osim surove i bespoštedne borbe za vlastite pozicije i interese na štetu građana i države.

Potkapacitirani i preambiciozni bošnjački političari, uz to još sumnjivog morala i porijekla imovine, neće zasigurno Bosnu i Bošnjake izvesti na selamet. Međutim, mi moramo sami sebi priznati da su oni od nas, iz našeg naroda, naši očevi, braća i rođaci, i da smo ih mi iznjedrili. A to znači da se svi moramo mijenjati i biti u jednom saffu u borbi protiv nepotizma, korupcije i nepravde, bez obzira od koga dolazila, a širom otvoriti vrata pravednosti, stručnosti, odgovornosti i empatiji. I krajnje je vrijeme da shvatimo i da u praksi primijenimo riječi Uzvišenog Allaha: ”Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sâm sebe ne izmijeni.” (Er-Ra'd, 11.)