Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ljudski život ima svoje etape, a smrt je jedan od njih, i ona znači napuštanje privremenog dunjalučkog boravišta na putu ka vječnom i konačnom boravištu, Ahiretu.
No, ponekad smrt pretekne napuštanje ovoga svijeta, tako da mnogi ljudi umiru, a još uvijek hodaju zemljom.
Iako je smrt nedaća i predstavlja veliki gubitak, mnogo veća nedaća i gubitak od same smrti je gubitak onoga što umre u nama dok smo još živi.
Užasan je gubitak kad u nama umre srce, pa ne osjeća tuđu bol i patnju.
Ogroman je gubitak kad nam jezici umru, pa ne govore istinu, ne podržavaju potlačene, i umjesto da budu oruđe za dobro i mehlem za rane, oni šute kao pravi mrtvaci, potpuno zapostavljajući svoju ulogu u životu.
Najveći gubitak je da sve to u nama umire dok smo živi dušom i tijelom, tako da postajemo puka stvorenja lišena svakog osjećaja, razuma, svijesti i savjesti.
Takvih živih mrtvaca ima mnogo među nama, i u pravu su oni koji su rekli da izvan groblja ima više mrtvih nego unutar njegovih zidina.
Jer, ko nije ljubomoran na skrnavljenje muslimanske časti, on je mrtav.
Kome srce ne gori na pojavu laži i ne raduje se pobjedi istine, on je mrtav.
Ko gleda da se ne zamjeri neprijateljima svoga naroda, zbog kukavičluka i zbog ličnog interesa, nema nikakve sumnje u njegovu smrt i prije nego što napusti dunjaluk.
Ko ne osjeća bol, patnje i stradanja muslimana Gaze, on je mrtav da mrtviji ne može biti.
Ko svaki dan puni stomak najukusnijom hranom i liježe sit ne brinući se o muslimanima koji umiru od gladi, on je živi mrtvac prepunog stomaka, a praznog srca.
Muslimani koji imaju sposobnost i moć, a ne koriste ih za odbranu drugih muslimana, oni su živi mrtvaci.
Muslimani od kojih drugi muslimani, umjesto dobra, pomoći i solidarnosti, očekuju zlo i izdaju, oni su mrtvaci i njihov život je isti kao i njihova smrt, a budući da se od mrtvih više ništa ne očekuje, njima je najpreče klanjati dženazu u odsutnosti.
Stoga, ako ne želimo živjeti život mrtvaca i ako ne želimo ostati bez spomena, kao da nikada nismo ni postojali, onda moramo izaći iz zone komfora i egoizma, i osloboditi se svake površnosti, formalizma, populizma i života na marginama života, i postati živi obogaćujući naš život istinskim sadržajem i značenjem kroz aktivizam i borbu za uzvišene vrijednosti.
Muslimanska stvarnost vapi za nama da se pozabavimo njenim brigama i problemima i da se suočimo s njenim izazovima. Potrebni su joj ljudi sa živim srcem, umom i osjećajima za širenje istine, pravde i vrline, srca koja se u ime Allaha ne boje ničijeg prijekora i koja su u svakom trenutku spremna na žrtvu na Allahovom putu, kao što su srca mudžahida Gaze, koja, iako su malobrojna, vrijede više od stotine miliona srca živih mrtvaca oko njih koji mirno i šutke posmatraju njihovo stradanje i njihovu nadljudsku borbu protiv cionističkog zla i zločina.
Muslimanskoj gorkoj stvarnosti potrebna su srca koja će svojim vlasnicima obezbijediti život i nakon što odu sa ovoga svijeta. Jer, pored skupine živih mrtvaca, postoji i skupina onih koji su davno umrli i otišli sa ovoga svijeta, ali su i dalje živi, a to su Allahovi poslanici, istinski islamski učenjaci i šehidi, o kojima je Uzvišeni Allah objavio: ”Nikako ne smatraj mrtvima one koji su na Allahovu putu izginuli! Ne, oni su živi i u obilju su kod Gospodara svoga, radosni zbog onoga što im je Allah od dobrote Svoje dao i veseli zbog onih koji im se još nisu pridružili, za koje nikakva straha neće biti i koji ni za čim neće tugovati.” (Ali Imran, 169.-170.) A ogromna je razlika između mrtvaca koji hodaju zemljom i onih koji su umrli, a i dalje su živi.
