Pišu: Anes Džunuzović i Hasan Eminović
Velagić je imao i jednu od ključnih uloga u formiranju Stranke demokratske akcije 1990.g. Bio je prvi u gupi “Mladih Muslimana” koji je zagovarao ideju Bošnjaštva. Od ranog djetinjstva odlikovao se nepokolebljivošču i razložnom hrabrošču. Ideje koje je zagovarao Velagić uvijek su podrazumijevale slobodu vjere i puni radni angažman. Rođen je 28. januara 1925. godine u begovskoj porodici Velagić. Sin je Mehmed-bega i Hajrije rođ. Muradbegović iz Višića kod Čapljine. Bio je jedinac u roditelja. Dugo su ga roditelji čekali, dobili su ga tek sedme godine nakon stupanja u brak.
U matičnoj knjizi rođenih stoji da je 15. februar 1925. upisan pod imenom Tevfik. Do promjene imena u Teufik doći će tek 1949.g., kad je poslije hapšenja u Zagrebu doveden u Sarajevo pred isljednika, poručnika Mesuda Fazlagića. Naime, kad je rekao da mu je ime Tevfik, tada mu je isljedniku Mesud drsko odbrusio i rekao da treba da se zove Teufik, jer on to bolje zna od njega, i tako ga je zaveo u dosje. Od tada je i zvanično Teufik.
Završio je mekteb i četverorazrednu osnovnu školu završio u rodnom Blagaju 1936. godine. Poslije položenog prijemnog ispita upisuje se u gimnaziju u Mostaru, na kojoj je maturirao 1944. godine. Poslije završetka školovanja u gimnaziji upisuje se formalno na Višu islamsku teološku školu (VIŠT) školske 1944. / 45. godine, da bi izbjegao regrutaciju u tadašnju paradržavnu vojsku NDH (Nezavisne države Hrvatske).
U Jugoslovensku Armiju (JA) mobilisan 6. aprila 1945.g. Vojni rok završio je 16. aprila 1947. u Valjevu. Nakon odsluženja vojnog roka upisuje se u ljetnom semestru na Pravni fakultet u Sarajevu. Pošto je Teufik ipak više volio agronomiju nego pravo, odlazi u Zagreb i upisuje se u zimski semestar 1947 / 48. godine na Poljoprivredni fakultet. Na njemu studira sve do hapšenja 1949. godine. U to vrijeme veliki broj Bošnjaka studirao je na Zagrebačkim fakultetima. Bili su vrlo dobro organizirani. Stariji studenti iz Organizacije „Mladi muslimani” starali su se za smještaj novih studenata iz Bosne i Sandžaka. Teufik aktivno učestvuje u radu “Mladih Muslimana”. U rukovodstvu glavne grupe Organizacije „Mladi muslimani” u Zagrebu pored Velagića bili su još: Ismet Serdarević, Husref Bašagić, Sulejman Čamdžić i Dževad Čurčić.
U zimskom semestru 1947 / 48. godine u Zagreb, dolaze i drugi članovi, a među njima i Munir Gavrankapetanović. I njima su stariji članovi Organizacije „Mladi muslimani” našli smještaj, a zatim ih uključili u svoj rad. Teufik je bio kasnije zadužen za aktiviranje ženske Organizacije „Mlade muslimanke” među studentkinjama. Preko Enise Karabeg rukovodio je ovim aktivnostima. Ona je imala na vezi Nidžaru Tanović, Rabiju Šahović i Sanku Čokić, također studentice u Zagrebu.
Teufik Velagić zbog članstva u Organizaciji „Mladi muslimani 1949. godine 15. aprila je uhapšen u Zagrebu “. Tačno deset godina nakon hapšenja ponovo je na Poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu, nakon izdržane robije od 9 godina i 7 mjeseci. Pri upisu u ljetni semestar 1959. godine saopćeno mu je na Poljoprivrednom fakultetu da su mu od četiri semestra prije hapšenja priznata samo tri.
Za vrijeme studiranja u Zagrebu, nakon izlaska iz zatvora, opet se susreće s nekim članovima Organizacije „Mladi muslimani” u Zagrebu, koji su prije njega izašli iz zatvora nakon odležane kazne i nastavili svoje ranije započeto studiranje. S nekima je bio skupa i u zatvorskim ćelijama. Tako su opet činili grupu “Mladih Muslimana”. To su bili Serdarević, Čamdžić, Karabeg i drugi. U Zagrebu se osjećao slobodno. Doduše, za sve vrijeme studija trebala mu je unutarnja obnova.
Velagić je još u zatvoru donio čvrstu odluku da će nakon završetka Fakulteta bježati iz Jugoslavije. O tome je svojevremeno kazao: „Nisam nikad ni pokušao bilo šta tražiti od tadašnjhi jugoslovneskih vlasti, niti pomilovanja, niti bilo kakve olakšice. Na kraju propisane kazne oni su mi sami „skinuli” dvije godine. Kad sam pušten na slobodu sa sobom sam „nosio” tri godine uvijetne. Tako sam otišao na studije u Zagreb. Priznali su mi tri semestra agronomije i ja sam nastavio tačno 10. god. U zatvoru je na zidu bila karta Jugoslavije i ja sam na njoj, izabro Marbor da ću iz njega bježati. U zatvoru smo zaključili da jedino u zemlji više nećemo moći ništa raditi kao muslimani. Interesantno je napomenuti kako sam se tih godina osjećao. U Mostaru sam se osjećao kao pod vrelim suncem, u Sarajevu kao pod hladnim sačem, a u Zagrebu kao da sam u inostranstvu. Takav je bio osjećaj i pritisak režima”.
Prije emigracije želio je još jednom otići do Blagaja i Mostara s nijetom da se oprosti od svojih milih i dragih. „Ja sam u Blagaj došao na svršenu činjenicu. Iskusio sam da je taktiziranje bolje nego odmah se legitimisati u javnost. I kad sam došao ocu u Blagaj prva džuma bila je na Bunici. U nas je bio običaj da na basamcima babo uzima abdest. Došao i ja do babe, a babo u me gleda: Šta ćes to? Pa na džumu. Gleda me naprosto preplašen: Kako, bolan, ne bio, eno onoga i ovoga… ne misli na džumu. Ja kažem: babo, ako ne odem sada na džumu neću ni idući petak otići neću ni onaj treći i gotovo je teže će biti kasnije. A kad sad odem na džumu, kazao sam im koliko je sati, pa nek rade šta hoće, ostavit će me na miru. Interesantno je to vrijeme. Ja sam otišao na džumu i čuo sam kasnije da su pojedine džematlije govorile: eno Hrnjića, hrabar, a ja sam to smatrao normalnim. Kad su vidjeli da je tako ostavili su me na miru”.
Pri rastanku sa porodicom ništa nije govorio o svojoj namjeri, tj. da je odlučio da ide u emigraciju. Prilikom ulaska u Austriju na pitanje policajca o nacionalnoj pripadnosti Velagić se tada izajasnio kao Bošnjak. O ideji Bošnjaštva Velagić je počeo razmišljati još u prvoj fazi djelovanja “Mladih Muslimana”. O Bošnjaštvu rekao: “Bili smo apsolutno naivni. Pazite nešto, osobina je mladosti da bude naivna. Kad nađe neku misao u odnosu na nešto konkretno za čim treba težiti, onda je to jedna fiksacija za koju se daje sve. Ja nisam gledao, niti smo mi gledali, možemo li mi nešto uspjeti, jednostavno smo razmišljali, ja moram to i to raditi da sačuvam nekoga da ne ode u ateizam, da ga ne vode nacionalizamu, u hrvatstvo, u srpstvo, čak, mogu i to reći, nismo bili naručito zaintersirani da razgovaramo o bošnjaštvu. Niko nam o bošnjastvu nije govorio, ni meni moj otac, ni u školi nije bilo riječi o bošnjaštvu. Sjećam se poslije rata komunisti su štampali istoriju Jugoslavije. Prebro sam dva toma, nema o Bosni ni par stranica. Onako raskomadano, nepovezano, kamoli da se spominje Bošnjak. Tamo su naravno Turci i islam posmatrani u negativnom svijetlu. Tad smo mi „Mladi Muslimani” imali za vrijeme Jugoslavije, bar nekoliko Bošnjaka, kao što smo imali nekih koji su se morali opredjeliti da su Hrvati ili Srbi. Opredjeljenje muslimana da se izjasne kao Srbi ili Hrvati imali smo i slučajeva i kod naših starijih. Proglasili su nas Hrvatima, a mi smo to svi odbijali. Ko mu je Hrvat? Žalili smo što su uz te Hrvate, neki tamo naši otišli pa nas ukaljali i navukli nam krivicu. Medutim, apsolutnosmo smo odbijali svako drugo opredjeljenje. Apsolutno je neopravdano bilo šta nam pripisivati u ovom smislu prohrvatskog elementa. Mi smo ipak najviše naglašavli vjersko određenje. I kod Srba i Hrvata je bilo više važnije pravoslavlje, katoličanstvo nego Srbin, Hrvat, ali ipak oni su imali svoje države. Imali smo i mi svoju državu, medutim, kod nas je došlo do jedne kvalitetne promjne od Bošnjana, Bogumila. Ovo je učenje bilo bliže islamskom učenju nego katoličkom i pravoslavnom. Lahko se prihvaćao islam. Nije bilo potrebe za silom. Sama vlast je činjenica, ne mora ona biti ni loša, ni teška, ni diktatorska, ni zločinačka, ni nasilna ne mora biti, ali sama vlast ljude, na neki nači, diferencira, hoće ljudi da budu bliže vlasti, da budu korisni. Imali su ljudi iskustva u tome”.
Od 1962. Teufik živio je u Beču. Nakon odlaska u penziju obavio je hadž 1990. godine. Vrijeme volio provoditi sa prijateljima, najčešće se okupljali u poznatoj bečkoj kafani Prikel (Prückel), omiljenom mjestu akademika Smaila Balića. Nezaobilazne su i posjete bošnjačkim mesdžidima.
U poznatom “Sarajevkoskom procesu” na suđenju muslimanskim intelektualcima poznanstvo s Velagićem korišteno je kao posebna inkriminirajuća radnja. Grupi muslimanskih intelektualaca okupljenih oko Alije Izetbegovića stavljano je na teret da su održavali veze sa muslimanskom emigracijom u Beču, odnosno sa Velagićem.
O tom procesu Velagić je kazao: „Onaj ko je u čvrstoj vjeri spreman je na žrtvu. Niko nije mogao pomislit da će se iz našeg naroda roditi to nešto. U tom pogledu može se vidjeti neobično mnogo pozitivnih stvari. Nažalost, mi smo prikazani i četrdeset devete i osmdeset treće u najgorem smislu, klevetom. Nemaš novine, nemas nikog ko će ti reći istinu, da mu kažeš: lažeš; nemaš druge novine, nemaš inostranstva. Osmdeset treće godine u vrijeme suđenja u Sarajevu ja sam bio u Beču. Zapad se zgražavao da se zbog toga neko može pozvati na običnu odgovornost radi pisanja, riječi, jer ništa nije bilo što bi kršilo ovdašnje zakone, ništa nisu radili što bi kršilo ovdašnje zakone. Sve same srpske klevete: da smo mi od Bosne, ne znam, do Indonezije, da smo mi ono da, smo mi ovo, laž, čista laž”.
Teufik od 1962. godine do raspada bivše Jugoslavije nije dolazio u svoj rodni Blagaj niti u svoj Mostar, u kojima je kao član Organizacije „Mladi muslimani” proveo najljepše dane svoje mladosti. Nakon raspada bivše Jugoslavije aktivno je učestvovao u radu SDA. Sve do kraja agresije na Bosnu i Hercegovinu. Bosnasko-hercegovačkoj javnosti malo su poznati njegovi doprinosi na polju diplomatije koju je vodio ovaj nepokolebljivi borac za Bošnjake i islam sa ambasadama i vladama brojnih evropskih zemalja.
U tuđini nije imao islamsku atmosferu kao u svojoj rodnoj Bosni niti društvo intelektualaca, kao što su bili pregaoci Mladi Muslimani. Ali duboko vjersko uvjerenje koje je stekao kod svojih roditelja, u školi i gimnaziji na sahatima vjeronauke u Blagaju i Mostaru, od svojih prijatelja i poznanika radeći u Organizaciji „Mladi muslimani” u Mostaru, Sarajevu i Zagrebu, kao i načela islamskog morala, tako je dosljedno provodio u život da ni u zatvoru ni u emigraciji nije od njih odstupio.
Udruženje ”Mladi muslimani” bit će izdavač knjige o Teufiku Velagiću Tofi koju je priredio njegov dugogodišnji prijatelj dr. Salim ef. Hadžić. Knjiga je ovih dana trebala u štampu, nažalost Tofa je nije dočekao.
