Piše: šejh Selman el-Avde / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Mir sa samim sobom je prvi korak ka istinskom miru, i ako osoba živi u skladu i harmoniji sa sobom, ona je sposobna stvoriti i uspostaviti sklad i harmoniju i sa drugima. Uzvišeni Allah, objavio je: ”A kad ulazite u kuće, vi ukućane njene poselamite pozdravom od Allaha propisanim, blagoslovljenim i uljudnim.” (En-Nur, 61.), a musliman i muslimanka u toku svakog namaza izgovaraju: ”Es-selamu alejna ve ‘ala ‘ibadillahis-salihin – Mir nama i dobrim Allahovim robovima!”
Mir sa sobom znači da se tvoj odnos prema drugim ljudima i prema životu općenito temelji na jasnoći i transparentnosti ciljeva i intencija, čistoći interakcije i unutarnjoj harmoniji. Najvažnije što čovjek treba spoznati, nakon spoznaje Allaha, dželle šanuhu, jeste spoznati samog sebe, spoznati svoju dušu, biti zaokupljen njezinim usavršavanjem i popravljanjem, prije nego što bude zaokupljen drugima. On također treba otkriti njezine talente, sposobnosti i mogućnosti, kao i njezine slabosti i kvalitete, te da li sebe može opisati svojstvom strpljivosti ili nestrpljivosti, svojstvom hrabrosti i odvažnosti ili svojstvom kukavičluka, svojstvom ustrajnosti i kontinuiteta ili svojstvom kolebljivosti i diskontinuiteta? Na taj način će se čovjek pokazati u svom pravom svjetlu i moći će ići u pravom smjeru, koristeći svoje mogućnosti i iskorištavajući svoje potencijale.
Spoznaja prirode vlastite duše, njezinih negativnih i pozitivnih aspekata, nikako ne znači upadanje u zamku traganja za suštinom i kakvoćom duše, jer je to uzaludan trud koji ne može oponirati jasnom kur'anskom tekstu u kojem je došlo: ”Pitaju te o duši. Reci: ‘Šta je duša – samo Gospodar moj zna, a vama je dato samo malo znanja.'” (El-Isra’, 85.), već ta spoznaja podrazumijeva da upoznaš granice svoje osobnosti, tajne svoje duše i istine svoje prirode (naravi, karaktera), kako bi je zaposlio dobrom i držao podalje od zla.
Šerijat poštuje i uvažava ljudsku prirodu i ponekad joj daje pravo na sud, i ne prekorava je zbog toga i ne kažnjava, čak i ako se radi o Allahovim poslanicima, onda kada oni djeluju po diktatu čisto ljudske prirode i instinkta. Jer, oni su prije i poslije svega ljudi. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Mi smo preči da sumnjamo od Ibrahima, alejhis-selam, kada je rekao: “Gospodaru moj, pokaži mi kako mrtve oživljuješ!” – On reče: “Zar ne vjeruješ?” – “Vjerujem” – odgovori on – “ali bih da mi se srce smiri.” (El-Bekara, 260.) Zatim, spominjući Luta, alejhis-selam, i njegove riječi: “Ah, da ja samo imam moć” – reče on – “ili da se mogu osloniti na nekog snažnog!”, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Neka se Allah smiluju Lutu, oslonio se i pouzdao u Snažnog”, misleći na Allaha, dželle šanuhu. A za Jusufa, alejhis-selam, i njegovo odbijanje da u prvi mah izađe iz zatvora dok se ne otkrije istina o ženama koje su ga na grijeh navodile, rekao je: ”Da sam ja ostao u zatvoru tako dugo kao Jusuf, alejhis-selam, ja bih se odmah odazvao pozivu koji je značio oslobađanje i izlazak iz zatvora.”
Allahov poslanik, Ibrahim, alejhis-selam, žudio je za spoznajom i težio je da otkrije suštinu stvari svojom urođenom prirodom (fitra), a riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Ja bih se odmah odazvao pozivu koji je značio oslobađanje i izlazak iz zatvora”, upućuju na ljudski, prirodni aspekt u čovjeku i njegovu ljubav prema slobodi i oslobađanju, bez stega, okova i ograničavanja njegovih sposobnosti, pogotovo ako period stega ili zatvora dugo potraje.
Musa, alejhis-selam, također je poznavao sebe i izražavao je ono što osjeća bez dvosmislenosti i stida. Tako on spominje svoj urođeni strah obraćajući se faraonu riječima: “A od vas sam pobjegao zato što sam se vas bojao..” (Eš-Šu'ara, 21.) Zatim: ”Gospodaru naš,” – rekoše oni (Musa, a.s., i Harun, a.s.) – “bojimo se da nas odmah na muke ne stavi ili da svaku mjeru zla ne prekorači.” (Ta-ha, 45.) Spoznaja samog sebe i mir sa samim sobom upoznaju čovjeka sa njegovom prirodom i njegovim sposobnostima, određuju njegov cilj i položaj, pa on korača kroz život sa znanjem i jasnim ciljem.
Mir sa samim sobom podrazumijeva i mir s načelima, uvjerenjima i idealima, a to znači da govoriš i radiš ono u šta vjeruješ i što se učvrstilo u tvom srcu i tvojoj savjesti, da obožavaš svoga Gospodara na osnovu jasne i potvrđene (objavljene) istine, bez da na to mogu utjecati tvoji lični kriteriji, ili nečije zadovoljstvo i nezadovoljstvo, i bez da te život vodi kroz vrtlog kurtoazije i pretjeranog laskanja, bez predavanja onome oko tebe i onima oko tebe, uz izostanak bilo kakvog tvog otpora i nezavisnosti.
Mir sa samim sobom ili mir sa svojom dušom znači također i sklad i harmoniju između naše vanjštine i naše nutrine, odnosno između naših riječi i djela, na šta aludira ajet: ”O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate!” (Es-Saff, 3.), a to iziskuje ustrajnost na Pravom putu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, skrenuo je pažnju na ustrajnost i objasnio šta ona znači, onda kada ga je ashab Sufjan ibn Abdullah es-Sekafi upitao: ”Allahov Poslaniče, reci mi nešto o islamu što neću morati pitati nikoga drugog nakon tebe”, pa mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Reci, vjerujem u Allaha, i ustraj u tome.”
A to vjerovanje i ustrajnost u vjerovanju podrazumijeva usklađenost između ibadeta i svakodnevnih životnih obaveza i poslova, kontroliranje svojih postupaka, čuvanje tuđih prava, brigu za pravdu i oslobađanje od dvojnosti i nepodudarnosti između onoga što vjernik čini u džamiji i onoga što prakticira na ulici, na tržnici, u svom uredu. Veliki dio neuspjeha i padova događa se upravo zbog toga što kod nekih ljudi postoji ogroman jaz između teorije i prakse, između formalne, vanjske pobožnosti i unutrašnjih devijacija.
Mi imamo iznimnu potrebu za produbljivanjem i jačanjem vjere (imana) u srcu, jer je dunjalučki život zasnovan na poteškoćama i opasnostima i čovjeka često iznenade nedaće i iskušenja u vlastitom životu, u porodici, na poslu, pa zbog toga zapadne u krizu, padne u očaj i depresiju od koje ga može spasiti samo dubina i jačina vjere u Allaha i istinski ibadet koji uključuje ibadet srca i ostalih organa podjednako.
Mi trebamo postići mir između ambicija i sposobnosti, između onoga što želimo i onoga što posjedujemo, između onoga što imamo i onoga što smo u stanju ponuditi, i mora postojati sklad i ravnoteža između tih značenja. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”O ljudi, činite dobra djela onoliko koliko možete, jer Allahu neće dodijati (da vas nagrađuje za dobra djela), dok vama ne dodije činiti dobra djela. Najdraže dobro djelo Allahu je ono koje se ustrajno čini makar bilo i malo.”
Također je važno postići mir u da'vi i pozivanju ljudi u islam. Ne umišljajmo sebi da će cijeli svijet biti pod utjecajem naše da've, ili da bi trebao biti, jer to se nije dogodilo čak ni Allahovim poslanicima. Jer, kao što ti radiš i djeluješ, tako isto rade i djeluju i drugi, i možda će njihovo djelovanje porušiti ono što si ti učinio i sagradio.
Zatim, mir s ljudskim prirodama (naravima, karakterima). Čovjek se ne smije usiljeno ponašati i ne smije se opterećivati i obavezivati nečim što nije u skladu sa njegovom prirodom i sa njegovim karakterom.
U predaji dolazi da je pred Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, iznešen pečeni bodljorepi gušter, pa je podigao ruke od njega i nije ga htio jesti. Halid ibn Velid, radijallahu anhu, upitao je: ”Allahov Poslaniče, je li njegovo meso zabranjeno (haram)?” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Ne, ali njega nema tamo gdje živi moj narod (tj. nije to uobičajeno jelo kod mog naroda), pa ga zato ne volim.” Dakle, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odbio je da jede gušterovo meso, jer to ne odgovara njegovoj prirodi, njegovom karakteru.
Isto tako, ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, posjedovali su različite prirode, karaktere i naravi. Naprimjer, Ebu Bekr, radijallahu anhu, razlikovao se od Omera, radijallahu anhu, o čemu svjedoči i priča o zarobljenicima Bedra, kada je svaki od njih, na osnovu svog karaktera, dao svoj sud i prijedlog kako treba postupiti prema zarobljenim mušricima.
Hazreti Ebu Bekr je bio blag i tolerantan, i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uvažavao je i poštovao ta njegova svojstva, a hazreti Omer je bio snažan i temperamentan, ali je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poštovao i cijenio i njegove osobine.
Zato, upoznaj svoju prirodu i uspostavi mir sa njom, nemoj joj se suprotstavljati i opterećivati je onim što nije u skladu sa njezinim karakteristikima i svojstvima. Pravedni halifa Omer ibn Abdul-Aziz, govorio je: “Najveći užitak i slast osjećao sam u istini koja se slaže sa mojim hirom.”
Zatim, mir sa sudbinom i predanost i zadovoljstvo sa onim što nam je Allah propisao i odredio, uz odbijanje sudbine ili kadera, drugom sudbinom i kaderom, kao što je rekao hazreti Omer. Naime, na prigovor da bježi od sudbine, kada je odlučio da se vrati iz Šama koji je bila pogodila kuga, odgovorio je reiječima: ”Mi bježimo od Allahove sudbine, Allahovoj sudbini.”
Vjernik se pokorava Allahovoj odredbi i potpuno je zadovoljan njome, tako da ne voli požurivati ono što je samo po sebi odgođeno, niti voli odgađati ono što je ubrzano Allahovom odredbom.
Dakle, hendikepirani ljudi, muškarci i žene koji su prikovani za bolesničku postelju, siromah koji nema imetka, obični čovjek koji nema znanja i koji je skromnih intelektualnih mogućnosti, udovice i siročad, i svi oni koje je zadesila neka nesreća i iskušenje, nužno je da izgrade i uspostave mir sa sudbinom i da budu zadovoljni sa onim što im je Allah propisao, odbijajući udarce sudbine mogućim uzrocima, te da budu potpuno predani sudbini koju ni na koji način ne mogu izbjeći i odbiti.
Neophodno je da čovjek bude pravedan i objektivan prema samom sebi i da se oslobodi sebičnosti, hirova i pohlepe, kao što je rekao Amar ibn Jasir, radijallahu anhu: “Ko kod sebe sakupi troje, sakupio je kompletnu vjeru: pravednost prema samom sebi, pružanje mira svijetu te udjeljivanje imetka i pored škrtosti.”
Ako se neko od nas ne slaže sa svojim bratom muslimanom, zašto se ne pokuša staviti na njegovo mjesto i zašto ne želi svome bratu ono što želi i samom sebi. Gotovo sam uvjeren da na ovome svijetu nema nikoga ko je pravedan prema samom sebi, osim onih kojima se Allah smilovao, a takvih je malo.
Prenosi se da je Ebu Hurejre, radijallahu anhu, rekao: ”Neko od vas vidi trun u oku svoga brata, a zaboravlja balvan u vlastitom oku.”
Pjesnik je rekao:
Čudim se onome koji nad tuđom smrću suze lije,
Kako nad vlastitom smrti krv ne lije.
Čudim se onome koji velikim smatra tuđe mahane,
A potpuno je slijep za vlastite mahane.
