SAFF

Optužuje Sarajevo: DAMIR NIKŠIĆ – NOVI VUK BAČANOVIĆ?

Facebook
Twitter
WhatsApp

Iako su uspjeli dio BiH okupirati, tu uspostaviti teritorijalno-etnički kontinuitet, ovladati mnogim nadležnostima i relativno biti zadovoljni onim što je rezultat procesa iz devedesetih, ipak je nekoliko boljki koje muče Karadžićeve Srbe, a zaostavština su tog perioda. Jedna od njih je što su u globalnim okvirima označeni kao zločinci, krvava odmetnuta hunta koja je otvarala konc-logore, tuđim kostima punila masovne grobnice i počinila genocid u BiH. Zbog toga su centri velikosrpske inteligencije odlučili po svaku cijenu naći i afirmisati „opravdanje“ za svoje djelovanje usljed kojeg su listom označeni kao prvorazredni zločinci, od civilnih prvaka, preko najviših vojnih i policijskih oficira pa do običnih vojnika.

Način revidiranja činjenica i pravdanja pred svijetom i historijom je plasiranje „dokaza“ o tome kako su Karadžićevi Srbi djelovali u samoodbrani. Ako pažljivo analiziramo ovu propagandu, vidjet ćemo da je jedan od njenih stubova priča o protjeranim Srbima iz Sarajeva. Tu tezu papagajski ponavljaju presuđeni ratni zločinci, zvaničnici RS-a i Srbije, ali i mediji ovih politika. Podsjetimo. Manji broj Srba u Sarajevu u odnosu na 1991. je činjenica, ali su uzroci drugačiji od onih koje plasiraju Radovan Karadžić i Nele Karajlić. Istina je da su se ti Srbi naprasno popeli na sarajevska brda i s njih četiri godine ubijali, sakatili i mučili svoje dojučerašnje komšije. Mnogi Srbi su i napustili Sarajevo i zaputili se u Srbiju, Australiju, Ameriku, Njemačku. Bitan je i broj sarajevskih Srba koji su ubijeni u granatiranju svojih sunarodnjaka. Ipak, najznačajniji dio Srba je napustio brda i okupirana sarajevska naselja s pozivima Krajišnika da ne ostanu živjeti s muslimanima. Dokaz za ovo je i čitav jedan novi grad nastao pored Šehera, dugo vremena se zvao Srpsko Sarajevo.

Ponavljanje ovih činjenica djeluje bespotrebno, pomalo i dosadno jer su opštepoznate, ali je ipak neophodno, kako zbog novih generacija, tako i zbog neprekidnih laži koje stvaraju dojam da je probosanska i bošnjačka politika kriva za to što je sada Sarajevo bez velikog broja prijeratnih Srba.

Zato moramo znati uočiti i s punom pažnjom analizirati sve one koji doprinose širenju Karadžićevih i Neletovih teza, bez obzira iz kojeg miljea dolaze i kako ih plasirali, da li iz skupštinskih klupa, preko medija ili putem Che Guevara Youtube klipova. Ne smijemo biti slijepi i ne vidjeti zakonitost njihovih učestalih ponavljanja. Uvažavajući to da neke i krajnje pogrešne teze mogu biti dio vlastitog ubjeđenja, u većini slučajeva je mnogo indikatora da su nosioci laži o „protjeranim Srbima“ teledirigovani. Da nije tako, te teze se ne bi ponavaljale i afirmisale konstantno i prestajale bi sa razotkrivanjem jednog od njenih nosilaca. One su nasljednje, očito je. Neko ne odustaje od njih.

Damir Nikšić iz sarajevskog SDP-a ima pravo da se ne slaže sa politikama stranke koja predstavlja najveći broj Bošnjaka. Ipak, optuživanje SDA za „etnički autoritarizam“ u Sarajevu te da ne provodi Aneks 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, da proganja povratnike u Sarajevo, nije ništa do krivotvorenje činjenica i to u gram identično velikosrpskoj lažljivoj, revizionističkoj i samoopravdavajućoj politici. “Nema Srbina u Kantonu (Sarajevo)“ govori Damir Nikšić i za to optužuje SDA u jednom od svojih, samo naoko šarlatanskih video obraćanja. Pogodim te granatom, a onda kažem da nisi isti, poručuje Nikšić Sarajevu. Preozbiljna je to optužba čije razarajuće dejstvo se može uočiti tek kada se spozna za puk velika primamljivost online formi koje Nikšić koristi. Čini se da je sadržaj njegovih nastupa ispunjen s vana iz nekog od velikosrpskih nevidljivih punktova.

Ako ovo nekom liči na teoriju zavjere, neka se sjeti Vuka Bačanovića. Isprva je i on djelovao kao slobodomisleći čovjek, bio je cool bundžijama i antiezdeaovcima, a kasnije su se stvari uozbiljile. Kada je Vuk počeo satanizirati Armiju RBiH, njene branioce optuživati za ratne zločine i afirmativno govoriti o RS-u, pjevati himnu ovog entiteta, tek tada se ispostavilo da je na kanapi nevidljivih prstiju koji ga bez po muke povlače iz Sarajeva u Beograd, a onda u Mostar gdje sada kroz medije, kulturu i prosvjetiteljsko djelovanje operacionalizira pakt Dodik – Čović. Sjetimo se optužbi da Sarajevo marginalizira nebošnjake, da ih posmatra kao građane drugog reda, da je krivo za njihov smanjen procenat… sve to su govorili i implicirali Karadžić, Krajišnik, Plavšićka, Kusturica, Nele Karajlić, Bačanović, a sada i Nikšić.

Za očekivati je od simpatizera i članova SDP-a da nadvladaju eventualnu infantilnu zadovoljštinu jer je neko dobro zagalamio i kritikovao njihove političke suparnike, SDA. Nikšićevo djelovanje, koje ima i elemente stvaranja partikularnih teritorijalnih animoziteta u probosanskim sredinama, još je jedan indikator. Ovo nije obično prepucavanje na relaciji jedna stranka – druga stranka. Nemojmo da budemo pametni tek kada optužbe zakucaju na vlastita vrata, kao što su pokucale Tuzlacima, poput branioca i SDP-ovca Envera Bijedića, koji su optuženi da su ruralni ili da dozvolimo Damirovo omalovažavanje predsjednika Skupštine RBiH Mire Lazovića. Svi, bez obzira na stranku ili grad iz kojeg djelujemo, trebamo u optuživanju za ono što, ustvari, radi velikosrpska poltika u RS-u, vidjeti i optužbe na vlastiti račun. Neka svi dignemo glas ako sutra Nikšić dobije inspiraciju/zadatak da optuži Tuzlake da su agresivni jer su ubijali mlade vojnike u JNA koloni.

Trebaju svi odvojiti pragmatično i opštekorisno djelovanje kroz vlastite prijedloge, ideje, politike, a čega nema kod Damira Nikšića. Umjesto toga, sav njegov anganžman je u pravcu dokazivanja esencijalne krivosti, urođene pogrešnosti i historijske odgovornosti koja se adresira kolektivitetima i samo je prividno usmjerena na targetiranje jedne stranke. Nikšićeva optuživanja su identična velikosrpskoj matrici zamjene teza i odgovornosti i tiču se svih probosanskih patriota.

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA