Otrovne sumnje profesora Veličkovića

626
nenad velickovic

Piše: Ramiz Hodžić

Najlakši način da se pobijedi neprijatelj je da se među njegove redove posije sjeme sumnje. Sumnja, kao crv, rovari, nagriza iznutra, čini zdravo tijelo bolesnim, truhlim, pogodnim za parazite koji ga napadaju dok ga u potpunosti ne osvoje i ne unište. Pitamo se odakle sumnja, ko su sijači sumnje, koji im je ovozemaljski oblik?

Da sumnja kao oružje zaista nije apstraktna (a još su manje apstraktne posljedice koje proizvodi) svjedoče nam brojne individue koje prostor javnog djelovanja koriste da posiju sjeme sumnje. Navode nas da posumnjamo u to ko smo, šta smo, koja je naša vjera, kako se molimo Bogu (kojeg, kako sijači sumnje kažu, uopće nema), razvaljuju nam sistem vrijednosti, uče nas da postanemo novi, pametniji, slobodniji ljudi (čitaj – nevjernici, materijaliste, zagovarači homoseksualnog lobija). I sve ovo ne bi bilo tako strašno da nam ovakve poruke ne dolaze sa mjesta gdje se formiraju ličnosti koje trebaju povesti naše društvo i naš narod. Kada se mlad čovjek, srednjoškolac, odluči upisati na studij bosanskog jezika i bošnjačke književnosti, onda je to zato što je siguran u važnost i jednog i drugog u konstruiranju vlastitog identiteta. Želja za boljim razumijevanjem vlastite tradicije, jezičkog kontinuiteta, historijske potvrđenosti kod studenata na Odsjeku za bosanski jezik i Odsjeku za književnost naroda BiH polahko se pretvara u stanje zbunjenosti, dezorijentiranosti, gubljenja smisla pa umjesto čvrstog i potvrđenog identiteta dobijate bezobličnu masu koju sijači sumnje trebaju oblikovati i stvoriti „podobne”, one koji će biti misionari njihove ideje i stvarati nova pokoljenja „podobnih”.

Kada univerzitetski profesor Nenad Veličković objavi knjigu „Dijagnoza patriotizma” u kojoj patriotizam tretira kao bolest, onda je jasno da njegovo tumačenje patriotizma neće i ne može biti drugačije ni na fakultetskim predavanjima koja koristi da ohrabri svoje studente u rušenju države. Kada ljubav prema svojoj domovini poistovjeti s bolešću, onda je jasno da nam svima želi reći kako se s tom bolešću moramo boriti i pobijediti je. Šta se dešava s umom mladog čovjeka kada mu njegov profesor kaže da je pogrešno voljeti vlastitu domovinu? Dešava se to da taj mlad čovjek počinje sumnjati u ono što je njegova domovina, u osjećaj privrženosti, u potrebu da se ustane u odbranu vlastite domovine, čime domovinu prepušta na milost i nemilost drugima. A znamo da su ti drugi češće pokazivali nemilost prema Bošnjacima i Bosni. Da nije bilo onih koji su, vođeni patriotizmom, ustali u odbranu nevinih majki, djece, muškaraca, rijeka bi Drina pronijela i više od 440 žrtava ispod višegradskog mosta. Da nije bilo onih koji su itekako svjesni svoga identiteta i samosvojnosti, Veličkovići onog doba zatrli bi trag svakome ko se zvao Muhamed, Alija, Fatima. U čemu je, onda, razlika između brojnih Veličkovića od nekada i ovog od danas? Razlika je u metodi, cilj je isti! Nije bez razloga baš ovaj eminentni profesor na Odsjeku za književnost naroda BiH tumačio Ibrišimovićevu pjesmu „Bosna je ćilimom zastrta” kao primjer šovinizma u poeziji, jer, kako to novi, pametni i slobodni profesor tvrdi, Ibrišimovićev stih „operi noge u rijekama, Bosna je ćilimom zastrta” podrazumijeva da je Bosna država koja je prijateljska samo prema muslimanima, jer je pranje nogu simbol abdesta, a abdest uzimaju samo muslimani. Zašto je baš od svih pjesama profesor Veličković izabrao ovu? Zašto baš od svih pjesnika, među kojima su i brojni srpski

pjesnici čiji su epovi vodili onaj nož koji je klao nevinu dvogodišnju bebu iz Foče, uvaženi profesor analizira Ibrišimovića? Možda zato što je Ibrišimović Nedžad, a ne Rajko.

Kada taj isti profesor problematizira vjeronauku u školama, opet je jasno da je njegov napad usmjeren na tačno određenu nacionalnu skupinu i na tačno određenu vjeru. Naime, svima nam je poznato da se dileme oko vjeronauke u školskom sistemu vode baš u Bosni, a ne u Srbiji ili bilo gdje drugo. To znači da nije problem u vjeronauci, već u vjeri o kojoj se uči. Zašto bi se u školama učilo o vjeri, pita se profesor Veličković? Vjera je opasna, ili, kako on to kaže – vjera zombira djecu. Zombi je biće koje označava čovjeka bez vlastite svijesti, čovjeka koji je u transu, onoga koji je izgubio vlastitu kontrolu pa drugi njime upravljaju. Iako svi znamo da vjera daje snagu i pruža sigurnost i utočište svakome čovjeku, profesor s druge strane katedre objašnjava nam vjeru kao zarazu koja nas tjera da činimo loša djela. Čak i da nije tako, zašto bi nekome ko se zaklanja iza ideje apsolutnog poštivanja ljudskih sloboda smetalo pravo svakoga čovjeka da vjeruje. Zašto profesoru Veličkoviću islam zombira djecu, kako je moguće da islam čini djecu lošim osobama? Čini se, ipak, da je onaj koji zombira upravo Nenad Veličković.

Nije slučajno da baš na Odsjeku za književnost naroda BiH u Sarajevu, koji pohađaju većinom studenti bošnjačke nacionalnosti, Veličković stalno govori o tome kako je pogrešno da volimo našu zemlju, kako je Povelja Kulina bana samo izmišljena potvrda postojanja Bosne 1189. godine, i kako je vjera u Allaha dž. š. samo podilaženje mitu. Ukoliko pažljivo posmatramo ove i brojne druge izjave uvaženog profesora, vidjet ćemo da su one vrlo dobro i precizno osmišljene i usmjerene ka uništenju vrijednosti na kojima počiva svijest o vlastitim korijenima, običajima, tradiciji, vjeri, a koji su, samo slučajno, s bošnjačkim predznakom. Ako u jednu naciju unesete sumnju i podijelite je na više struja, pokazujete koliko je ona slaba i nedorasla da bude ozbiljno shvaćena. A kada dokažete sve njene mahane i slabosti, onda ste spremni da je pobijedite i osvojite amnestirajući se svake krivice, jer u prirodi vlada pravo jačeg, a vi ste dokazali da ste jači. Nije Veličković ni po čemu drugačiji od svih drugih koji se, kudeći nacionalizam, i sami sklanjaju iza jednog, ali je on daleko opasniji jer nastupa s pozicije fakultetskog profesora koja daje snagu njegovim riječima, priskrbljuje mu moć kojom se on vješto koristi. Tako bi se njegov omiljeni izraz indoktrinacija trebao upotrijebiti da se opiše način na koji on časove književnosti pretvara u pokušaje rušenja bošnjačkog nacionalnog identiteta i samosvjesnosti.

nenadvelickovic26

Nenad Veličković se ismijavaja sa Allahovim riječima

Krajem proteklog Ramazana, izašao je novi broj lista za školsku praksu koji se zove „Školegijum”. Na stranici 104, ovog broja, nalazi se naslov: „Šta se Njutnu spustilo na glavu” i naveden je primjer iz udžbenika, citiramo: „nevjeronauke”, u kojem se govori o tome kako Allah dž.š. spušta kišu s neba. U tom primjeru iz „nevjeronauke” vidi se navedeni ajet: „Allah je Stvoritelj nebesa i Zemlje. On spušta s neba kišu i čini da pomoću nje rađaju polodovi kojima se hranite”.

Ispod ovog izdvojenog dijela iz „nevjeronauke” dolazi dio, u kojem se uredništvo svojim komentarima ismijava sa Allahovim riječima, dokazujući besmislenost riječi „spušta” i ukazuje na ispravnost riječi „pada” te navodi primjere: „Kakva je razlika između padobrana i spuštobrana?, Da li studenti na ispitu padaju ili se spuštaju?, Može li se za padavicu reći spuštalica?, Kako je ispravno napisati: iPad ili iSpušt? Da li bombe padaju ili se spuštaju? Znaš li nekog da je spušten za otadžbinu…” i druge. Dakle, autor nam želi poručiti da kiša pada a ne da se spušta i da Allah dž.š. nije u pravu i da On kao Stvoritelj i Gospodar nebesa i Zemlje ne zna šta radi?

Autor projekta i odgovorni urednik Školegijuma je Nenad Veličković, književnik, docent na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Ovo otvoreno vrijeđanje islama je nedopustivo. Čovjek koji je objavio navedenu uvredu ima otvorenu priliku da svoju antiislamsku ideologiju svaki dan podmeće studentima Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Da mu to ide dobro od ruke najbolji pokazatelj su imena koja sačinjavaju redakciju ovog lista. Namir, Enes, Jasmina, Osman i Asim su sva redakcija islamofoba Nenada Veličkovića.