Autor: Nezim Halilović Muderris
Među ljudima ima onih koji su dvolični i koji nakon slatkog i privlačnog govora, kada dođu na položaj, požuruju u činjenju nasilja, o čemu govore ajeti od 204. – 206. Sure El-Bekare:
Ima ljudi čije te riječi o životu na ovome svijetu oduševljavaju i koji se pozivaju na Allaha kao svjedoka za ono što je u srcima njihovim, a najljući su protivnici.(204) Čim se neki od njih dočepa položaja, nastoji na Zemlji napraviti nered, ništeći usjeve i stoku. – A Allah ne voli nered!(205) A kada mu se kaže: “Boj se Allaha!” – on onda iz inada griješi. Njemu je dosta džehennem, a on je, doista ružno boravište.(206)
Dobro prostudirajmo ova tri ajeta Sure El-Bekare, pa ćemo vidjeti da i u našem vremenu ima puno onih koji lijepo govore i koji se pozivaju na Allaha, azze ve dželle, kao svjedoka, ali kada dođu do položaja, obično sjedećih koje obavljaju ležeći ili putujući, onda čine nasilje na Zemlji, ne samo prema ljudima nego i prema usjevima i životinjama. Takvi, kada im se kaže da ne griješe, oni iz inada griješe i govore kako oni na Zemlji red uspostavljaju i kako su za sve krivi drugi. Koliko je onih koji iz inada danas ovdje u krvavoj i opustošenoj Bosni i Hercegovini griješe i izazivaju Allahovu, subhanehu ve te’ala, srdžbu?
U Bosni i Hercegovini ima pojedinaca koji su najkorisniji za Državu i narod onda kada su u dubokom snu, jer jedino tada joj ne čine zlo, osim što i to naplaćuju, kao prekovremeni rad i odvojeni život. To što je uz Allahovu, dželle še'nuhu, pomoć Bosna i Hercegovina izdržala u posljednjih 140 godina, ne bi lahko podnijela bilo koja druga zemlja, a ona se konstantno pljačka i napada i opet u njoj ima još mnogo hajrata i u njoj se kontinuirano ubijaju nevini Bošnjaci i uprkos tome hvala Allahu opet smo većinski i bez nas se inša-Allah u ovoj Zemlji više nikada ništa neće moći odlučiti.
Vrijeme našeg življenja je vrijeme poltrona i beskičmenjaka, koji radi niskih poriva izdaju ono što su drugi plaćali životima i dijelovima tijela. I na pretek je onih koji se hvale sa onim što oni nisu učinili, pa čak obilježavaju tuđe pobjede kao svoje. Koliko je u našem okruženju samo hvalisavaca, koji su u vrijeme teške oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu bili prave kukavice, koji nisu mogli kontrolirati svoje fiziološke potrebe, čak ni na granate koje su padale po nekoliko kilometara daleko od njih, a oni su danas faktor koji odlučuje? Zar to nije vrijeme apsurda i vrijeme u kojem pojedinci počinju zazirati sami od sebe?
