Piše: Abdulvaris Ribo
Jedan od temeljnih principa islamske vlasti je princip šure ili savjetovanja i konsultiranja. Šura se u Kur'anu spominje dva puta. U obliku naradbe upućene Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, gdje Uzvišeni Allah kaže: « I sa njima se dogovaraj.» ( Ali Imran, 159). I na drugom mjestu, kada Uzvišeni opisuje vjernike i kaže: « …i koji se u poslovima svojim dogovaraju.» (Eš-Šura, 38).
Većina islamskih pravnika (fukaha) je na stanovištu da je konsultovanje sa narodom (šura) obaveza vođe ili predsjednika države, a neki to smatraju čak i uvjetom ispravnosti njegove vlasti. Šura (konsultiranje) je bila stalna Poslanikova praksa i to u različitim pitanjima. Ibn Tejmijje je rekao: « Ni jedan vlastodržac nije neovisan o šuri, jer Uzvišeni Allah je šuru naredio i svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.» Prema tome, obaveza vladara je da se savjetuje sa narodom u pitanjima od zajedničkog interesa i to pitanje nije podložno tumačenju. Neki islamski učenjaci (pravnici) smatraju da zapostavljanje ovoga prava naroda od strane vladara i njegovo ignoriranje povlači obavezu muslimana da ga smijenu s te pozicije.
Pitanja koja su predmet šure
Pitanje šta sve spada pod princip šure je predmet idžtihada. Tako neki pravnici smatraju da je predmet šure sve ono za šta nema određenog kur'anskog propisa. Drugi su šuru ograničili na vojna pitanja, a treći su opet kazali da se šura odnosi na na pitanja od posebne važnosti. U svakom slučaju, konsultovanje bi se trebalo doticati različitih pitanja od općeg značaja i koristi. Vođa države bi se, prje svega, u šerijatskim pitanjima oko kojih nema jasnog teksta Kur'ana ili sunneta, morao savjetovati i konsultirati sa islamskim učenjacima i ekspertima iz tih oblaste. U svjetovnim pitanjima koja su od posebne važnosti za narod i državu, ka što su pitanja ekonomije i privrede, vanjske politike, pokretanje ratova i potpisivanje primirja, predsjednik države bi se trebao savjetovati sa ekspertima iz tih oblasti.
Islam je utemeljio princip šure (savjetovanja) i obavezao vladara da ga se pridržava da bi spriječio apsolutizam i samovolju. Šura ili savjetovanje može imati različite forme, u zavisnosti od vremena i prilika. Pojedinosti i detalje toga principa treba uskladiti sa okolnostima i mjestom, ali najvažnije je da u važnim pitanjima od posebnog značaja učestvuje narod, direktno ili indirektno preko svojih zastupnika.
Koga će šef države konsultirati
Nameće se jedno veoma važno pitanje vezano za šuru, a ono je: Koga će predsjednik konsultirati, cijeli narod, određenu grupu ljudi ili pojedince? Ako se vratimo na Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, praksu, vidjet ćemo da je u različitim prilikama različito i postupao. U pitanjima koja se direktno tiču svih muslimana konsultirao je većinu, kao što je bio slučaj u bici na Bedru. Tada je tražio mišljenje od većine prisutnih muslimana u Medini, da li da prihavti borbu ili ne. Kazao im je: « Ukažite mi kako da postupim.»
U slučaju ratnog plijena iz rata sa plemenom Hevazin, Allahov Poslanik, sallallahua lejhi ve sellem, je tražio mišljenje svih učesnika u ratu. Nakon što je iznio svoj prijedlog, pitao je i druga plemena da li se slažu i da li prihvataju ponuđeno riješenje.
U slučaju ponuđenog primirja od strane plemena Gatafan u bici na Hendeku, Poslanik, alejhisselam, je tražio mišljenje Sa'ada ibn Mu'aza i Sa'ada ibn Ubade i na kraju prihvatio njihov stav. Na osnovu navedenih historijskih događaja možemo zaključiti da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postupao različito, u zavisnosti od situacije i okolnosti u kojima se nalazio.
Uspostavljanje i uloga medžlisi-šure u modernom dobu
U onim pitanjima za koja Šerijat ne donosi detaljne propise, nego samo opće principe i načela, kao i za pitanja administracije, Ummet je obavezan da slobodnim promišljanjem (idžtihadom) iznađe detaljne propise u duhu islamskog zakonodavstva. Naravno da Ummet ili muslimanska zajednica kao cjelina nije u mogućnosti da smišlja i donosi te propise, nego će delegirati određen broj ljudi kojima će povjeriti tu obavezu i zadaću. To tijelo se u šerijatskopravnoj terminologiji naziva medžlisi-šura ili legislativno vijeće koje mora biti predstavnik cijele muslimanske zajednice, kako muškaraca tako i žena. Ovako reprezentativan karakter može biti postignut samo putem slobodnih i općih izbora.
U ovom vremenu, najbolji i najefikasniji način uspostavljanja i funkcioniranja šure je da narod, na slobodnim izborima, izabere članove šure ili svoje predstavnike u vlasti, koje će vođa ili predsjednik države konsultirati u važnim pitanjima, i koji će imati pravo i ovlaštenje da postavljaju i smijenjuju samog predsjednika, naravno uz prethodnu suglasnost naroda.
U pitanjima određene struke i specijalnosti predsjedniku treba prepustiti da konsultuje stručnjake iz te oblasti pa makar ne bili članovi šure.U posebno važnim pitanjima predsjednik treba tražiti mišljenje cijelog naroda . Za sva ova pitanja i primjere,koji su vezani za šuru, izbor članova, konsultovanje, potrebno je postaviti jasan i precizan zakon koji će to regulisati i urediti, ali sve u skladu sa općim šerijatskim pravilima. Za ispravnost i regularnost izbora predsjednika i članova šure nije dovoljan samo dobar izborni zakon, nego je neophodno u narodu širiti svijest o islamskim vrijednostima i mjerilima, podizati nivo morala i odgajati pojedinca na bogobojaznosti. Samo tako će se postići da narod izabere onoga ko je uistinu najbolji i ko će svjesno i odgovorno, kako mu Islam nalaže, izvršavati svoje obaveze i pošteno i pravedno zastupati narod.
Pravo naroda da nadzire i kontrolira predsjednika
S obzirom da je narod taj koji je izabrao svoga vođu, narod ima i pravo da nadzire i kontrolira njegove postupke u upravljanju državom, da bi bio siguran da ispravno i pošteno obavlja svoju zadaću i zastupa njihove interese. Kontrola i nadzor su prije svega potrebni da bi se spriječila nepravda od strane vođe, njegovo nerazumno upravljanje državom i interesima naroda i njegovo skretanje sa puta i pravca islama. U procesu popravljanja vođe prvi korak je da mu se upućuju iskreni i dobronamjerni savjeti. Bilježi Imam Muslim od Temima ibn Evsa ed-Darija r.a. da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: »Vjera je iskren odnos(nasihat).-Rekli smo:» Prema kome-Allahov Poslaniče? – «Prema Allahu i Njegovoj Knjizi i Njegovu Poslaniku,vođama muslimana i običnom svijetu». Iskren odnos prema vođi uključuje njegovo iskreno i dobronamjerno savjetovanje. Ako savjetovanje ne bude od koristi, onda je pravo naroda (ummeta) da u popravljanju vođe ili predsjednika koristi i raspoloživu snagu i da ga tako odvrati od nepravde, nasilja i svih drugih vrsta devijacija.
Prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s. rekao: «Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, ili ćete naređivati dobro i odvračati od zla ili će Allah uskoro poslati svoju kaznu na vas, pa ćete ga moliti , ali vam se neće odazvati.» (Tirmizi) A u drugom hadisu stoji : »Kada ljudi vide zalima(nasilnika) kako čini nepravdu, pa ga u tome ne spriječe, uskoro će Allah na sve njih poslati Svoju kaznu.»( Ebu Davud)
Brojni su ajeti i Poslanikovi, sallallahu alejhi ve sellem, hadisi koji upućuju da je podizanje glasa protiv javnog zla, nepravde i nasilja jedna od najvećih obaveza svakoga muslimana, a naročito ako je onaj koji to zlo čini politički moćnik, kao što je državni vladar. U vezi s time Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: « Najbolji džihad je kazati istinu u lice nepravednom vladaru.»
U historiji islama uvijek je općepoznato i prihvačeno da svaki musliman ima pravo i obavezu da ispravlja nepravdu i greške, pa makar se radilo i o samom halifi. Nadziranje vođe od strane naroda je posebno bilo zastupljeno u prvom periodu Islama. Čak šta više, sami vladari u Islamskoj državi su pozivali narod da ih kontroliše i ispravlja ako pogriješe. Historija nam po ovom pitanju bilježi svijetle i vječne primjere pravičnosti i odgovornosti vođe. Obraćajući se narodu nakon dolaska na čelo hilafeta, Ebu Bekr r.a. je rekao : »Ako budem dobro postupao pomozite me, a ako skrenem ispravite me» I Omer r.a., kada je došao na vlast, prisutnima je rekao: « Ko me vidi da krivo postupam, neka me ispravi». Jedan od prisutnih mu reće: «Tako mi Allaha ako kod tebe vidimo grešku ispravit ćemo je našim sabljama.» Omer r.a. reče: « Hvala Allahu koji je u Muhammedovom ummetu dao one koji će Omera popraviti sabljom.»
Jedne prilike Omer, radijallahu anhu, je namjeravao ograničiti visinu vjenčanog dara (mehra), međutim, jedna starija žena se usprotivila toj njegovoj odluci i rekla: « Ti nam ne možeš uskratiti ono što nam je Allah dao.» Omer je na to rekao: « Žena je u pravu, Omer je pogriješio.» Iz ovoga zadnjega primjera se može zaključiti da svaki musliman, bez obzira na spol, rasu ili klasu, ima pravo glasa u državi i da je islamsko pravo iznad svakoga, pa makar bilo upotrijebljeno od običnog muslimana protiv vladara države. Nažalost, ova praksa,- da običan svijet javno savjetuje i ispravlja vladara,-bila je živa samo u prvim dekadama islama, da bi kasnije sa pojavom imperijalnog islama iščezla, kada su i najveći islamski autoriteti bili kažnjavani od strane vladara zbog svojih vjerskih stavova.
Pravo na raskidanje ugovora (bej'e) i smjenu vladara
Ako je neosporno pravo naroda da izabire i postavlja predsjednika ili vođu, onda je njegovo pravo i da ga smijeni i svrgne s vlasti. Međutim, da bi narod posegnuo za ovim pravom, neophodno je da za to ima opravdan šerijatski razlog. Islamski pravnici su o tome kazali slijedeće: « Narod ima pravo da svrgne i smjeni vođu ,ako postoji uzrok koji to dozvoljava, kao da, recimo, pri njemu nađe ono što ugrožava ili pogoršava stanje muslimana i unazađuje njihovu vjeru, kao što ima pravo da ga postavi na taj položaj radi uspostavljanja reda u državi i uzdizanja vjere.»
Gorko iskustvo pobune protiv Osmana, radijallahu anhu, učinilo je islamske teologe i pravnike vrlo neodlučnim i rezerviranim po pitanju davanja podrške raskidanju bej'ata i svrgavanju imama. El-Bakillani, jedan od najpoznatijih eš'arijakih teologa, smatra da imam treba biti smijenjen ako pronevjeri, zapostavi izvršavanje namaza i poziva druge da to isto čine, ili postane fizički nesposoban. Većina pravnika i tradicionalista (ehlu-l-hadis) smatra da u takvom slučaju imama treba samo savjetovati i upozoriti, ili u krajnjem slučaju ne poslušati ga ako naređuje ono što je u suprotnosti sa islamskim principima. El-Maverdi smatra da je jedini prihvatljiv razlog za smjenu imama trajni gubitak mentalne ili fizičke sposobnosti, kao što je ludilo, sljepilo, amputacija obje ruke i noge.
Postavlja je jedno veoma važno pitanje: Da li građani imaju pravo da smijene vlast, odnosno predsjednika, kad god se on ogriješi o šerijatske propise? Očigledno da ne, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: « Onaj ko da prisegu (bej'at) imamu, pa mu iskreno i odano pruži ruku, neka mu bude poslušan koliko god bude u mogućnosti.»
U drugom hadisu je rekao: « Ko kod svoga vođe vidi nešto što prezire, neka se strpi, jer, uistinu, ko god napusti zajednicu muslimana (džemat) koliko je i jedna pedalj, pa umre, umrijet će džahilijetskom smrću.»
Opet ćemo se vratiti na prethodni citat gdje stoji: « Narod ima pravo da svrgne i smjeni vođu ,ako postoji uzrok koji to dozvoljava, kao da, recimo, pri njemu nađe ono što ugrožava ili pogoršava stanje muslimana i unazađuje njihovu vjeru, kao što ima pravo da ga postavi na taj položaj radi uspostavljanja reda u državi i uzdizanja vjere.» Prema tome pravo i dužnost naroda je da smijeni predsjednika ako prelazi granice svojih ovlaštenja ili je nesposoban i neodgovoran prema svojim obavezama, jer u pitanju je opća korist i interes. Tu zadaću će preuzeti medžlisi-šura ili narodni zastupnici u vlasti koji će predsjedniku uskratiti svoje povjerenje i povjerenje naroda i donijeti odluku o njegovoj smijeni.
Neki islamski autori smatraju da se presjednik može smijeniti i putem općeg referenduma, ako se većina zajednice izjasni da mu uskraćuje povjerenje.
PROČITAJ JOŠ:
