Piše: Abdulvaris Ribo
Uspostavljanje vlasti i sprovođenje Božijeg zakona na Zemlji radi sveopćeg reda i blagostanja, je kolektivna obaveza (fardi-kifaje) muslimanske zajednice. Kada spominje sprovođenje zakona, Uzvišeni Allah se obraća množini, odnosno zajednici.
Tako kaže: «One koji poštene žene za blud okrive, a ne dokažu to sa četiri svejdoka, sa osamdeset udaraca bičem izbičujte.» ( En-Nur, 4.) Međutim, pošto u vlasti ne može učestvovati cijela zajednica ili društvo, taj emanet i pravo se povjerava određenoj grupi ljudi ili zastupnicima koje sam narod izabere. O tome su islamski pravnici (fakihi) kazali slijedeće: « Za koga se muslimani slože da bude vođa (imam) i da mu se da prisega, time je potvrđen njegov imamet i obaveza ga je pomoći.»
Prema tome, suverenitet počiva na narodu i njegovo je pravo da, radi sprovedbe vlasti, izabere svoje zastupnike u vlasti. Pozicija predsjednika ili šefa države je pozicija onoga ko zastupa narod u vođenju i upravljanju državom.
S obzirom da je « narodna suglasnost» posljedica njihova prihvatanja islama kao Božije vjere, onda je suverenitet koji im je time poklonjen, njihovo vlastito pravo.
Kur'an kaže: « Reci: « Allahu, Gospodaru sve vlasti, Ti darivaš vlast kome hoćeš, a oduzimaš je od koga hoćeš; Ti uzdižeš koga hoćeš, a ponižavaš koga hoćeš! U Tvojoj ruci je svako dobro, Ti, uistinu, imaš moć odlučivati o svemu.» ( Ali Imaran, 26.)
Znači, neosporno je da se volja naroda iskazuje kroz narodni izbor vladara. Međutim, postavlja je se jedno praktično pitanje. Na koji način će narod realizirati i iskoristiti to svoje pravo? Da li će svaki pojedinac islamske države direktno svojim glasom birati šefa ili predsejdnika države ili će to u njegovo ime učiniti određena grupa ljudi? Ako se vratimo u historiju, vidjet ćemo da su Četvorica halifa bili izabrani za muslimanske vođe kroz proces zvani bej'a (prisega). U kontekstu političkog nasljedstva bej'a označava čin prihvatanja i iskazivanja odanosti potencionalnom vladaru. Historijski, proces davanja prisege (bej'a) se odvijao u dvije faze. U prvoj fazi određen broj ljudi , zvanih ehlu-l-halli ve-l-‘akdi, (oni koji mogu sklopiti i razvrgnuti ugovor) je birao halifu i davao mu bej'u. Ovaj izbor je bio jednak nominaciji. U drugoj fazi narod je generalno davao bej'u odabranom kandidatu.
Među islamskim pravnicima postoji razilaženje po pitanju, da li je akt ove intelektualne elite muslimanskog društva bio deklarativnog karaktera (nominacija) ili je bio definitivan izbor? Prije će biti da je ovo drugo.
Neki pravnici smatraju da njihov izbor nije bio obična nominacija, već i stvarni izbor koji je narod potvrdio, zbog činjenice da je javnost imala tendenciju da najčešće prihvati izbor od strane ove elite. U doba Četvorice halifa ovu biračku masu su, uglavnom, predstavljali stanovnici Medine čije mišljenje su ostali muslimani prihvatali i na njih delegirali svoja prava.
Ovaj proces izbora šefa države je bilo jednostavno realizirati u uvjetima koji su bili dovoljno jednostavni da nije bilo nikakvih restrikcija po pitanju broja onih koji bi se mogli svrstati u intelektualnu elitu društva (ehlu-l-halli ve-l-‘akdi). Međutim, u današnjim uvjetima, kada u jednoj islamskoj nacionalnoj državi živi nekoliko desetina miliona ljudi, taj proces ne bi bio nimalo jednostavan, jer bi broj članova te elite mogao dostići i više miliona. Zbog toga je neophodno razviti nove metode izbora, kako intelektualne elite, tako i samog predsjednika države, jer činjenica je da u priznatim izvorima islama ne nalazimo precizan i detaljan način izbora, što jasno upućuje da su pojedinosti toga procesa prepušteni samoj zajednici u zavisnosti od uvjeta, običaja i potreba vremena.
Direktno i indirektno biranje
S obzirom na ono što smo kazali u prethodnom naslovu, ostavljena je mogućnost direktnog i indirektnog izbora predsjednika i predstavnika u vlasti i ni jedan od ova dva načina nije oprečan Šerijatu. Što se direktnog načina tiče, on je utemeljen na riječima Uzvišenog Allaha: « I koji se o pitanjima svojim dogovaraju.» ( Eš-Šura, 38.) Ovaj ajet upućuje da svaki pojedinac u islamskoj državi ima pravo da se pita i konsultuje o zajedničkim pitanjima i interesima, a svakako, u to spada i izbor predsjednika ili šefa države. Ovo potvrđuje i Er-Razijev komentar spomenutog ajeta u kojem kaže:
« Kada se desi neki događaj sastanu se i dogovaraju, pa ih Uzvišeni Allah zbog toga pohvaljuje. Znači, ne sprovode sami svoje individualne stavove, nego se ne odlućuju ni za jedno mišljenje i stav dok se oko toga međusobno ne slože.»
Što se, pak, indirektnog izbora tiče, njegovo šerijatsko utemeljenje nalazimo u historijskim događajima perioda Pravednih halifa, koji slovi za period najboljeg razumijevanja islama. Poznato je da su Četvorica halifa izabrani od određene grupe ljudi, a ne od svih muslimana toga doba. Njihovu odluku su prihvatili ostali muslimani, kako u Medini, tako i u drugim krajevima islamske države i njihov pristanak je bio implicitan. U relativno maloj zajednici kakva je bila ova zajednica ashaba i prvih muslimana, takvo priznanje je bilo lahko ostvarivo. U današnje vrijeme, kada je veliki broj muslimanskih zemalja i kada broj muslimana premašuje cifru od milijardu i nekoliko stotina miliona, broj onih koji po svojim karakteristikama zaslužuju da se pridruže intelektualnoj eliti ( ehlu-l-halli ve-l-‘akdi), dostigao bi i višemilionsku cifru. Tako se nametala potreba iznalaženja novih metoda za izbor ove intelektualne elite, ali one nikada nisu razvijene. Ova grupa odabranih ljudi je trebala biti predstavnik cijele muslimanske zajednice, kako muškaraca tako i žena. Tako reprezentativan karakter se mogao postići samo putem slobodnih i općih izbora, uključujući pravo glasa i muškaraca i žena. U povijesti nikada se nisu desili opći izbori gdje su bili izabrani oni koji se zovu ehlu-l-halli ve-l-‘akdi. Nažalost, muslimanska društva su zauzela sasvim drugačiji kurs.
PROČITAJ JOŠ:
Politička prava u islamu: Pitanje kompatibilnosti demokratije i islamskog političkog sistema
