Politička prava žene u islamu

Pitanje političkih prava žene je jedno vrlo osjetljivo pitanje koje se aktueliziralo u prošlom stoljeću. Među islamskim učenjacima ne postoji jedinstveno mišljenje po pitanju političkih prava žene. Jedni smatraju da se ženi, kao ravnopravnom članu muslimanske zajednice, ne može osporiti pravo glasa. Žena kroz historiju islama nikada nije bila aktivni sudionik politike i političkih zbivanja, osim u iznimnim slučajevima koji se ne mogu uzeti kao argument

497

Piše: Abdulvaris Ribo

Oko političkih prava žene i njenog aktivnog političkog angažmana u novije doba se vode velike polemike i diskusije među islamskim autoritetima i misliocima i oko ovoga pitanja postoje različita mišljenja. Kada govorimo o političkim pravima žene, moramo razdvojiti dva različita pitanja. Jedno pitanje je pravo glasa, a drugo je pasivno biračko pravo žene ili pravo da bude birana za različite političke pozicije, kao što je zastupnički parlament, ministarska mjesta i mjesto predsjednika države.

Pravo glasa

Jedan dio savremenih islamskih vjerskih autoriteta i mislilaca smatra da islam ženi, kao ravnopravnom članu muslimanske zajednice, ne osporava pravo glasa, jer ona putem izbora odabire one koji će zastupati njene interese i govoriti u njeno ime, što je pravo koje pripada, kako muškarcu, tako i ženi. Oni koji zastupaju ovo mišljenje uvjetuju da se obezbjedi ambijent koji će osigurati zaštitu ženine časti i dostojanstva, a to je, prije svega, osnivanje posebnih biračkih mjesta za žene.

S druge strane, nemali broj islamskih učenjaka, uglavnom tradicionalista, zastupa mišljenje da žena ne treba učestvovati u izboru vlasti, jer ne ispunjava uvjete koje trebaju imati oni koji biraju imama i zastupnike u vlasti. Ti uvjeti su, kako navodi El-Maverdi, slijedeći;

– pravednost (‘adalet) sa svim potrebnim uvjetima, (da nije javni griješnik i da je povjerljiv.)

– da posjeduje znanje na osnovu kojeg će znati ko, prema šerijatskim principima, zaslužuje da bude vođa ili predsjednik države.

– nezavisno mišljenje i mudrost koji će joj omogućiti da izabere onoga ko je za vodstvo i upravu bolji, znaniji i jači. Po mišljenju zastupnika ovoga mišljenja ženi nedostaje drugi i treći uvjet. Što se tiče drugog uvjeta, poznato je da osnovna misija i zadaća žene, ne dozvoljava ženi da dobro upozna ko zaslužuje zastupništvo u vlasti.

 Zastupnici ovoga mišljenja navode i to da žene u historiji islama nisu učestvovale u izboru imama. Što se tiče događaja kada su neke žene iz plemena Kurejš direktno dale prisegu Allahovom Poslaniku, cilj toga, najvjerovatnije, je bio da se izvijeste o svojoj ličnoj i direktnoj odgovornosti, nezavisnoj o odgovornosti svojih muževa i da bi svaka od njih prihvatila islam nezavisno od svojih muževa, očeva i staratelja. Ovo se ne može uzeti kao dokaz za učešće žena u izboru namjesnika ili predsjednika države, jer da je tako, ta praksa bi se ponovila i sa ostalim ženama koje u spomenutom slučaju nisu bile prisutne, a istu praksu bi, nakon Poslanika slijedile i halife, kao i drugi muslimani. Međutim, to se nije desilo, što upućuje da žena nema pravo da učestvuje u izboru imama, nego je to pravo i obaveza muškaraca.

Aktivno učešće u politici

    Ovo pitanje je posebno komplesno i zahtijeva jedna širi i svestraniji pristup. Činjenica je da je ovo pitanje u muslimanskim društvima pitanje novijeg doba i da je došlo sa Zapada. Poznato je da žena u početku islama nije imala skoro nikakvu ulogu u političkim pitanjima, iako joj je islam u mnogim pravima dao ravnopravnost sa muškarcem. Žene nisu učestvovale u izboru halifa, niti su po tome pitanju zajednički odlučivale sa muškarcima.

    Nije zabilježeno, osim u iznimnim slučajevima, da su Četvorica halifa, kao i kasniji muslimanski vladari, u državnim i političkim pitanjima konsultirali žene, kao što su konsultirali muškarce.

    Nije poznato u historiji islama da su žene rame uz rame sa muškarcima upravljale državnim pitanjima i državnom politikom, kako unutrašnjom tako i vanjskom, niti su vodile ratove i bitke.

    Ono što nam historija bilježi je da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo prisegu od žena koje su tom prilikom bile prisutne, da su neke žene sa ashabima izlazile u vojne pohode da bi pomogle vojsci u previjanju ranjenih i opsluživanju vojske vodom i hranom. Međutim, ni jedan od ovih slučajeva ne ukazuje da je žena aktivno učestvovala u politici, nego govori o doprinosu žene muslimanskoj zajednici u iznimnim prilikama i o njenom uključivanju u reformu društva.

    Jedan od spornih primjera koji kao argument uzimaju zagovornici političkog angažmana žene je slučaj Aiše, radijallahu anha, koja je učestvovala u sukobu poznatom kao « Bitka kod deve», gdje je ona lično iza zastora vodila bitku. Prije svega, treba znati da su mnogi ashabi osudili taj Aišin postupak, i da se ona, nakon što je uvidjela da je pogriješila, pokajala za taj svoj istup, jer je shvatila da Poslanikovoj ženi ne dolikuje izlazak iz kuće na takav način.

    U svakom slučaju, ni ovaj primjer se ne može uzeti kao argument za odobravanje aktivnog učešća žene u politici. Zbog toga protivnici političkog angažmana žene zaključuju da žena muslimanka nije bila aktivni sudionik i učesnik u politici i političkim dešavanjima muslimanske zajednice tokom njene historije.

    Žena nikada nije bila halifa niti na čelu islamske države osim uslučaju Šežderetu-d-Duri, koji je izniman slučaj. Međutim, i u ovome slučaju ona se, kako historija bilježi, miješala u poslove svoga muža. Bilo je slučajeva gdje su neke žene imale direktnog uticaja na vladavinu svojih muževa, poput Zubejde, supruge Haruna Er-Rešida, ali i ovdje se radi o mješanju u politiku svojih muževa, a ne o nekoj ustaljenoj praksi koja bi se mogla uzeti kao argument.

    Ovo su argumaneti onih koji ženi ne odobravaju aktivno učešće u politici. Ovdje se svakako nameće jedno osjetljivo pitanje: Znači li, prema onome što je prethodno spomenuto, da je žena obespravljena i da ima podređen status u islamu? Zastupnici ovoga stava se s time ne slažu i kažu da «islam ne može biti kontraverzan. Islam je ženu izjednačio sa muškarcem u pravima posjedovanja imovine i njenim slobodnim raspolaganjem, kao i u drugim građanskim pravima.» Ono što je islam dao ženi, odnosno, ono što joj je njen Stvoritelj dodijelio je briga o kući i odgoju djece, jer je to bolje za samu ženu i više odgovara njenim prirodnim osobenostima, a korisnije je i za muslimansku zajednicu i društvo. Zbog toga ju je islam oslobodio svih drugih obaveza kao što je izdržavanje i zaštita porodice. Ako ovo znamo, onda ćemo lahko shvatiti i razumjeti zašto žena u historiji islama nije aktivno i direktno učestvovala u političkom životu muslimanske zajednice.

     Važno je napomenuti i to da po konsenzusu islamske uleme žena ne može zauzimati poziciju halife ili vrhovnog poglavara islamske države, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: « Neće uspjeti narod koji upravljanje prepusti ženi

        Ako se objektivno razmotri aktivno učešće žene u politici, gledajući kroz prizmu općeg interesa, doći ćemo do zaključka da bi to donijelo mnogo više štete nego koristi. Bila bi ugrožena osnovna uloga i zadaća žene kao majke; odgoj djece i briga o unutrašnjim pitanjima porodice. Zbog toga je islam svojim univerzalnim propisima i načelima zaštitio čast i dostojanstvo žene, ne osporavajući joj njena temeljna ljudska prava i odredio za nju jednu plemenitu zadaću, a to je podizanje i odgoj novih generacija, što je mnogo važnije za zajednicu od pojedinačnih slučajeva političkog angažmana žene.

      Bitno je zapažanje da žena i na Zapadu nema poseban uticaj u politici, a posebno u zastupničkim domovima. U Švicarskoj, jednoj od najrazvijenijih zemelja Evrope, 95 % žena odbija da upotrijebi svoje pravo na angažman u politici.

PROČITAJ JOŠ: