SAFF

Politička prava žene u islamu

Facebook
Twitter
WhatsApp

Piše: Abdulvaris Ribo

Oko političkih prava žene i njenog aktivnog političkog angažmana u novije doba se vode velike polemike i diskusije među islamskim autoritetima i misliocima i oko ovoga pitanja postoje različita mišljenja. Kada govorimo o političkim pravima žene, moramo razdvojiti dva različita pitanja. Jedno pitanje je pravo glasa, a drugo je pasivno biračko pravo žene ili pravo da bude birana za različite političke pozicije, kao što je zastupnički parlament, ministarska mjesta i mjesto predsjednika države.

Pravo glasa

Jedan dio savremenih islamskih vjerskih autoriteta i mislilaca smatra da islam ženi, kao ravnopravnom članu muslimanske zajednice, ne osporava pravo glasa, jer ona putem izbora odabire one koji će zastupati njene interese i govoriti u njeno ime, što je pravo koje pripada, kako muškarcu, tako i ženi. Oni koji zastupaju ovo mišljenje uvjetuju da se obezbjedi ambijent koji će osigurati zaštitu ženine časti i dostojanstva, a to je, prije svega, osnivanje posebnih biračkih mjesta za žene.

S druge strane, nemali broj islamskih učenjaka, uglavnom tradicionalista, zastupa mišljenje da žena ne treba učestvovati u izboru vlasti, jer ne ispunjava uvjete koje trebaju imati oni koji biraju imama i zastupnike u vlasti. Ti uvjeti su, kako navodi El-Maverdi, slijedeći;

– pravednost (‘adalet) sa svim potrebnim uvjetima, (da nije javni griješnik i da je povjerljiv.)

– da posjeduje znanje na osnovu kojeg će znati ko, prema šerijatskim principima, zaslužuje da bude vođa ili predsjednik države.

– nezavisno mišljenje i mudrost koji će joj omogućiti da izabere onoga ko je za vodstvo i upravu bolji, znaniji i jači. Po mišljenju zastupnika ovoga mišljenja ženi nedostaje drugi i treći uvjet. Što se tiče drugog uvjeta, poznato je da osnovna misija i zadaća žene, ne dozvoljava ženi da dobro upozna ko zaslužuje zastupništvo u vlasti.

 Zastupnici ovoga mišljenja navode i to da žene u historiji islama nisu učestvovale u izboru imama. Što se tiče događaja kada su neke žene iz plemena Kurejš direktno dale prisegu Allahovom Poslaniku, cilj toga, najvjerovatnije, je bio da se izvijeste o svojoj ličnoj i direktnoj odgovornosti, nezavisnoj o odgovornosti svojih muževa i da bi svaka od njih prihvatila islam nezavisno od svojih muževa, očeva i staratelja. Ovo se ne može uzeti kao dokaz za učešće žena u izboru namjesnika ili predsjednika države, jer da je tako, ta praksa bi se ponovila i sa ostalim ženama koje u spomenutom slučaju nisu bile prisutne, a istu praksu bi, nakon Poslanika slijedile i halife, kao i drugi muslimani. Međutim, to se nije desilo, što upućuje da žena nema pravo da učestvuje u izboru imama, nego je to pravo i obaveza muškaraca.

Aktivno učešće u politici

    Ovo pitanje je posebno komplesno i zahtijeva jedna širi i svestraniji pristup. Činjenica je da je ovo pitanje u muslimanskim društvima pitanje novijeg doba i da je došlo sa Zapada. Poznato je da žena u početku islama nije imala skoro nikakvu ulogu u političkim pitanjima, iako joj je islam u mnogim pravima dao ravnopravnost sa muškarcem. Žene nisu učestvovale u izboru halifa, niti su po tome pitanju zajednički odlučivale sa muškarcima.

    Nije zabilježeno, osim u iznimnim slučajevima, da su Četvorica halifa, kao i kasniji muslimanski vladari, u državnim i političkim pitanjima konsultirali žene, kao što su konsultirali muškarce.

    Nije poznato u historiji islama da su žene rame uz rame sa muškarcima upravljale državnim pitanjima i državnom politikom, kako unutrašnjom tako i vanjskom, niti su vodile ratove i bitke.

    Ono što nam historija bilježi je da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo prisegu od žena koje su tom prilikom bile prisutne, da su neke žene sa ashabima izlazile u vojne pohode da bi pomogle vojsci u previjanju ranjenih i opsluživanju vojske vodom i hranom. Međutim, ni jedan od ovih slučajeva ne ukazuje da je žena aktivno učestvovala u politici, nego govori o doprinosu žene muslimanskoj zajednici u iznimnim prilikama i o njenom uključivanju u reformu društva.

    Jedan od spornih primjera koji kao argument uzimaju zagovornici političkog angažmana žene je slučaj Aiše, radijallahu anha, koja je učestvovala u sukobu poznatom kao « Bitka kod deve», gdje je ona lično iza zastora vodila bitku. Prije svega, treba znati da su mnogi ashabi osudili taj Aišin postupak, i da se ona, nakon što je uvidjela da je pogriješila, pokajala za taj svoj istup, jer je shvatila da Poslanikovoj ženi ne dolikuje izlazak iz kuće na takav način.

    U svakom slučaju, ni ovaj primjer se ne može uzeti kao argument za odobravanje aktivnog učešća žene u politici. Zbog toga protivnici političkog angažmana žene zaključuju da žena muslimanka nije bila aktivni sudionik i učesnik u politici i političkim dešavanjima muslimanske zajednice tokom njene historije.

    Žena nikada nije bila halifa niti na čelu islamske države osim uslučaju Šežderetu-d-Duri, koji je izniman slučaj. Međutim, i u ovome slučaju ona se, kako historija bilježi, miješala u poslove svoga muža. Bilo je slučajeva gdje su neke žene imale direktnog uticaja na vladavinu svojih muževa, poput Zubejde, supruge Haruna Er-Rešida, ali i ovdje se radi o mješanju u politiku svojih muževa, a ne o nekoj ustaljenoj praksi koja bi se mogla uzeti kao argument.

    Ovo su argumaneti onih koji ženi ne odobravaju aktivno učešće u politici. Ovdje se svakako nameće jedno osjetljivo pitanje: Znači li, prema onome što je prethodno spomenuto, da je žena obespravljena i da ima podređen status u islamu? Zastupnici ovoga stava se s time ne slažu i kažu da «islam ne može biti kontraverzan. Islam je ženu izjednačio sa muškarcem u pravima posjedovanja imovine i njenim slobodnim raspolaganjem, kao i u drugim građanskim pravima.» Ono što je islam dao ženi, odnosno, ono što joj je njen Stvoritelj dodijelio je briga o kući i odgoju djece, jer je to bolje za samu ženu i više odgovara njenim prirodnim osobenostima, a korisnije je i za muslimansku zajednicu i društvo. Zbog toga ju je islam oslobodio svih drugih obaveza kao što je izdržavanje i zaštita porodice. Ako ovo znamo, onda ćemo lahko shvatiti i razumjeti zašto žena u historiji islama nije aktivno i direktno učestvovala u političkom životu muslimanske zajednice.

     Važno je napomenuti i to da po konsenzusu islamske uleme žena ne može zauzimati poziciju halife ili vrhovnog poglavara islamske države, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: « Neće uspjeti narod koji upravljanje prepusti ženi

        Ako se objektivno razmotri aktivno učešće žene u politici, gledajući kroz prizmu općeg interesa, doći ćemo do zaključka da bi to donijelo mnogo više štete nego koristi. Bila bi ugrožena osnovna uloga i zadaća žene kao majke; odgoj djece i briga o unutrašnjim pitanjima porodice. Zbog toga je islam svojim univerzalnim propisima i načelima zaštitio čast i dostojanstvo žene, ne osporavajući joj njena temeljna ljudska prava i odredio za nju jednu plemenitu zadaću, a to je podizanje i odgoj novih generacija, što je mnogo važnije za zajednicu od pojedinačnih slučajeva političkog angažmana žene.

      Bitno je zapažanje da žena i na Zapadu nema poseban uticaj u politici, a posebno u zastupničkim domovima. U Švicarskoj, jednoj od najrazvijenijih zemelja Evrope, 95 % žena odbija da upotrijebi svoje pravo na angažman u politici.

PROČITAJ JOŠ: 

Politička prava u islamu: Pravo pojedinca da se kandidira za pozicije u vlasti

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA