Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

U vremenu u kojem se muslimani često suočavaju s pogrešnim stavovima i fetvama pojedinih učenjaka, muftija i onih koji su preuzeli odgovornost da govore u ime vjere, posebno zabrinjava kada se u tim stavovima više osjeća strah od zemaljskih vladara nego strah od Allaha. Kada položaj, privilegije, službene funkcije i skupocjeni darovi postanu jači od obaveze prema istini, tada znanje prestaje biti emanet i počinje služiti onome kome bi trebalo biti korektiv.

Ali upravo u takvom vremenu nadu u snagu istine vraćaju primjeri velikih islamskih učenjaka koje je muslimanska historija sačuvala od zaborava. To su ljudi koji su od samoga početka razumjeli prirodu svoje misije i težinu odgovornosti koju nosi znanje. Zato su ostali zapamćeni kao čuvari Šerijata, branitelji pravde i ljudi koji su naređivali dobro i odvraćali od zla čak i pred vladarima čije se odluke rijetko ko usuđivao dovoditi u pitanje.

Jedan od takvih primjera bio je šejh Alaudin el-Džemali, poznati osmanski učenjak i pravnik. Obavljao je različite važne funkcije u vrijeme sultana Bajazida II, oca sultana Selima I. Bio je poznat po čestitosti, učenosti i izrazitoj bogobojaznosti. Većinu vremena provodio je u učenju Kur'ana, proučavanju islamske literature, ibadetu, pisanju odgovora na pravna pitanja i izdavanju fetvi.

O njegovoj opreznosti u izdavanju fetvi govori i predanje da se, iz straha da ga okolnosti i stanje osobe koja postavlja pitanje ne navedu na odgovor koji nije u skladu s istinom, ponekad zatvarao u svoju kuću. Ljudi bi mu pitanja dostavljali kroz prozor jedne sobe, a on bi na njih pisao odgovore, nastojeći da prilikom donošenja pravnog suda bude što udaljeniji od svega što bi moglo utjecati na njegovu prosudbu.

Međutim, njegova bogobojaznost nije značila povlačenje pred nepravdom. Naprotiv, upravo ga je strah od Allaha učinio neustrašivim pred ljudima. Govorio je istinu i branio pravdu bez obzira na to ko je bio na drugoj strani, običan čovjek, vezir ili sâm sultan.

To se posebno pokazalo u jednom događaju sa sultanom Selimom I.

Selim I bio je izuzetno sposoban, ali i veoma strog i ratoboran vladar. Njegova naglašena vojnička narav ogledala se i u načinu na koji se odnosio prema državnim službenicima. Bio je poznat po strogosti u kažnjavanju i brzini u donošenju odluka, a posebno su ga se plašili oni koji su obavljali visoke državne funkcije.

Jednom prilikom uočio je propuste kod službenika zaduženih za državni trezor i naredio da ih se pogubi. Bilo ih je, kako se prenosi, oko sto pedeset.

Kada je za to čuo šejh Alaudin, koji je u to vrijeme obavljao dužnost vrhovnog muftije, nije se sklonio iza svoje funkcije niti je šutnju opravdao strahom od sultanove srdžbe. Uputio se pravo njemu.

Kada je ušao, nazvao je selam i odmah rekao: ”Zadaća učenjaka kojima je povjerena odgovornost izdavanja fetvi jeste da čuvaju ahiret svoga vladara. Čuo sam da si naredio pogubljenje sto i pedeset službenika i došao sam da ti kažem da takva odluka, sa stanovišta Šerijata, nije ispravna.”

Sultan se zaprepastio njegovim nastupom. Obuzela ga je srdžba, jer je njegova narav bila takva da nije olahko podnosiosuprotstavljanje njegovim odlukama. Međutim, ovoga puta nije posegnuo za kaznom. Samo je povisio glas i rekao šejhu: ”Ne miješaj se u poslove sultana! To nije tvoja nadležnost!”

Da je šejh Alaudin nakon toga ušutio, mogao je reći da je izvršio svoju dužnost: rekao je istinu sultanu u lice, a sultan je bio taj koji je odlučivao hoće li je prihvatiti ili odbaciti.

Ali istinski alim ne mjeri svoju odgovornost time koliko je puta izgovorio istinu, nego time da li je do kraja stao iza nje kada je njena cijena postala visoka.

Stoga šejh Alaudin nije uzmakao. Bez straha je odgovorio sultanu: ”Ja se ne miješam u tvoju vlast. Govorim o onome što se tiče tvoga ahireta, a to je moja dužnost. Ako oprostiš tim ljudima, bit ćeš spašen, a ako im ne oprostiš, čeka te teška kazna kod Allaha.”

Ove riječi su promijenile tok događaja. Srdžbu je zamijenila razboritost, a osionost poniznost pred istinom. Sultan Selim I poslušao je svoga muftiju, odustao od naredbe o pogubljenju, oprostio službenicima i vratio ih na njihove položaje.

U tome je veličina istinskog učenjaka: on ne stoji uz vlast zato što je vlast moćna, nego uz istinu zato što je Allah nad svakom vlašću. Njegova dužnost nije da vladaru uljepšava odluke, niti da za njegovu srdžbu traži vjersko opravdanje. Njegova je dužnost da ga podsjeti na dan kada će ostati bez prijestolja, bez vojske, bez položaja i bez svega čime je na dunjaluku raspolagao, a pred Allahom će odgovarati za svaku nepravdu koju je počinio.

Učenjak koji se boji gubitka položaja postaje sluga vlasti, dok učenjak koji se boji Allaha ostaje njen savjetnik, korektiv i svjedok istine. Prvi čuva svoju funkciju, a drugi čuva emanet znanja. A kada alim počne više strahovati od vladara nego od Gospodara vladara, tada više nije riječ samo o pogrešnoj fetvi, nego o izdaji tog emaneta.

Ovaj primjer iz prošlosti neizbježno nas vraća u našu stvarnost. Dok u pojedinim muslimanskim zemljama učenjaci i daije godinama provode iza rešetaka zbog svojih stavova i odbijanja da se povinuju nepravdi, gdje su glasovi drugih učenjaka? Gdje su oni kojima su povjerene fetve i odgovornost tumačenja vjere kada se učenjaku oduzme sloboda samo zato što je rekao ono što vlast nije željela čuti?

Šta vrijedi znanje učenjaka ako se boji izgovoriti istinu onda kada je najpotrebnije? I šta vrijedi funkcija muftije ako zbog nje prešuti ono što bi, radi Allaha, morao reći?

Jer vlast, položaji i ugled prolaze, a s njima nestaju i sve dunjalučke povlastice. Ostaje samo ono s čim će čovjek stati pred Allaha.