Najava Ujedinjenih Arapskih Emirata o povlačenju iz OPEC-a i saveza OPEC+ uvela je energetska tržišta u novu fazu neizvjesnosti, ne samo zbog proizvodne težine Abu Dhabija, već i zato što odluka dolazi u vrlo osjetljivom trenutku, s Bliskim istokom i Hormuškim tjesnacem koji su još uvijek u previranju zbog rata u Iranu.
Odluka, koja stupa na snagu 1. maja 2026., ne predstavlja samo izlazak zemlje iz dviju naftnih organizacija, već postavlja šire pitanje o budućoj sposobnosti OPEC-a i OPEC+ da upravljaju opskrbom, kontroliraju cijene i održavaju sliku kohezije koja je bila jedna od njihovih najvažnijih snaga tokom proteklih decenija.
Iako su UAE potvrdili da povlačenje ne mijenja njihovu predanost stabilnosti tržišta i da će nastaviti povećavati proizvodnju “postupno i promišljeno”, vrijeme poteza i veličina zemlje koja se povlači čine ga drugačijim od prethodnih povlačenja zemalja poput Angole, Ekvadora i Indonezije.
Energetski stručnjak i ekonomski istraživač Amer Al-Shoubaki smatra da se ono što se dogodilo ne može tumačiti samo kao povlačenje zemlje iz naftne organizacije, već kao pomak prema dubljem sukobu unutar naftnog sistema.
Prema Al-Shoubakiju, povlačenje UAE ne znači trenutni kolaps OPEC-a ili OPEC+, ali udara na jedno od najvažnijih sredstava organizacije: njenu sliku kohezije i kolektivne discipline. Opasnost odluke, iz perspektive ekonomista, leži u činjenici da dolazi od centralne zaljevske države s visokim proizvodnim kapacitetom i jasnom ambicijom za širenjem, a ne od malog proizvođača s ograničenim utjecajem.
Ističe da su kvote OPEC+ ograničavale sposobnost UAE da svoje masivne investicije u proizvodne kapacitete pretvore u stvarnu proizvodnju i direktne povrate. Stoga, vjeruje da odluka odražava politički i naftni rascjep unutar samog proizvodnog bloka, i mogla bi postaviti presedan koji potiče druge proizvođače da zahtijevaju ponovne pregovore ili čak pobunu protiv sistema kvota.
Sistem kvota je regulatorni mehanizam koji su usvojili OPEC i savez OPEC+ za kontrolu veličine globalne opskrbe naftom. Određuje se referentna “osnovica” za proizvodnju svake zemlje članice, a zatim se nameće određeni postotak smanjenja ili povećanja koji se primjenjuje jednako na sve, s ciljem uravnoteženja ponude i potražnje te osiguravanja stabilnosti cijena na međunarodnim tržištima.
Energetski stručnjak Nihad Ismail vjeruje da će povlačenje ključnog i utjecajnog člana, i trećeg najvećeg proizvođača unutar organizacije, stvoriti, barem privremeno, stanje zbunjenosti i nestabilnosti unutar OPEC-a. Ističe da su UAE posljednjih godina izrazili prigovore na ograničenja OPEC+ i zahtijevali veće proizvodne kvote, u skladu sa svojim planovima za povećanje proizvodnje.
No Ismail ističe da je OPEC tokom svoje povijesti bio izložen višestrukim šokovima i povlačenjima, no ipak je ostao postojati,”što znači da sama odluka nije dovoljna za zaključak da je uloga organizacije završena.
Regulacija tržišta
Primarna funkcija OPEC-a i OPEC+-a je koordinacija proizvodnje kako bi se pomoglo u kontroli ponude i ublažavanju volatilnosti cijena. Međutim, povlačenje UAE-a postavlja pitanja o sposobnosti saveza da nastavi ispunjavati tu ulogu, pogotovo ako Abu Dhabi postupno poveća svoju proizvodnju.
Amer Al-Shobaki vjeruje da se OPEC+ oslanjao na tri glavna alata: proizvodne kvote, dobrovoljna smanjenja i rezervne kapacitete koji bi se mogli staviti u pogon kada je to potrebno. Prema njegovom mišljenju, povlačenje UAE-a slabi i kvote i alate za rezervne kapacitete, jer uklanja dio fleksibilnog proizvodnog kapaciteta Zaljeva iz sistema kolektivnog odlučivanja.
Dodaje da puni utjecaj odluke možda neće biti odmah očit zbog poremećaja u Hormuškom tjesnacu i rata u regiji, ali će postati jasniji kada se kriza ublaži. Tržište će se tada suočiti s ključnim pitanjem: Hoće li UAE pumpati naftu prema vlastitim nacionalnim proračunima, ili u skladu s tempom drugih proizvođača?
Al-Shoubaki ističe da slobodna emiratska proizvodnja može vršiti pritisak na cijene kada se stabilnost vrati na energetska tržišta, dok raspad koordinacije povećava premiju rizika u vremenima krize.
Nasuprot tome, energetski stručnjak Mamdouh Salameh nudi manje pesimističan pogled, tvrdeći da će povlačenje UAE-a imati minimalan utjecaj na položaj OPEC-a, ali neće potkopati poziciju OPEC+-a kao najvećeg igrača na globalnom tržištu nafte. Prema Salamehu, savez će se brzo oporaviti i nastaviti svoju ulogu u oblikovanju globalne naftne politike.
Salamah kaže da izlazak UAE-a neće značajno utjecati na sposobnost OPEC-a da kontrolira cijene, jer će Abu Dhabi proizvoditi izvan OPEC-a ono što je proizvodio unutar njega, a njegova stvarna sposobnost da premaši svoje razine proizvodnje nije neograničena.
Samo OPEC doprinosi približno 26% do 30% globalne opskrbe naftom, a ta brojka raste na približno 48% za doprinos bloka OPEC+ (ovaj savez uključuje 12 zemalja OPEC-a, uz 10 zemalja koje nisu članice OPEC-a, predvođenih Rusijom).
Maksimiziranje povrata
Odluka UAE-a nadilazi organizacijsku dimenziju unutar OPEC-a i odnosi se na šire pitanje vezano uz strategiju ulaganja u energiju unutar Zaljeva. Zemlje proizvođači sada se suočavaju s delikatnom jednadžbom, a to je kako maksimizirati povrate od jeftine nafte prije nego što se globalna karta potražnje promijeni zbog energetske tranzicije.
U tom kontekstu, Al-Shoubaki vjeruje da odluka UAE-a redefinira ulaganja u naftu u Zaljevu iz logike kolektivne obaveze u logiku maksimiziranja nacionalnih povrata. Prema njemu, Abu Dhabi ne želi trošiti milijarde dolara na povećanje proizvodnih kapaciteta samo da bi ostao vezan kvotama koje ga sprečavaju da te kapacitete pretvori u prihode.
Nihad Ismail, međutim, vjeruje da UAE teži potpunoj nezavisnosti u proizvodnji i izvozu, kao i uspostavljanju partnerstava i zajedničkih podhvata, slobodnih od diktata svojih glavnih partnera unutar OPEC+-a. Stoga, odluka o povlačenju odražava želju za većom slobodom djelovanja, a ne samo tehničko neslaganje oko kvota.
Nasuprot tome, Mamdouh Salama vjeruje da odluka neće utjecati na investicijske politike u sektoru nafte i plina u zemljama Zaljeva, smatrajući da je glavna razlika u tome što će UAE ta ulaganja vršiti samostalno, dok ostale zemlje nastavljaju sarađivati unutar OPEC-a kako bi osigurale potrebna ulaganja.
Nova jednadžba
Izlazak UAE-a također otvara pitanja o položaju Sjedinjenih Država i Rusije na energetskom tržištu, budući da ovaj izlazak može imati relativno pozitivan utjecaj na Washington zbog potencijalnog širenja uloge proizvođača izvan OPEC+-a, posebno s obzirom na to da su Sjedinjene Države najveći svjetski proizvođač nafte.
Al-Shoubaki vjeruje da povlačenje UAE-a daje Sjedinjenim Državama dodatnu priliku, ali ne i bjanko ček. Američka nafta iz škriljevca više ne raste istim tempom kao između 2014. i 2019. godine, zbog financijskih pritisaka, kapitalne discipline i rastućih troškova usluga.
Međutim, svaka slabost u sposobnosti OPEC+-a da koordinira opskrbu daje američkom proizvođaču više prostora za utjecaj na globalne cijene.
Salamah, međutim, odbacuje direktnu vezu između izlaska UAE-a i jačanja uloge Sjedinjenih Država, smatrajući da odluka neće ni povećati ni smanjiti američku proizvodnju nafte, te vjeruje da Sjedinjene Države, unatoč tome što su najveći svjetski proizvođač, još uvijek moraju uvoziti velike količine nafte kako bi zadovoljile svoje potrebe.
Što se tiče Rusije, Al-Shoubaki vjeruje da će ona biti među stranama najosjetljivijima na odluku. Od 2016. godine, savez OPEC+ dodijelio joj je značajnu platformu utjecaja, budući da Moskva više ne prodaje samo naftu, već sada učestvuje u oblikovanju globalnih cijena. Prema njemu, povlačenje UAE-a slabi okvir od kojeg Moskva politički i financijski profitira, ali je to, pak, može potaknuti da produbi svoj položaj unutar saveza i predstavi se kao nezamjenjiv partner Saudijskoj Arabiji.
Salamah, međutim, vjeruje da odluka neće utjecati na položaj Rusije unutar OPEC Plus, budući da je ona ključni igrač na tržištima nafte i energije, te je sposobna donositi odluke koje služe njenim interesima, bilo samostalno ili u suradnji s drugim proizvođačima.
Dnevnik povlačenja
Povlačenje UAE-a iz OPEC-a nije bez presedana, ali može biti među najosjetljivijima zbog svoje značajne proizvodne težine i geopolitičkog tajminga. Organizacija je svjedočila nekoliko povlačenja od svog osnivanja u Bagdadu 1960. godine od strane Saudijske Arabije, Iraka, Kuvajta, Irana i Venezuele.
Među najistaknutijim zemljama koje su se povukle iz OPEC-a bio je Katar, koji je objavio svoj izlazak u decembru 2018. nakon gotovo 57 godina članstva, opravdavajući odluku fokusiranjem na sektor ukapljenog prirodnog plina. Angola se također povukla krajem 2023. nakon neslaganja oko proizvodnih kvota, tvrdeći da njeno članstvo više ne donosi željene dobitke za njezine naftne ambicije.
Ekvador se također povukao iz organizacije više puta, napustivši je 1992., zatim se ponovno pridružio 2007. prije nego što se ponovno povukao 2020. iz financijskih i proizvodnih razloga. Indonezija je suspendirala svoje članstvo nakon prelaska iz izvoznika u uvoznika, zatim se nakratko ponovno pridružila prije nego što se ponovno povukla. Angola je napustila organizaciju 1995. i ponovno se pridružila 2016. zbog neslaganja oko proizvodnih kvota.
