Autor: Selman ibn Fahd El-Avde
Skromnost je poznavanje vlastitih mogućnosti, izbjegavanje oholosti, koja, prema hadisu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, predstavlja nijekanje istine i potcjenjivanje ljudi.
Skromnost je, u osnovi, propisana velikom čovjeku koji se plaši da u vlastitim očima bude velik. Njemu će se reći: “Skroman budi, bit ćeš k'o zvijezda koja posmatraču svjetluca na povšini vode iako je ona daleko i visoko!”
Običnom čovjeku se ne kaže: “Budi skroman!”, nego: “Spoznaj vlastite mogućnosti i ne upotrebljavaj ih tamo gdje im nije mjesto!”
Ne smatraj se boljim ni od koga
El-Hattabi u “El-Uzli” prenosi da je imam Abdullah ibnul-Mubarek došao u Horasan želeći posjetiti čovjeka poznatog po skromnosti i bogobojaznosti. Kada je ušao kod njega ovaj se nije ni okrenuo niti mu je pridavao ikakvu pažnju. Kada je Ibnul-Mubarek izašao, ljudi upitaše ovog pobožnjaka: “Znaš li ti ko je ovo?” On odgovori: “Ne.” Rekoše: “Ovo je vođa pravovjernih u hadiskoj znanosti… To je Abdullah ibnul-Mubarek!” Čovjek se zaprepasti i iziđe hitro žureći prema Abdullahu izvinjavajući se i pravdajući riječima: “Ebu Abdurrahmane, oprosti mi i posavjetuj me!”
Ibnul-Mubarek reče: “Kada iziđeš iz svoje kuće svakog koga ugledaš smatraj boljim od sebe.”
Ibnul-Mubarek ga je smatrao samozadivljenim. Poslije se raspitao o njemu i saznao da je tkalac.
Imam odgajatelj Ibnul-Mubarek nam aludira da ovaj navodni asketa posjeduje jednu vrstu oholosti, nadutosti i osjećaj superiornosti nad ostalima. Ova bolest nekada brzo uđe u srca pobožnjaka. Ibnul-Mubarek ga je posavjetovao shodno njegovom stanju.
Koliko imamo dobrih ljudi, a oni su često i da’ije, pa i učenjaci manjeg ranga, koji nemaju lijepo ponašanje prema svojim učiteljima, alimima i profesorima. Ova činjenica je žalosna i bolna!
Ne govoriti ružno o islamskim učenjacima
Nema smetnje da imaš oprečno mišljenje sa nekim učenjakom ili da’ijom o pitanju nekog šerijatskog propisa, ako si tome vičan sa naučnog gledišta. Ali je krajnje opasno i ružno da se to razilaženje pretvori u malj kojim se želi srušiti pozicija određenog učenjaka, obezvrijediti njegova veličina, sa njim se izrugivati i prema njemu ružno postupati.
Iako je moguće da se ovo dogodi kod povodljivih masa, sljedbenika novotarija i zabluda, nije dozvoljeno ni u kom slučaju da se dogodi sljedbenicima sunneta i učenicima koji tragaju za znanjem o Šerijatu.
Predlažu te za stvar o kojoj nisi razmislio
Uzdigni se i ne budi kao ostali probisvjeti
Učenjaci ehlis-sunneta vel-džema’ata su posebno zaduženi naređivanjem dobra i odvraćanjem od zla, te kontrolom masa. Kada ih najbliži ljudi ponize, ne očekuje se da im vrate. Svaki od njih je kao hrabri vitez koji iza sebe ima samo žene!
Da me moj narod opasa kopljima
I ja bih se opasao, ali su se koplja već pokrenula
Da sljedbenici sunneta čuvaju čast svojih učenjaka i znaju njihovu veličinu, ovi bi mogli izvršavati dužnost naređivanja dobra i zabranjivanja zla na ispravan način. Ali, kada oni koji stoje iza učenjaka iznevjere, tada ovi ništa ne mogu poduzeti.
Žalosnija je činjenica da sljedbenici novotarija postupaju suprotno. Ponekad svojim šejhovima, muallimima i predvodnicima pripisuju izvjesnu svetost. Za njima skrušeno idu, što je, ustvari, jedna vrsta obožavanja i stapanja sljedbenika sa onima koje slijede.
Praksa ezoterijskih sekti kroz stoljeća bila je usmjerena na odgajanje sljedbenika koji su trebali pripisati nepogrješivost svojim vođama i predvodnicima.
Čak i mu’tezile koji svoje razumijevanje vjere svode samo na stvari koje može dokučiti njihov razum, jer osjećaji i emocije kod njih nemaju nikakvog značaja, veličaju svoje šejhove.
Sljedbenici sunneta imaju najveće pravo da poštuju i cijene svoje učenjake. Nema dobra u narodu čija mlada populacija ne poštuje starije, a stariji nemaju milosti prema mlađima.
Ko si ti da za sebe kažeš «mi»
U skromnost se ubraja i spoznavanje vlastitih mogućnosti tako da mladić koji je početnik u znanju sebe ne smatra takmacem određenom učenjaku i govori: “Oni su ljudi, kao što smo i mi ljudi (stoga ne trebaju biti posebno uvažavani)!”
Ustvari, postoje raznoliki vidovi «ljudskosti». Epitet «ljudskosti» na više mjesta u časnom Kur’anu se navodi u kontekstu pohvale:
“U njoj su ljudi koji vole da se često čiste.” (Et-Tevbe,108)
“U džamijama koje se Njegovom voljom podižu i u kojima se spominje Njegovo ime – hvale Njega, ujutro i naveče, ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju, i koji namaz obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od Dana u kome će srca i pogledi biti uznemireni.” (En-Nur, 36-37)
Nekada se pod «ljudskošću» misli na muški spol kao, naprimjer, u ajetu:
“I bilo je ljudi koji su pomoć od džinna tražili, pa su im tako obijest povećali” (El-Džinn, 6)
Muškarci nisu isti. Između njih postoji razlika velika kao razdaljina između Zemlje i zvijezde Danice.
Možda ćeš vidjeti mladog studenta koji poznaje nešto malo od Kur’ana, a možda poznaje tek koji hadis iz Sahihul-Buharija ili Muslima, a kamoli da zna lanac prenosilaca i značenje hadisa, kako staje pred velike učenjake ponašajući se kao Ebu Hanife ili Eš-Šafi! Često se od takvog može čuti: “Ja mislim… Ja… Rekao sam… Kod mene je tako”, itd.!
Govori: “Ovo kod nas nije dozvoljeno!”
A, ko si ti da za sebe govoriš «mi»?
U skromnost ulazi i skromno ophođenje prema prijateljima. Često i među prijateljima dođe do konkurencije i zavidnosti. Možda se čovjek osjeća superiornim nad svojim prijateljem i možda se raduje zato što je njime ovladao, umanjio njegovu ličnost i ugled, obrukao ga onim što mu ne dolikuje, ukazao na njegove mahane. To nekada biva u formi savjeta, ispravke ili iznošenja opaski. A kada bi te pojave bile nazvane pravim imenima rezultat bi bio jedan – ljubomora.
Čudno kako je izvjesni da’ija ljubomoran na okupljanje hiljadu-dvije ljudi na šerijatskim ili da’vetskim skupovima, a kod njega ni najmanji bijes ne izazivaju razni muzički koncerti kojima prisustvuje po dvadeset do trideset hiljada ljudi. Ovo je, tako mi Allaha, veoma jadno! Čak i ako nisi zadovoljan nekim osobinama tvoga brata, dovoljno je da on poziva Allahu, ljude poučava vjeri i generalno bude na pravom putu:
Ko je taj čijim si unutarnjim osobinama potpuno zadovoljan
Dovoljan je čovjeku grumenčić pa da mu se mahane počnu nabrajati
Možda je bio u pravu u nekim kritikama koje ti je uputio.
Skromnost se ogleda i u tvome ophođenju prema onima koji su ispod tvoga ranga. Kada naiđeš na mlađeg ili manje cijenjenog od tebe, nemoj ga potcjenjivati. Možda je njegovo srce ispravnije nego tvoje, možda je manje od tebe grješan ili je od tebe bliži Allahu, s.v.t.
Međ. Ne oholi se ni nad grješnikom
Čak kada vidiš i grješna čovjeka, a ti si vanjštinom ispravan, nemoj se uzdizati nad njim. Zahvaljuj Allahu što te je sačuvao od onoga čime je on iskušan. Sjeti se da tvoja dobra djela možda posjeduju «rijaluk» (pretvaranje) ili samozadivljenost koja će ih poništiti. Možda se taj izvjesni grješnik iskreno pokaje, preda i strahuje za svoj grijeh, što će biti razlog za oprost.
Od Džunduba, radijallahu anhu, se prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
“Neki čovjek je rekao: ‘Tako mi Allaha, Allah neći oprostiti tom i tom čovjeku!’ Allah je tada rekao: ‘Ko je on da se oholi i govori kako neću oprostiti tom čovjeku? Ja sam tom čovjeku oprostio, a tvoja djela sam poništio.'”( Muslim )
Ni prema kome se ne oholi, pa čak i kada vidiš grješnika nemoj se nad njim uzvisivati ili ophoditi superiorno i nadmeno!
Da da’ija savjetodavac ima osjećaja da određeni grješnik ima neke ibadete koje on nema ili da ima mahane koje grješnik nema, sigurno bi mu se obraćao s blagošću. Prišao bi mu na dostojan da’vetski način i tada bi se mogao nadati da njegov odnos bude razlogom primanja savjeta i uzimanja opomene.
U skromnost se ubraja da ne veličaš svoja djela ako uradiš dobro ili se Allahu približiš putem pokornosti. Djelo, možda, neće biti primljeno.
“Allah prima samo od bogobojaznih.” (El-Ma’ide, 27)
Zato su neki ispravni prethodnici govorili: “Da znam da je Allah od mene primio samo jedno ‘subhanallah’, poželio bih da odmah umrem!”
Kada čuješ kakav savjet, šejtan te poziva da ga odbaciš i ružno misliš o savjetodavcu. Pravo značenje savjeta je da ti brat kaže: “Imaš te i te mahane!”
Koliko vas već puta zamaram svojim savjetom
A možda se posavjetovani prijezirom obogati
Koga je Allah sačuvao i zaštitio, kada ga neko posavjetuje ili ukaže na mahane, on primi savjet, uputi dovu za savjetodavca i zahvali mu.
Zato je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao prilikom definisanja oholosti:
“Oholost je nijekanje istine i potcjenjivanje ljudi.” ( Muslim, Tirmizi, Ebu Davud)
Uzoholjeni veliča sebe i gotovo nikoga ne hvali i ne spominje po dobru. Ako to iznimno uradi, onda hvalu poprati spomenom nekih mahana.
Kada čuje da ga neko opominje ili upozorava na mahane, nemoguće je da to prihvati ili bude blag. Ovakvi postupci su posljedica kompleksa niže vrijednosti. Pravi i potpuni čovjek će prihvatiti kritiku i opomenu bez i najmanjeg ustručavanja, uznemirenosti, stida ili slabosti. Pogledajmo primjer halife pravovjernih Omera, radijallahu anhu, koji noseći zastavu uzvikuje:
“Allah se smilovao čovjeku koji nam ukaže na naše greške (mahane)!”
