SAFF

Pravosuđe u BiH je revizionističko prema naslijeđu Suda u Hagu

Facebook
Twitter
WhatsApp

Autor: Enes Jakupović / Bosnaglobal.net

Nakon pet godina dugog procesa Sud BiH je izrekao prvostepenu presudu kojom je general Sakib Mahmuljin, nekadašnji komandant Trećeg korpusa Armije Bosne i Hercegovine, osuđen na deset godina zatvora jer nije spriječio navodne zločine počinjene na području Vozuće i Zavidovića.Ovom presudom Mahmuljin je, kako je kazao predsjedavajući Vijeća Zoran Božić, osuđen za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva na kaznu zatvora od jedne godine, za zločin protiv ratnih zarobljenika na dvije godine i za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika i bolesnika na osam godina, te mu je izrečena jedinstvena kazna od deset godina zatvora.

“On je u svojstu komandanta propustio da spriječi činjenje nečovječnih djela”, kazao je predsjedavajući Vijeća Zoran Božić.

Advokat Nermin Mulalić je na ovu presudu najavio žalbu Apelacionom vijeću Suda BiH.

Kličković je bio na listi „A“ Tribunala u Hagu

General Sakib Mahmuljin je iz Prijedora. Na početku rata ubijena su mu tri brata i dvije sestre. Dva brata su kao civili odvedeni iz svojih kuća u Prijedoru, ubijeni na Korićanskim stijenama, a zatim bačeni u provaliju duboku oko 50 metara. Treći brat je ubijen ispred bolnice i tvrdi se da ga je ubio njegov kolega ljekar. Dvije Sakibove sestre su nakon svirepog mrcvarenja ubijene. U teroru je ubijeno ukupno 18 članova njegove familije.

Ova presuda je otvorila niz pitanja stvarne suštine BH. pravosuđa koje se bavi ratnim zločinima.   MSPH

Ko je sudija Zoran Božić? Pogledajmo kakvu je pravdu dijelo u nekim drugim slučajevima. I odmah u prvi plan izranja Božićeva oslobađajuća presuda Gojku Kličkoviću, nekadašnjem komandantu Kriznog štaba opštine Bosanska Krupa. Naime u prvostepenom postupku protiv Kličkovića, Mladena Drljače i Jovana Ostojića, Božić je predsjedavao Vijećem koje je donijelo oslobađajuću presudu ovoj trojici. Takav sudski tretman stravičnih zločina počinjenih u Bosanskoj Krupi, pod komandom Kličkovića, samo je u drugostepenom postupku doveo do puštanja na slobodu.

Prema navodima u optužnici, „Kličković je bio komandant Kriznog štaba Srpske opštine Bosanska Krupa. U Međunarodnom sudu u Haagu dokazano je da su u oko šezdeset opština komandanti kriznih štabova tzv. srpskih opština imali apsolutnu vlast nad ljudskim životima.

Sud je optužnicu potvrdio 19. decembra 2007. godine.

Sudsko vijeće Odjela I za ratne zločine Suda BiH, nakon održanog glavnog pretresa, izreklo je 5. novembra 2010. godine prvostepenu presudu kojom su optuženi Kličković i Drljača oslobođeni optužbe da su počinili krivično djelo zločina protiv čovječnosti. Prvostepeno je predsjedavao sudija Zoran Božić.

Vijeće Odjela I za ratne zločine Apelacionog odjeljenja Suda BiH, nakon održanog pretresa, izreklo je 7. maja 2013. godine drugostepenu presudu kojom se optuženi Gojko Kličković i Mladen Drljača oslobađaju optužbe da su počinili krivično djelo zločini protiv čovječnosti. „Optuženi Kličković i Drljača su oslobođeni optužbe jer nije dokazano, van razumne sumnje da su učinili krivično djelo za koje se optužuju“, rečeno je u oslobađajućoj presudi.

Kličković u presudi Tribunala Radoslavu Brđaninu

U Hagu su mislili suprotno. U dijelu iz presude protiv Radoslava Brđanina pred Međunarodnim sudom u Hagu piše: Opština Bosanska Krupa : Počevši od 21. aprila 1992., civile bosanske Muslimane i Hrvate zatvorili su u osnovnu školu u Jasenici, po naređenju Ratnog predsjedništva Bosanske Krupe (na čijem je čelu Gojko Kličković), a zatim su ih premjestili u školu “Petar Kočić”, gdje su ih držali do 21. avgusta 1992. godine. Čuvali su ih lokalni bosanski Srbi koji su prije rata imali civilna zaposlenja. Pretresno vijeće se uvjerilo da je u školi “Petar Kočić” ubijen veliki broj zatočenika. Jedan zatočenik je pretučen na smrt. Bosanski Srbin po imenu Jojo Plavanjac ubio je automatskom puškom najmanje sedam zatočenika. Jedan vod vojske bosanskih Srba pod komandom Milorada Kotura odgovoran je za smrt tri zatočenika tokom kopanja rovova na brdu iznad škole “Petar Kočić”. Pretresno vijeće se uvjerilo da su snage bosanskih Srba 22. aprila 1992. granatirale Bosansku Krupu. Spaljene su i uništene kuće u kojima su uglavnom živjeli bosanski Muslimani. Snage bosanskih Srba minirale su gradsku džamiju u Bosanskoj Krupi u aprilu 1992. Od posljedica eksplozije srušio se minaret. Uništena je i rimokatolička crkva u gradu. Eksplozivom su razorene džamije u selu Arapuša i naselju Bosanska Otoka

Kličković i njegova djela u vrijeme njegove apsolutne vladavine Bosanskom Krupom spominje se i u presudi Momčilu Krajišniku. Izvještaj tog vijeća je čitava serija zločina nad kojim je stajao danas slobodni Gojko Kličković. Naime, on je imenovan 28. aprila 1992. od tog datuma se događaju najstrašniji zločini i masovna pogubljenja.

Masovna smaknuća u Krupi su i u presudi Krajišniku

„Vijeće zaključuje da su u maju 1992. godine srpske snage u opštini Bosanska Krupa ubile sedamnaest Muslimana i Hrvata. Srpske snage granatirale su 21. aprila grad Bosansku Krupu i zapalile i opljačkale muslimanske kuće. Osim toga, hotimično su uništavale vjerske spomenike u opštini. Civili većinom muslimanske i hrvatske nacionalnosti držani su u pet zatočeničkih centara u kojima su ih redovno i teško premlaćivali pripadnici srpskih paravojnih jedinica koji su dolazili u te zatočeničke centre. Povremeno su podvrgavani elektrošokovima, a neki muslimanski zatočenici morali su da kopaju rovove na liniji fronta. Vijeće zaključuje da je do maja 1992. većina Muslimana otišla s lijeve obale Une iz straha i zbog nepodnošljivih okolnosti, i da su se na kraju gotovo svi Muslimani iselili iz te opštine. Prema popisu stanovništva Bosne i Hercegovine iz 1991. godine, u nacionalnom sastavu opštine Bosanska Krupa bilo je 43.104 (74%) Muslimana, 13.841 (24%) Srba, 139 Hrvata, 708 Jugoslovena i 528 osoba druge ili nepoznate nacionalnosti… Pripadnici srpskih paravojnih jedinica, slično opremljeni naoružanjem JNA … viđeni su pod komandom Gojka Kličkovića, istog dana nedaleko od muslimanskog sela Arapuša. Dana 19. i 20. aprila srpski civili su viđeni kako odlaze iz Bosanske Krupe, jer će ubrzo početi granatiranje gradskih ciljeva.
Dana 21. aprila 1992. Srbi su putem radija dali ultimatum da se svi Muslimani presele na lijevu obalu Une, čime su naredili da se opština podijeli prema nacionalnoj strukturi. Istog dana srpske snage su napale grad. Prvo su ga gađali minobacačima s okolnih brda. Neki objekti, naročito policijska stanica, gađani su vatrom iz snajpera i granatirani iz teškog naoružanja. Pripadnici policije i Patriotske lige organizovali su otpor. Svjedok 19 vidio je kako srpske snage granatiraju zgradu opštine, a srpski vojnici pale i pljačkaju muslimanske kuće. Otpor u Bosanskoj Krupi trajao je četiri dana i za to vrijeme je pobjegla većina muslimanskog stanovništva. Svjedok je prisustvovao sahrani dvanaest civila koji su poginuli u granatiranju. Njihovi leševi su ležali na ulicama petnaest dana. Takođe 21. aprila 1992. Svjedok 19 vidio je kako pripadnici srpskih paravojnih snaga napadaju muslimansko selo Arapuša, nakon što ih je Gojko Kličković zaustavio da ne napadnu dok se ne obave pregovori (dakle i tada je, prije imenovanja na čelo štaba imao kontrolu i aktivnu ulogu). Neki mještani su poginuli, a ostali su protjerani. Svjedok 34, civil Musliman, zarobljen je 23. aprila 1992. i zatočen u školi u Jasenici. Pripadnici dvije srpske paravojne jedinice, “Suha rebra” i šešeljevci, koji su dolazili u logor, redovno su surovo tukli zatočenike, među kojima i svjedoka. U maju 1992. svjedok je s drugim zatočenicima premješten u školu “Petar Kočić”. Pripadnici srpske policije koji su čuvali školu redovno su tukli i zlostavljali zatočenike i povremeno ih podvrgavali elektrošokovima. Svjedok je čuo pucnje kada je ubijeno jedanaest zatočenika u sobi pored one u kojoj je bio zatočen. Ta pogubljenja je izvršio jedan pripadnik lokalnog TO-a kojeg je svjedok poznavao. Još pet zatočenika ubijeno je u toj školi dok je svjedok tamo bio zatočen. Dana 21. maja 1992. svjedok 34 i još 20 zatočenika odvedeni su u logor Kamenica u opštini Drvar. Tokom zatočeništva, on i drugi muslimanski zatočenici morali su da na liniji fronta kopaju rovove.
Dana 23. aprila 1992. lokalni Srbi, pripadnici rezervnih snaga, zarobili su Svjedoka 19, Muslimana zaposlenog u opštinskoj vladi u Bosanskoj Krupi, i još 35 ljudi, među kojima i nekoliko Srba, i odvezli ih autobusom u školu u Jasenici. Jedna komisija ih je razvrstala u grupe: vojnici, civili i politički zatvorenici. Sljedećeg dana je s još 76 civila premješten u selo Arapuša. Zatočenici su držani u kućama Muslimana. Čuvali su ih pripadnici srpskih vojnih jedinica iz Donjeg i Gornjeg Petrovca. Paravojne snage su terorizirale zatočenike, tukle ih i oduzimale im imovinu. Tokom zatočeništva u Arapuši, svjedok 19 je vidio kako su 27. ili 28. aprila pripadnici paravojnih jedinica ubili jednu mladu trudnicu.
Dana 28. aprila 1992. Gojko Kličković, koji je postao predsjednik Ratnog predsjedništva Bosanske Krupe, naredio je komandantima tri bataljona 1. podgrmečke brigade da smjesta “izvrše evakuaciju muslimanskog stanovništva” s teritorije pod njihovom kontrolom. Napisao je da Ratno predsjedništvo “muslimanskom stanovništvu ne može garantovati potpunu sigurnost” i da se smatra da je neophodno izvršiti evakuaciju nekoliko sela, među kojima i Arapuše. U skladu s tim naređenjem Izvršni odbor Mjesne zajednice Arapuša je, zajedno s lokalnim “odborom izbjeglica” i “komandom bataljona” 1. maja 1992. izdao nalog za evakuaciju svih mještana Arapuše i izbjeglica – ukupno 460 ljudi. Dana 1. maja 1992. svjedok je s još 460 ljudi premješten u selo Fajtovići u opštini Sanski Most, u kojem je već bilo zatočeno 1.200 ljudi. Osim u gorepomenutim objektima, srpske vlasti su 1992. godine civile uglavnom hrvatske i muslimanske nacionalnosti držale zatočene u još tri zatočenička centra u Bosanskoj Krupi, i to u osnovnoj školi u Suvaji, u osnovnoj školi u Gorinji i u osnovnoj školi u Arapuši.

Ruganje Tribunalu u Hagu

Dana 22. maja 1992. Ratno predsjedništvo Bosanske Krupe izdalo je naredbu SJB-u i vojnoj policiji “o evakuaciji preostalog muslimanskog stanovništva” sa područja srpske opštine Bosanska Krupa. Tri dana kasnije “predložilo” je Komandi 1. podgrmečke brigade da se pripremi za “čišćenje” lijeve obale Une. U sklopu akcije čišćenja trebalo je uništiti i opustošiti što je moguće veći broj stambenih i drugih objekata. Svrha tog prijedloga bila je “rušenje morala kod neprijatelja i izazivanje straha“

Dakle, ukupno je 179 civila Bošnjaka Bosanske Krupe ubijeno u višemjesečnom teroru pod komandom Kriznog štaba, i većinom u periodu vladavine Gojka Kličkovića na čelu Kriznog štaba. Znamo po presudi Sakibu Mahmuljinu da je u svojstvu komandanta propustio da spriječi činjenje nečovječnih djela”, kako je rekao predsjedavajući Vijeća Zoran Božić.

Zašto isti predsjedavajući sudija Vijeća Suda BiH  Zoran Božić nije ustvrdio da je Gojko Kličković u svojstvu komandanta propustio da spriječi činjenje nečovječnih djela: Silne zločine u periodu od gotovo godinu dana, masovna pogubljenja, mučenja i silovanja: Zašto je jedna sudska pravda istoga suca za  Kličkovića a sasvim druga za Mahmuljina.

Ono ključno, da li su znali u Sudu BiH da je ime Gojka Kličkovića na listi „A“, a što je već ozbiljan znak da su ljudi iz Haga uradili svoj istražni postupak i odobrili optužnicu i proces. Dakle, očito je da Sud BiH djeluje protiv odluka i nasljeđa Međunarodnog Suda u Hagu. Na sceni je gotovo izrugivanje Sudu u Hagu.      

Pravosuđe u BiH je apsolutno revizionističko u odnosu na presude, stavove Suda u Hagu i njegovo važno pravno naslijeđe.

Ovo sa dvostrukim aršinima prema Mahmuljinu i Kličkoviću, jednog te istog sudije u prvostepenom postupku je samo vrh ledenog brijega. Do danas, mi u BiH nemamo niti jednu optužnicu sa potvrdom karakrtera rata u BiH, pa time nema ni istinskih presuda. Prvi slučaj za genocid u Srebrenici je preuzeta optužnica „Trbić“. Godinama u BiH nema suđenja za Srebrenicu.

Prema našem pravosuđu niko nije odgovran za opsadu zaštićenih zona, počevši od Sarajeva, pa Goražda, Bihaća, Srebrenice… Ne postoji niti jedna optužnica od Dejtona za blizu 11000 žrtava u Sarajevu, 59 hiljada ranjavanja i niko nije ni optužen. Prije nekoliko godina u Kantonalni sud je iz Haga stiglo osam „A“ optužnica za snajperiste, koji su masovno ubijali i sakatili građana Sarajeva. Do danas niti jedna od tih osam optužnica nije aktivirana.      

Preko 300 lica sa „A“ liste Suda u Hagu stoji u ladicama Tužilaštva, a preko 200 u Sudu BiH. Bilo je 848 takvih „A“ predmeta koji su domaćem pravosuđu ustupljeni  iz Haga. Nedavno je jedna interna istraga pokazala da je stotine tih predmeta okončano obustavama ili neprovođenjima istraga. Time je katastrofa pravosuđa u BiH dovedena do apsurda. 

Srbija i Hrvatska se u predmetima ne spominju u optužnicama ne samo kroz utvrđivanje međunarodnog konflikta nego ni kroz UZP kao oblika pojedinačne krivične odgovornosti.

Sve optižnice govore o oružanom sukobu po opštinama kao da su opštine ratovale za svoje ciljeve. Tu je uvedena konstrukcija UZP koje se najviše koriste protiv Bošnjaka, čime se direktno ruše pravni i sudski nalazi ICTY-ja.

Tužilaštvo Suda u Hagu i danas dokazuje genocid u čitavoj BiH. I nikad nije imalo dilemu  da je genocid počinjen u cijeloj BiH. U BiH nemamo optužnice za genocid van Srebrenice, premda, recimo, u Njemačkoj imamo četiri pravosnažne presude za genocid. Međunarodna zajednica to pokazuje, a u BiH ništa.

U BiH imamo 1450 sudija i tužilaca. Kako je moguće da ni na nivou statističke greške nemamo činjenicu da je neko podigao optužnicu za opsadu Sarajeva ili da je optužen za genocid van Srebrenice.

Domaće pravosuđe, dobrim dijelom, ne prestaje djelovati revizionistićki u odnosu na praksu i ostavštinu Haga, kojom se danas ponosi cijeli pravni svijet i posebno evropsko pravosuđe.

Jednoga dana treba vidjeti sadržaj spisa „A“ koji je svojevremeno ustupljen pravosuđu u BiH a tiče se upravo pomenutog Gojka Kličkovića. Ako ga uopšte neko i pronađe.  

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA