Piše: Elis Bektaš
Serija sastanaka na kojima šest političkih subjekata – SDP, DF, SBB, NS, NB i NiP – pokušavaju dogovoriti koaliciju koja bi trebala preuzeti vlast u Kantonu Sarajevo, opominjući je dokaz da u ovdašnjem društvenom okviru nešto nije u redu sa shvatanjem pojma demokratije, ali i još nekih pojmova, kao što su, recimo, moralnost ili principijelnost, te još neki.
Retorika kojom lideri tih subjekata nastoje pred svojim biračkim tijelom opravdati svoj životinjski snažan nagon da se po svaku cijenu uđe u vlast, neugodno nalikuje na retoriku kojom su emisari iz Vašingtona sjevernoameričkim indijancima tumačili da su rezervati idealno rješenje za njih. Indijanci su za tu retoriku imali i ime. Zvali su je lažljivim, odnosno zmijskim jezikom.
Jedino je takvim, račvastim jezikom moguće objasniti činjenicu da jedan, recimo, Peđa Kojović, istovremeno vodi pravi mali krstaški rat protiv SDA i stupa u koaliciju sa onim najgorim što je od te stranke tokom godina otpalo, sa sumanutim populizmom Elmedina Konakovića i Fahrudina Radončića, iza kojeg ne stoji nikakav racionalan politički program, već je tu riječ o običnom kameleonskom prilagođavanju na situaciju. To ne treba da čudi, jer je i u Kojovićevoj i u Konakovićevoj i u Radončićevoj, pa i u svijesti ostalih učesnika u ovim razgovorima, politika svedena na kameleonski poriv da se dobije svoje mjesto na grani, odakle će palacati svojim jezicima i loviti mušice koje letuckaju unaokolo.
Ovaj ideološki, ili, preciznije kazano, subideološki kaleidoskop ultimativna je potvrda da ovi subjekti politiku ne doživljavaju kao trajući, često mukotrpan i odgovoran proces, već kao mehanički niz zamrznutih stanja, a demokratiju doživljavaju samo kao dekor svoje predstave čiji je cilj da dođu do stanja u kojem su oni vlast. Da nije tako, tada reprezenti tih subjekata ne bi vrijeđali razum javnosti pominjanjem nekakvih principa, i još te principe brojali u desetinama. No biće da niko od njih nema blagog pojma šta znači riječ princip, te tako ne mogu shvatiti da tamo gdje postoji saglasnost oko skoro trideset principa, tamo jednostavno ne bi trebalo biti potrebe za tolikim strukturalnim diverzitetom. Najkraće kazano, ako su se već saglasili oko tolikog broja principa, pa zašto onda ovi subjekti ne načine i onaj konačni korak i ne objedine se u jednu stranku, na taj način pokazujući da su ozbiljni učesnici u političkom životu, a ne samo diletanti koji su pronašli način da iskoriste priliku koja im se ukazala.
Politički program šest subjekata suštinski objedinjenih oko samo jednog cilja neugodno nalikuje čuvenoj izjavi ustaškog generala Vjekoslava Luburića: “Naš stav je jasan, rušiti svaku Jugoslaviju. Rušiti je s Rusima i s Amerikancima, s komunistima i neokomunistima, rušiti je sa svakim koji ju ruši.” I ovi subjekti su objedinjeni ne oko nekog kreativnog cilja, već isključivo oko cilja rušenja SDA, koji, mora se priznati, zaista izgleda kao plod nekakve iracionalne mržnje. I zaista, ničeg konstruktivnog nema niti može biti u kvaziprincipijelnoj koaliciji, koja podsjeća na situaciju u vrijeme rušilačkih i piromanskih protesta od prije nekoliko godina, kada su se LGBT aktivisti divili fudbalskim huliganima koji ruše i pale, ne shvatajući da je homofobija supstancijalno određenje huliganstva i da će se huligani, bez obzira na ishod demonstracija, odmah vratiti svojoj navadi da zlostavljaju one koji se od njih razlikuju.
Treba se podsjetiti i na činjenicu, koju članovi šestorke očito zanemaruju, da izborni rezultat kojeg su ostvarili, i koji je tek u zbiru svih šest subjekata bio dostatan da im omogući razgovore o koaliciji, nije plod njihovih političkih programa, koji su u osnovi svedeni na infantilnu idealizaciju i na jeftini populizam i koji su prepuni koliko slatkorječivih, toliko i nerealnih, pa i nerazumnih fraza. Taj rezultat je, prije svega, akumulirani plod dugogodišnjeg medijskog hipnotisanja i sluđivanja javnosti kroz nastupe raznih kulturnih djelatnika, intelektualaca i aktivista, u rasponu od Dine Mustafića, preko Muhameda Filipovića, pa do Envera Kazaza, koji su dijelu ovdašnje javnosti zamutili razbor i vid i načinili ga taocem svojih emotivnih ucjena iskazivanih kroz nepodnošljivo graktanje o pojavama poput fašizma i kroz nedopustivo olako etiketiranje.
To u osnovi duboko neetično graktanje tih kulturnjaka, intelektualaca i aktivista nešto je što čitavo društvo plaća velikom cijenom, jer je upravo zahvaljujući takvima iz ovdašnjeg javnog prostora protjerana ozbiljna, na činjenicama utemeljena diskusija, a umjesto nje na sceni imamo obračune pamfletima, koji će budućim generacijama poslužiti samo kao dokaz da su komesarsko propovijedanje i “zmijski jezik” u ovom našem vremenu uspjeli poraziti mišljenje i precizno govorenje.
Sve u svemu, čak i ako ova šestorka uspije svoje razgovore privesti kraju i formirati vlast u Kantonu Sarajevo, biće podjednako tužno i zabavno sutra posmatrati Elmedina Konakovića kako, u skladu sa koalicijskim principima, nosi pionirsku crvenu maramicu i repliku štafete povodom obilježavanja Dana mladosti, odnosno Peđu Kojovića kako, takođe u skladu sa koalicionim principima, podržava Konakovićev islamski aktivizam po susjednim kantonima, dok zanemaruje stanje u vlastitom.
(Bportal)
