Kad je Osmansko Carstvo ušlo u Prvi svjetski rat, Velika Britanija i Francuska jedva su čekale sjesti za sto i dogovoriti podjelu plijena ako Carstvo propadne. Za sto su sjeli Mark Sykes i Georges Picot te podijelili interesne sfere na Bliskom istoku. Ovaj ugovor samo je još jedan u nizu tajnih ugovora potpisanih u periodu između 1914. i 1916., međutim, njega specifično pamtimo jer je relevantan i danas – njime su postavljene granice modernog Bliskog istoka.
Osmansko Carstvo u 20. stoljeću bilo je iscrpljeno i slabo. Nacionalizam 19. stoljeća samo ga je dodatno oslabio. Na jugu države živjeli su Arapi, koji su već neko vrijeme htjeli osamostaljenje. Velika Britanija u tome je vidjela priliku, te se nagodila s vođom Arapa Husseinom bin Alijem. Dogovorili su se da će Britanija potpomagati arapski ustanak vojno i finansijski, a Hussein će nakon rata dobiti arapsku državu.
Kraljevstvo Arabije trebalo je biti glomazno: protezalo bi se duž Arapskog poluotoka sve do granica moderne Turske, a imalo bi i izlaz na Sredozemno more preko Palestine. Na istoku bi zahvaćalo dio Mezopotamije i Mosul, dvije regije pune naftnih nalazišta.
Rusija i Italija također su se interesirale za Bliski istok. Rusiji je već obećana zona oko Carigrada, a Italiji južna Anadolija. Međutim, Francuska i Velika Britanija imale su vlastite interese na Bliskom istoku, a teritoriji koje su htjele preklapali su se s onima koji su obećani Husseinu.
Francuska se uglavnom zanimala za područja oko današnje Sirije i Libana, a Ujedinjeno Kraljevstvo zanimale su Donja Mezopotamija i Palestinu, koju su planirali dati Židovima. Kako je Britanija više strana dala obećanje da će dobiti isti teritorij, bilo je potrebno dogovoriti se prvenstveno s Francuzima. Sykes i Picot sjeli su za stol početkom 1916. i krenuli pregovarati.
Pregovori oko Bliskog istoka
Prvo oko čega su se složili jest da Hussein ne može dobiti toliku državu. Francuska će dobiti mandat nad teritorijima oko Sirije i Libanona, ali će uzeti i susjedni teritorij na istoku oko Mosula – Velika Britanija nije htjela imati kopnenu granicu s Rusima, kojima je obećan teritorij sjeverno od Mosula.
Južno od tih teritorija Britanija će dobiti mandate nad Donjom Mezopotamijom, kao i tampon-državu u sjevernoj Arabiji. Palestina će postati internacionalni protektorat, a Arapski poluotok ostaje Bin Aliju. Također je dogovoreno da Hussein Bin Aliju neće govoriti o ovim promjenama dok rat ne bude gotov.
Pregovori o Bliskom istoku ponovno će doći na dnevni red kad se Rusija bude povukla iz rata 1917. godine. Britanija je sada htjela više, prvenstveno onaj dio Mosula koji je ranije htjela dati Francuzima da ne graniče s Rusima. Osim toga, izdali su i Balfourovu deklaraciju, kojom su podržali stvaranje židovske države u Palestini.
Bin Ali bio je bijesan kad je shvatio da su ga Britanci izigrali i dali mu samo komad obećanog. Prijetio je novim ratom, pa ga se Britanija odlučila riješiti. Finansijski je pomagala Ibn Sauda, arapskog plemića koji je krenuo u osvajanje poluotoka. Njegov vojni pohod je uspio – pobijedio je Bin Alija i osnovao državu poznatu kao Saudijska Arabija.
Ugovor Sykes-Picot ratificiran je 16. maja 1916. godine i postavio je moderne granice Bliskog istoka. Služi kao pravi primjer imperijalističke politike Velike Britanije i Francuske, koja će prouzročiti sve probleme s kojima se Bliski istok suočava i danas.
Nije nužno da budeš agent da bi služio svom neprijatelju, dovoljno je da budeš glup
Kad je objavljen Sporazum Sykes-Picot nastala je zgranutost među Arapima, jer su im Britanci putem Lorensa od Arabije obećavali samostalnu državu.
Nakon objavljivanja sporazuma, detalji su ubrzo stigli do Osmanlija putem Njemačke i Austro-Ugarske, koje su bile saveznice Osmanskog carstva u ratu. Osmanlije su već duže vrijeme sumnjale u postojanje britansko-francuske zavjere s ciljem rasparčavanja njihovih teritorija, ali nisu imali službeni dokaz – sve dok boljševička Rusija nije objavila tajne dokumente.
Kada je Džemal-paša, komandant Četvrte osmanske armije stacionirane u Šamu, saznao za ove detalje, odlučio je posljednji put pokušati upozoriti Arape.
Dana 26. novembra 1917. godine, poslao je pismo princu Fejsalu, sinu Šerifa Huseina, u kojem ga je obavijestio o onome što su Rusi objavili u svjetskim novinama, razotkrivši Sporazum Sykes-Picot i sve što je saznao o planiranoj podjeli Palestine, Sirije i Iraka između Britanije i Francuske. U tom pismu, pozvao ga je da preispita savez s Englezima.
U pismu je, između ostalog, stajalo: “Danas prolazimo kroz jedno od najmračnijih i najsumnjivijih poglavlja u historiji islama. Osmanska država je ušla u rat odlučna da stavi tačku na poniženje islama – da živi sa čašću i nezavisnošću, ili da umre časno. Ali kakvu vrstu nezavisnosti vi možete zamisliti za arapsku vladu koja bi nastala nakon što Palestina postane međunarodna teritorija, Sirija potpuno padne pod francusku kontrolu, a Irak postane dio britanske imperije?”
Kako je Šerif Husein reagirao na razotkrivenu zavjeru?
Kada su vijesti o Sykes-Picot sporazumu stigle do Šerifa Huseina putem Džemal-paše, u početku nije mogao da povjeruje. Poslao je pismo britanskom izaslaniku u Egiptu i Sudanu, tražeći potvrdu o tačnosti tih informacija.
Ubrzo mu je stigao odgovor od lorda Balfoura, koji je negirao postojanje bilo kakvog sporazuma, tvrdeći da je riječ o osmansko-ruskoj izmišljotini, čiji je cilj bio zavađanje Arapa i saveznika. Na osnovu tog odgovora, Šerif Husein je jednostavno odlučio da vjeruje Englezima, uprkos svemu što je otkriveno i objavljeno širom svijeta.
Historičar Muhammed Ali Ahmed ovako opisuje stav Šerifa Huseina: “I još jednom, kao nastavak već ranijih slučajeva u kojima je Šerif Husein vjerovao Englezima, on im ponovno pruža svoje povjerenje. Ove obmanjujuće isprike su prošle kod njega, i nastavio je biti pokoran britanskoj politici i njenom licemjerju.”
Zvanični odgovor Šerifa Huseina stigao je preko njegovog sina, princa Fejsala, a glasio je: “Između Arapa i Turaka ne postoji ništa drugo osim sablje, sve dok rat ne završi i dok oni (Turci) ne odu iz arapskih zemalja.”
To je bio službeni odgovor Šerifa Huseina, Džemal-paši, i jasan znak da je Šerif ostao pri svom savezu sa Britancima, čak i nakon razotkrivene izdaje.
I pored britanskog poricanja, događaji na terenu brzo su potvrdili istinitost osmanskih upozorenja. U decembru 1917. godine, Kuds (Jerusalem) je pao u britanske ruke.
A nakon završetka rata 1918., počela je realizacija Sporazuma Sykes-Picot i Balfourove deklaracije: Palestina je stavljena pod britanski mandat, Sirija je pala pod francusku, a Irak pod englesku vlast.
Tako su se obistinile najcrnje slutnje, a snovi o arapskoj nezavisnosti raspršili su se pred realnošću kolonijalne podjele. Arapi su shvatili, ali prekasno, da su prevareni i da su zapravo bili samo topovsko meso velike kolonijalne zavjere, te da su Britanci bili ništa drugo do veliki prevaranti koji nemaju časti i koji se ne drže ugovora.
I kao što je rečeno: Nije nužno da budeš agent da bi služio svom neprijatelju, dovoljno je da budeš glup.
