Lasno je govoriti, no je teško tvoriti, rekao bi narod na koji se svi redom pozivaju, a da ga niko ništa ne pita, piše, Tomislav Marković na portalu Al Jazeera Balkans o inauguralnom govoru Aleksandra Vučića.
” Vučićev govor, uprkos silnim stilskim figurama, u suštini je sadržao pozitivne poruke. Dekonstrukcija nacionalističkih mitova, samokritika, odustajanje od nebeske Srbije i priklanjanje zemaljskoj, okretanje stvarnosti i budućnosti, odbacivanje ratobornih ideologija i izgradnja “mostova prijateljstva” sa susjedima, zagovaranje saradnje u regionu, politika mira i stabilnosti, ljudi kao najveće bogatstvo Srbije – to bi bile osnovne teze predsjednikovog slova.
Slične poruke slao je Vučić i ranije, samo ne u ovako koncentrisanom obliku. Nema tu ničeg sa čim se razuman i dobronameran čovjek ne bi složio, samo je problem u tome što između riječi i djela obično stoji – provalija (“ključna riječ historije ovih prostora”, kako reče predsednik).
Regionalna saradnja i pomirenje bili su u Vučićevoj agendi i dok je bio premijer, nešto je i radio na tome, ali onda njegovim ministrima Ivici Dačiću i Aleksandru Vulinu popusti lanac, krenu u verbalni rat protiv susjeda, odmah se uključe i krvožedni tabloidi, i odoše i saradnja i pomirenje u nedođin.
Priči o “vozovima supersoničnih brzina” koji će nas sve povezati nema šta da se zamjeri, ali nije bilo tako davno kad je iz Beograda krenuo put Prištine malo drugačiji voz, oslikan freskama i porukom “Kosovo je Srbija”, koji umalo da dovede do oružanog sukoba.
Kad predsjednik kaže “mi, koje su stvorili ratovi, želimo jednu stvar više od svega – mir” – to je za svaku pohvalu, ali nije baš najjasnije kako se u te mirotovoračke želje uklapa redovno gostovanje ratnog zločinca Veselina Šljivančanina na tribinama SNS-a ili partijski funkcioner i bivši ministar kulture Braca Petković koji je promovisao knjigu koljača Milana Lukića. Lasno je govoriti, no je teško tvoriti, rekao bi taj narod na koji se svi redom pozivaju, a da ga niko ništa ne pita.
Bilo je u Vučićevom govoru čak i nekih fragmenata koje bi ekstremisti oboljeli od desnila, uključujući i brojne pripadnike njegove rođene partije, mirne duše proglasili za autošovinizam. Na primjer, “uvijek smo spremni da uzmemo od drugih, ne shvatajući da otkidamo, od sebe. Svoju nesreću volimo toliko duboko, da sreću, često ne želimo ni da tražimo”, ili “mitovi su nam stvarnost, i to u tolikoj mjeri, da nam budućnost izgleda kao nešto sasvim nepotrebno, a ‘sutra’ nam je najstrašnija riječ, jer bismo zauvijek živjeli u onom juče, pošto sa onim danas ne znamo šta da radimo”, ili “prošli smo sve, a da nismo, još, stigli nigdje. Često volimo da stojimo u mjestu, ubijeđeni da se sve baš oko nas okreće”, ili “smatramo da smo najstariji, najviši, najlepši, najbolji, izabrani, posebni, jedinstveni, a bukvalno ništa od toga nemamo”.
Oštre riječi primerenije nekom izdajniku ili stranom plaćeniku nego predsjedniku koji je do juče bio nacionalista teške kategorije”.
