Kad utihne zvuk granata, biće pokrenuta nova rasprava, ništa manje žestoke od same bitke; rasprava o pravima i odgovornostima te računima za odštetu nagomilanim iza svake granate, svake balističke rakete i svakog drona.
Nakon rata koji su Sjedinjene Države i Izrael pokrenule protiv Irana 28. februara 2026., zaljevske države našle su se u jednom od najžešćih vojnih sukoba koje je regija doživjela posljednjih decenija, iako nisu bile strana u njegovom pokretanju. Njihova infrastruktura ciljana je sa više od 5 hiljada raketnih i dronovskih napada tokom prvih sedmica rata. Zaljevske zemlje pretrpjele su gubitke u rasponu od 170 do 200 milijardi dolara u svojim vitalnim i naftnim postrojenjima.
Brojke su također pokazale da je oko 80% ukupnih iranskih napada bilo usmjereno na te države, u usporedbi sa samo 20% prema Izraelu.
Što se tiče gubitaka, rafinerije nafte i njihova postrojenja te luke u Kataru, Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Omanu i Bahreinu bili su meta, što je rezultiralo poremećajem oko 20% njihovog izvoznog kapaciteta.
U kontekstu ove ogromne štete, omanski akademik i pisac Mohammed bin Awad Al-Mashikhi procjenjuje veličinu gubitaka povezanih s infrastrukturom i naftnim postrojenjima u zaljevskim državama na više od 170 milijardi dolara, dok neke procjene dosežu više od 200 milijardi američkih dolara, “što su gubici koji dolaze usred rata koji nije dosegao jasno primirje i nismo sigurni da je potpuno prestao”.
Ovi napadi rezultirali su neviđenim poremećajem u zračnom prometu, jer je više od 5400 letova otkazano u 7 zaljevskih aerodroma samo tokom prva dva dana rata, dok je broj otkazanih letova u regiji premašio 50 hiljada letova do kraja marta 2026.
Na širem ekonomskom planu, Al-Mashikhi opisuje situaciju kao “bez presedana u zaljevskim državama, s ekonomskom recesijom i padom rasta na razinu blizu nule”, ističući da će tim državama trebati najmanje 10 godina da povrate svoju ekonomsku situaciju i vrate naftu, plin i postrojenja u prijašnje stanje.
Pravo na oštetu je utvrđeno prema međunarodnom pravu
Međunarodno pravo u svojoj srži su pravila utemeljena na jednostavnom načelu pravde: svako međunarodno protivpravno djelo povlači odgovornost za počinitelja i obvezuje ga na naknadu štete. Ovo načelo utjelovljeno je u nacrtu članaka o odgovornosti država za međunarodno protivpravna djela koje je usvojila Komisija za međunarodno pravo Ujedinjenih naroda, čime je postalo kvazi-obvezujuća referenca u suvremenoj međunarodnoj praksi.
Prema ovom pravnom okviru, profesor međunarodnog prava na Arapsko-američkom univerzitetu Raed Abu Badawiya smatra da gađanje civilnih i ekonomskih objekata u Zaljevu – poput aerodroma i naftnih postrojenja – izvan okvira legitimne vojne nužde predstavlja jasno kršenje koje otvara vrata za traženje odštete, navodeći da se “opće međunarodno pravo temelji na temeljnom načelu da svako međunarodno protivpravno djelo povlači odgovornost za državu koja ga je počinila i obvezuje je na naknadu štete”. Međutim, priznavanje prava je jedno, a mogućnost njegovog ostvarivanja nešto sasvim drugo. Međunarodnom pravu nedostaje centralna izvršna vlast sposobna direktno provoditi presude, i tu počinje pravi problem koji dr. Al-Mashikhi priznaje kada kaže da “pravno gledano, zaljevske zemlje imaju pravo tražiti odštetu”, ali ističe da “međunarodno pravo ne obvezuje nijednu stranu, a dokaz za to je da je sam rat vođen suprotno zakonu”.
U tom kontekstu isprepliće se niz izazova; od izbijanja rata, zaljevske zemlje našle su se u kritičnoj situaciji: bile su meta napada, a da nisu bile strana u odluci o ratu, i pretrpjele su štetu, a da im nisu pružena dovoljna jamstva zaštite.
Četiri puta za traženje odštete
Pitanje zaljevskih odšteta ne posmatra se u pravnom vakuumu, već u kontekstu međunarodnog sistema u kojem ravnoteža snaga kontrolira stvari jednako kao i tekstovi zakona, stoga postoji više mogućih puteva, a njihova učinkovitost varira ovisno o stepenu političke složenosti.
– Međunarodni sud pravde, koji je glavno sudsko tijelo međunarodnog sistema, ali “nema automatsku nadležnost nad svim sporovima, već zahtijeva pristanak država na njegovu nadležnost”, što je bitna prepreka u slučaju Irana.
– Međunarodna arbitraža, gdje se “stranke mogu dogovoriti da spor podnesu nezavisnom arbitražnom tijelu”, ali to pretpostavlja minimalnu političku volju stranaka.
– Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, koje ostaje “najučinkovitije u smislu rezultata” kada postoji politička volja velikih sila.
– Direktni politički pregovori, gdje se “mogu koristiti alati poput zamrznute imovine ili ukidanja sankcija kao sredstva pritiska za postizanje neke vrste neizravne odštete”.
U tom kontekstu, izvršni direktor Vijeća za međunarodne poslove Bliskog istoka, dr. Khaled Al-Jaber, daje praktičnu dimenziju ovom pravnom razgovoru, prateći stvarne terenske aktivnosti koje su se dogodile posljednjih sedmica, rekavši da su “Katar, Saudijska Arabija, Bahrein, Ujedinjeni Arapski Emirati i Kuvajt svjedočili koordiniranom i širokom pokretu na razini međunarodnih organizacija i institucija, posebno unutar Vijeća sigurnosti, i na temelju pravnih mehanizama poput UN-ovog Odbora za odštete, s ciljem prebacivanja troškova s tereta koji snose pogođene zemlje na pravnu odgovornost agresora”.
Prema Al-Jaberovim izjavama, Katar je predvodio ovaj put, podnoseći “službeno pismo Općoj skupštini UN-a i Vijeću sigurnosti”, stavljajući Iran pred novu, nedvosmislenu jednadžbu: “Agresija ima cijenu, a cijena će biti plaćena”.
Povijesni presedani
Povijest nije samo sjećanje, već je i uvjerljiv argument u svijetu međunarodnog prava. Kada se zaljevske zemlje oslanjaju na čvrste presedane odštete, one svoje zahtjeve uokviruju unutar priznate tradicije u savremenom međunarodnom sistemu, a ne kao iznimne ili osvetničke zahtjeve.
Izvršni direktor Vijeća za Bliski istok prisjeća se ovih povijesnih presedana, počevši s modelom najbližim regiji: “Nakon iračke invazije na Kuvajt 1990. godine, UN je osnovao Odbor za odštete koji je obavezao Irak da isplati milijarde dolara žrtvama.” To je model koji dokazuje – prema njegovom tumačenju – da odšteta nije samo apstraktno pravno pitanje, već je u svojoj srži rezultat ravnoteže snaga unutar međunarodnog sistema, kada postoji politička volja.
Međutim, Abu Badawiya upozorava na ključnu tačku koja se odnosi na bitnu razliku između kuvajtskog modela i trenutne situacije zaljevskih zemalja, jer “Iran nije poražen i još uvijek ima potencijal koji čini nametanje odštete kompliciranim”.
Al-Jaber se vraća i navodi primjer koji je dalji u vremenu i dublji u značenju: “Njemačka je nakon Drugog svjetskog rata platila cijenu svoje agresije kroz dugoročne sporazume poput Luksemburškog sporazuma s Izraelom i evropskim zemljama, gdje su odštete postale dio njezine međunarodne reintegracije.” Ovdje se očituje dublja strateška dimenzija: odštete nisu samo financijska kazna, već su obavezna vrata prema ponovnom međunarodnom priznanju počinitelja.
Kompenzacija je oružje odvraćanja
Postoji dimenzija koja nadilazi trenutni finansijski zahtjev do nečega dalekosežnijeg i dubljeg utjecaja na strukturu regionalnih odnosa; kompenzacija nije samo povrat izgubljenog, već je poruka za budućnost da će agresija uvijek imati nepodnošljivu cijenu.
Suštinska vrijednost ovog puta nije samo u povratu materijalnih gubitaka, već u uspostavljanju novog budućeg sistema odvraćanja”. Kada bilo koja strana shvati da će se agresija prevesti u skupi račun koji će ekonomski i pravno progoniti njene dužnosnike, rat postaje skupa odluka, a ne politička avantura koja se kasnije može obuzdati”, a prema njemu “kompenzacije se pretvaraju u strateški alat koji unaprijed upisuje cijenu rata u kalkulacije odvraćanja”.
Katarski zahtjev otkrio je simboličku dimenziju koja nije ništa manje važna od njegove praktične vrijednosti; to nije samo politički stav, to je objava kraja faze u kojoj se izbjegavanje odgovornosti smatralo pravilom regionalnog postupanja. Stoga, “put koji Katar pokreće temelji se na preciznoj pravnoj metodologiji u procjeni štete i progonu odgovornosti do posljednjeg dolara, ne simboličnim pozivima, već međunarodnim instrumentima s obavezujućom snagom.
Ko plaća odštetu?
Dosije o zaljevskim kompenzacijama nailazi na dvostruki čvrsti zid: s jedne strane, tu su složenosti određivanja odgovornosti u višestranom sukobu; s druge strane, nedostaje međunarodni mehanizam sposoban obavezati velike sile na odluke koje ne žele provesti.
Pravno pravilo je načelno jasno: država odgovorna za štetnu radnju dužna je nadoknaditi štetu”, ali “praktična stvarnost može biti složenija, posebno u višestranim ratovima, gdje se uloge preklapaju između direktnog počinitelja i neizravnog podržavatelja”. U ovom slučaju postoji jasno preklapanje između Irana kao strane koja je direktno pokrenula napade, te Sjedinjenih Država i Izraela koje su zapalile fitilj rata.
Pitanje tko snosi teret kompenzacije ostaje složeno u višestranim ratovima, gdje se odgovornost može podijeliti ili redefinirati u okviru sveobuhvatnog političkog rješenja.
Drugim riječima, najrealnija kompenzacija možda nije ona iznuđena izravnom sudskom presudom, već ona uključena u širi dogovor koji preoblikuje cijelu kartu regionalnih odnosa.
