Tokom praznika, društvene mreže pretvaraju se u prostor kojim dominira tuga, a ne radost. Praznik postaje prilika za sjećanje na šehide i preminule voljene osobe, mjesto otvorenog, kolektivnog žalovanja gdje se lična tuga isprepliće s javnom tugom. Žene su ožalošćene zbog gubitka muževa i sinova, a djeca su ožalošćena zbog gubitka očeva, majki i braće i sestara.
Djeca odrastaju pred ekranima ispunjenim odsutnim licima, dok se odrasli suočavaju s dubokom prazninom koju ni tradicionalni praznik više ne može ublažiti. Svaka objava, svaka slika, svaki komentar odjekuje ratom, podsjećajući nas da je život u Gazi postao svakodnevna borba između preživljavanja i života pod teretom stalnog gubitka.
So na njenu ranu
Haitham Gharab, 22, kaže da je izgubio četvoricu svojih prijatelja u različitim vremenima tokom nedavnog rata. S približavanjem Ramazanskog bajrama, on se ne može pomiriti s tim gubitkom; zapravo, praznik samo pojačava tugu u njegovom srcu, iako voli slaviti Ramazanski bajram. On opisuje ovogodišnji Ramazanski bajram kao tužan i jadan, ne samo zbog odsutnosti sve radosti i slavlja koja su ispunjavala praznike prije njihovog gubitka, već i zato što je ovaj Bajram prvi Bajram nakon završetka rata.
Haitham ističe da su mu prijašnji praznici s prijateljima bili prilika za smijeh i neprestana druženja, gdje su razmjenjivali slatkiše i darove te satima sjedili čavrljajući i zabavljajući se zajedno. On potvrđuje da ga današnji Bajram podsjeća na njihovu odsutnost više nego ikada prije, jer ga svaki kutak u razorenom susjedstvu podsjeća na njihovu odsutnost, i da se svaki trenutak koji je nekada stvarao radost Bajrama sada pretvorio u tešku prazninu.
Haitham dodaje da se njegov Facebook račun pretvorio u otvoreni prostor za žalovanje, gdje dijeli slike svojih prijatelja i prisjeća se malih uspomena, od prolaznih smijehova do svakodnevnih detalja koji su nekada činili praznik radosnim. Svaka objava i komentar postali su most preko kojeg pokušava održati vezu koja ih je spajala unatoč njihovom vječnom odlasku, usred tišine koja ispunjava atmosferu Bajrama u Gazi, pretvarajući uobičajenu radost u neprestanu tugu.
Safaa Al-Taweel, 44, kaže da joj praznik sipa so na otvorenu ranu, obnavljajući sve osjećaje tuge, potlačenosti i gubitka koje je doživjela otkako je izgubila troje djece u podmuklom bombardiranju sredinom 2025. Safaa se prisjeća dana prije rata, kada su praznici za nju bili vrijeme preplavljujuće radosti, kada bi se rano budila sa svojom djecom, razmjenjivala slatkiše i darove s njima, posjećivala rodbinu i susjede i satima sjedila usred atmosfere pune radosti.
Dodaje: “Danas me svaki kutak šatora podsjeća na njihovu odsutnost, a svaki zvuk ili pokret djece iz izbjegličkog kampa vraća mi u uši zvuk moje djece. Svaka radost koju drugi doživljavaju stvara veliku prazninu u mom srcu koju ne mogu prevladati, osim s više plakanja i molitve.” Nastavlja: “Na Facebooku pronalazim mjesto i sredstvo za izražavanje razmjera boli koju proživljavam. Zapravo, kada objavljujem njihove slike i uspomene, osjećam da održavam duhovnu vezu s njima unatoč njihovoj vječnoj odsutnosti. Možda želim podsjetiti druge na razmjere gubitka i cijenu koju sam platila za svoju tugu i introvertiranost.”
Naše duše su oduzete
Dok se Maysoun Awad, 44, prisjeća prošlih praznika, objašnjava kako je provodila dan sa svojim voljenima, od smijeha i slavlja do razmjene darova, do malih detalja koji su praznik činili radosnim i ispunjavali kuću srećom sa svojim jedinim bratom koji je poginuo kao šehid zajedno s cijelom svojom porodicom u ovom ratu. Ona napominje da je svako mjesto koje je nekada provodila s njima sada podsjeća na bolnu odsutnost,i da joj svako sjećanje otvara novu ranu u srcu.
Lamison dodaje da je danas Bajram postao povod za ugnjetavanje više nego za radost, jer se bori s osjećajima čežnje i praznine usred tišine koja ispunjava kuću i nedostatka smijeha koji je nekada stvarao smisao Bajrama. Objašnjava da su društvene mreže postale izražajni prostor za otvoreno žalovanje, kroz koji pokušava održati svoju duhovnu vezu s onima koje je izgubila, usred praznika gdje tuga zasjenjuje svaki trenutak radosti.
“Pisanje na Facebooku također je prostor da se svijetu kaže da nam je ovaj genocid uzeo duše i da je ono što se dogodilo u Gazi zločin za koji će Bog smatrati odgovornima sve one koji nisu djelovali”.
Sa svoje strane, dr. Khitam Abu Awda, specijalistica za porodične odnose, objašnjava da su društvene mreže postale platforma s dvostrukim utjecajem tokom praznika i posebnih prilika u Gazi. S jedne strane, ove platforme omogućuju ljudima da izraze kolektivnu tugu i podijele sjećanja i molitve, stvarajući osjećaj pripadnosti i uzajamne podrške. S druge strane, ove platforme mogu pojačati bol kada su preplavljene šokantnim slikama i videozapisima, pogoršavajući tjeskobu i depresiju, posebno za one koji žive u zonama sukoba.
Mahmoud Mansour, socijalni radnik, ističe da lokalna zajednica igra vitalnu ulogu u pomaganju ljudima koji su izgubili voljene osobe da se nose s tugom praznika. Dodaje da uzajamne posjete susjeda i rodbine te stalna komunikacija s ožalošćenim porodicama mogu ublažiti osjećaj usamljenosti i dati ožalošćenima osjećaj da nisu sami u svojoj tuzi.
Mansour naglašava važnost intervencije zajednice za podršku djeci koja su izgubila voljene osobe, napominjući da sudjelovanje djece u simboličkim aktivnostima pomaže im da izraze svoje osjećaje i da razumiju odsutnost na zdrav način. Ističe da prisutnost vršnjaka i bliskih susjeda smanjuje osjećaj usamljenosti kod djece i ublažava poteškoće u suočavanju s psihološkom prazninom koju ostavlja gubitak tradicionalnih proslava.
Mansour vjeruje da društveni mediji mogu biti oblik podrške zajednice, omogućavajući ljudima da izraze tugu i podijele sjećanja i fotografije, stvarajući tako osjećaj pripadnosti i solidarnosti. Međutim, također upozorava da pretjerano izlaganje šokantnim slikama i videozapisima može pogoršati osjećaje tuge i psihološkog stresa, naglašavajući potrebu za svjesnim korištenjem ovih platformi kako bi postale sredstvo za ublažavanje boli, a ne za njezino pogoršavanje.
