Piše: Ajatolah Ebul-Fadl el-Burku'i
Preveo: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Prvi dokaz
Ako imam označava i simbolizira muslimanskog vođu koji u svojoj ruci drži poluge vlasti i upravljanja određenim stvarima, očigledno je da su muslimani, nakon preseljenja Allahovog Poslanika, s.a.v.s., na Ahiret, imali potrebu za više od dvanaest imama i vođa.
Moguće je da niz od dvanaest imama predvodi muslimane u razdoblju od dvjesta ili trista godina, tj. u razdoblju njihovog života, ali da se imamet proteže i na mrtve (kako vjeruju šiije), to nema nikakvog smisla. Kako je moguće da mrtav imam upravlja stvarima živih ljudi?
Da li imami iz Poslanikove, s.a.v.s., loze, koje šiije jedino priznaju za imame, a koji su davno umrli, mogu danas pomoći muslimanima u izgradnji puteva, u pronalaženju lijeka za opake bolesti, da li mogu izmisliti nešto što će, u praktičnom smislu, olakšati život muslimana, ili su pak oni otišli sa ovoga svijeta prije mnogo stoljeća?
Također, da li zamišljeni, odsutni (el-gaib) šiijski imam Mehdi, može uputiti i jednog čovjeka, da li može izumiti nešto korisno i da li može spriječiti agresiju na muslimane od strane nemuslimana? Odgovor je, naravno, negativan.
Dakle, tvorci vjerskih frakcija i sekti, koristeći se spekulacijom i ispraznim umovanjem i filozofiranjem, izmislili su i utemeljili takve dogme koje ne prihvata ni razum ni Objava. Ako je smisao i značenje imameta i imama, vjersko vođstvo, onda se ono nikako ne može ograničiti na dvanaest ili šest imama, već je, tako shvaćen imamet, funkcija i zadaća svakog pobožnog i iskrenog islamskog učenjaka i alima.
Drugi dokaz
Kako je moguće da vjera islam, koju slijedi i koju će ljudi slijediti stotine hiljada godina, ima samo dvanaest imama, i kako je moguće da islamski ummet, koji ima potrebu za vođom koji će sprovoditi Allahov zakon u svim generacijama, ima samo dvanaest vođa i imama. Da li je moguće i zamisliti da Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže svome ummetu – suprotno iskustvu i razumu -: ”Vaši imami i predvodnici do Sudnjega dana su dvanaestorica imama.” To je, bez sumnje, nemoguće.
Treći dokaz
Allahove riječi: ”… i koji se u poslovima svojim dogovaraju.” (Eš-Šura, 38.) A koje je to pitanje u muslimanskom životu i muslimanskom društvu važnije od pitanja vođstva? Allah je opisao vjernike kao one koji se u svojim poslovima savjetuju i dogovaraju, a to, naravno, uključuje i dogovaranje o pitanju vođstva i imameta. Ovu konstataciju potvrđuju i riječi imama Alije, r.a., u šestoj hutbi koja se nalazi u ”Nehdžul-belagi”, kada je rekao: ”Šūra je obavezujuća za muhadžire i ensarije, pa ako se oni slože oko nekog čovjeka i oni ga imenuju za imama, i Allah će sa time biti zadovoljan.” Može li se onda reći da su svi spomenuti ajeti i predaje greška, a da su izmišljotine tvoraca vjerskih sekti ispravne?
Mi smo dokazali, u knjizi ”Kesrus-sanem”, u poglavlju o predajama u vezi dvanaest imama, da su sve predaje koje ograničavaju imamet na dvanaest imama izmišljotine i laži, te da su znaci njihove apokrifnosti jasniji od sunca. A onaj ko želi da se podrobnije upozna sa tom tematikom neka se vrati na spomenuto djelo.
Četvrti dokaz
Nedostatak znanja kod dvanaest imama o ograničavanju koncepta imameta na samo dvanaest imama. Tako je imam Es-Sadik imenovao svoga sina Ismaila kao imama poslije njega, imam El-Hadi imenovao je svoga sina Muhammeda za imama poslije njega, ali su ova dvojica umrla za života svojih očeva, što nam otkriva da imam Es-Sadik i imam El-Hadi nisu poznavali identitet imama koji će ih naslijediti. Također, ni bliski drugovi imama (prenosioci šiitskih predaja i hadisa), poput Zurare, Hišama ibn Salima, Hišama ibn Hakema, El-Mufeddala, Ebu Besira i njima sličnih, nisu znali ko će biti imam nakon aktuelnog imama, niti su imali bilo kakav uvid u predaje u kojima se, po redu, spominju imena dvanaest imama. U gore spomenutoj knjizi naveli smo 140 imena ljudi koji su bili bliski šiitskim imamima i koji se kod šiija tretiraju kao povjerljivi prenosioci šiitske tradicije, kao i izvore u kojima se ne spominje niti jedna predaja o ograničavanju imameta na dvanaest osoba. Objasnili smo također da spomenuti učenjaci nisu vjerovali u imamet svih dvanaest šiitskih imama (koje priznaju duodecimalne šiije), što samo po sebi ukazuje na to da su te predaje izmišljene i raširene nakon smrti imama.
Peti dokaz
Uglednici iz Poslanikove, s.a.v.s., porodice (ehlu bejt) i cijenjeni alimi nisu znali ništa o tim predajama koje ograničavaju koncept imameta na određeni broj. Zato ćemo vidjeti da su časni pripadnici ehlul-bejta kao što su: Zejd ibn Ali ibn Husein i Husein ibn Ali el-Fahhi1 i drugi, digli ustanak tvrdeći da su oni imami koji su najpreči da predvode muslimane. Što znači da oni nisu ništa znali o konceptu imameta koji je ograničen na dvanaest ljudi, a koji se proširio u naše vrijeme. Naprotiv, oni su smatrali da na imamet polaže pravo onaj koji isuče svoju sablju da bi preuzeo vođstvo nad muslimanskom zajednicom i koji na sebe preuzima svu odgovornost imameta i brige za muslimane. A ne oni, kako je govorio Zejd ibn Ali ibn Husein, koji sjede u svojim kućama i tvrde da su oni imami i koji su okupili oko sebe određeni broj praznovjeraca i pristali da budu pod vlašću drugih imama i vođa.
I ako je jasno da predaje koje govore o ograničavanju imameta na dvanaest imama, nisu vjerodostojne i da se suprotstavljaju Allahovoj Knjizi, razumu i povijesnim činjenicama, kako onda možemo prihvatiti takve predaje i vjerovati u njih, unatoč činjenici da nam je Allah, dž.š., u Kur'anu2, objasnio da nakon Muhammeda, s.a.v.s., nema drugog vjerskog autoriteta (El-Hudždže), i unatoč činjenici da je imam Ali ibn Ebi Talib, r.a., u svojoj hutbi broj 90 u ”Nehdžul-belagi”, rekao: ”Sa našim poslanikom, Muhammedom, s.a.v.s., upotpunjen je Allahov dokaz.” Kao i njegove riječi: ”Sa njim je zapečaćeno poslanstvo i Objava.” Kur'an i spomenute predaje negiraju postojanje vjerskog autoriteta koji je poslat od Allaha, nakon Muhammeda, s.a.v.s., pod imenom Mehdi kako su ga opisali utemeljitelji šiitskih sekti.
Oni tvrde da je sastavni dio imana vjerovanje u odsutnog imama Mehdija, koji je odabran od Allaha, dž.š., da snagom svoje sablje popravi stanje muslimana, da sve ljude natjera da prihvate islam, da Zemlju ispuni pravdom nakon što je bila ispunjena nepravdom i zulumom. On će ubiti veliki broj ljudi i počinit će takav pokolj da će krv ubijenih ljudi dosezati do koljena njegovog konja, kako je opisan u djelu ”Biharul-envar” od Medžlisija i u djelu ”Ikmalud-din” od šejha Es-Saduka o ćemu će biti riječi u nastavku.
Fusnote:
- Zejd ibn Ali ibn Husein, tvrdeći da on treba da bude imam i vođa muslimana, podigao je u Kufi (122. h.g.) ustanak protiv Emevija i tadašnjeg halife Hišama ibn Abdulmelika. Ustanak je ugušen, a Zejd ibn Ali ibn Husein je ubijen. Isto to je, nekih pedesetak godina kasnije, uradio i Husein ibn Ali, koji je podigao ustanak protiv Abbasija, odnosno protiv abbasijskog halife Muse el-Hadija. Husein ibn Ali je sa svojim pristalicma krenuo iz Medine u Mekku i u bici u mjestu Fah, nedaleko od Mekke, Huseinova vojska je doživjela težak poraz, a Husein je ubijen. To se desilo, 169/786. godine.
- ”Oposlanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali. – A Allah je silan i mudar.”(En-Nisa’, 165.)
