Roman se nalazio na padini bezimene uzvišice. Šest metara dalje ležali su ubijeni muslimani, a nešto postrance – Srbi Arkan i Baško, njegovi saborci.
Bilo ih je svega osmorica iz specijalne jedinice „Beli vukovi“. Dobili su borbeni zadatak: noću da pređu liniju fronta i zauzmu dominantnu kotu u muslimanskoj pozadini. Izvidnica je izvjestila da na koti nikog nema.
Lako su izvršili prvi dio plana, provukli se u muslimansku pozadinu, ali dalje – da li je izvidnica loše obavila posao, da li je protivnik shvatio značaj te kote – tek, na vrhu su naletieli na muslimane. Muslimana je bilo mnogo, najmanje stotinu, i zametnuo se boj, žestok i neravan, razmenjivali su rafale sa bliskog rastojanja, nasumice bacali granate. Sada je Roman ležao sam na vrhu i nije znao kakva sudbina je zadesila njegove drugove – da li su svi izginuli, ili je možda neko preživio.
Bio je teško ranjen, i svaki pokret pričinjavao mu je neizdrživ bol. Nije znao da u isto vrijeme Sergej, uvjeren da niko više nije pretekao, tegli na sebi teško ranjenog Aleksandra. Oni su bili poslednji preživjeli iz odreda.
Roman Mališev
Roman Serafimović Mališev rodio se u gradu Vjatki u običnoj Ruskoj porodici. Išao je u običnu školu i ni po čemu se nije naročito razlikovao od svojih vršnjaka. Imao je jednu ljubav – volio je da crta, crtao je dobro i zaneseno, satima bi sjedio negdje u prirodi, crtajući pejzaže. Ta ljubav je i presudila šta će odabrati poslije škole, kada je iskrslo pitanje šta da studira. Roman je krenuo u Piter (Sankt Peterburg), odlučivši da postane slikar…
Jednog jutra je sjeo u voz i otputovao na Valaam u manastir, kako bi još nešto naučio. Poslije izvjesnog vremena primio je postrig i postao monah…
Saznavši za rat u Bosni i Hercegovini, Roman odluči da ode u Bosnu da ratuje…
Jednom je u manastir stiglo pismo sa Svete gore. U pismu su Romana pozvali na Svetu goru da oslika ikonostas. Duhovni otac dao je Romanu blagoslov, i on je krenuo na put. Put ga je vodio kroz Beograd, i u jednoj beogradskoj ulici Roman je slučajno naišao na ruske dobrovoljce koji su došli da posjete svoje ranjene drugove. Duša mu je usplamtjela i pohrlio je sa njima u Bosnu.
…Sada je ležao na vrhu bezimene uzvišice. Sunce se uzdizalo sve više i više, obasjavajući veličanstvene bosanske planine i dolinu pod njima. Roman je gledao na ljepote koje se pružaju pred njim, znao je da je to njegovo posljednje svitanje. Da, u pravu je bio duhovni otac kada mu je rekao da se iz Bosne neće vratiti. Usljed velikog gubitka krvi vrtjelo mu se u glavi, ponekad bi ga uhvatila nesvjestica i gubio bi svijest. „Samo da me ne zarobe“ – stigao je da pomisli i začuo korake. Pridigavši se, vidio je muslimane kako se penju gore. Automatska puška, odavno spremna za boj, ležala je pred njim, a pored nje granate. Roman je pridigao pušku, provjerio nišan i sa deset koraka opalio po muslimanima. Dugim rafalom pokosio je dvojicu, a zatim je, stisnuvši zube i savlađujući bol, zaredom hitnuo dvije granate.
Najzad su se dvojica muslimana prikrala otpozadi i zasula tu tačku granatama… Potom su se popeli na vrh, našli tijelo pravoslavnog ratnika i začudili se. Vidjeli su veliki monaški krst, dugu kosu i bradu.
Nekoliko dana kasnije Srbi su razmijenili Romanovo tijelo i sahranili ga sa vojničkim počastima na groblju Donji Milići kod Sarajeva. Na istom groblju gdje su sahranjeni i drugi ruski dobrovoljci, njih osamnaestorica: Sergej Ivanov iz Pitera, Oleg Bondarec iz Kijeva, ruski oficir Jurij Petraš iz Belorusije, uralski kozak Viktor Desjatov iz Jekaterinburga. Tolja (Anatolij) Ostapenko iz Perma, zastavnik mornaričke pešadije, Aleksandar Škrabov iz Naberežnih Čelnova, ruski oficir Valjera (Valerij) Bikov iz Pitera, njegov imenjak Valjera Gavriljin – magistar hemijskih nauka, Sergej Bataljin – ljekar i izvrstan hirurg. Saša i Ljena (Aleksandar i Jelena) Siljvestrovi, muž i žena, oboje poginuli od istog rafala. Moskovljanin Pjotr Mališev, Vadim Pigarjov, Boris Naumenko, Aleksej Tomiljin i Sergej Mirončuk iz Odese.
Mihail Mihajlović Gorimov
Izvor: Srpska.ru
