Piše: dr. Muhamed el-Muhtar el-Šenkiti / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Endeluzijski putopisac Muhamed ibn Ahmed el-Kinani, poznat kao Ibn Džubejr (540-614 h.g./ 1145-1217 n.e.), bio je jedan od putopisaca koji je spojio preciznost zapažanja, radoznalost historičara i elokvenciju književnika.
U svom putopisnom djelu, Ibn Džubejr nam je ostavio u amanet živopisno svjedočanstvo o islamskim gradovima koje je posjetio, u trenutku dubokog rasula i novog preporoda u muslimanskim društvima, slično onome što doživljavamo danas.
Među važnim gradovima o kojima je Ibn Džubejr pisao bili su Mekka, Medina i Kuds (Jerusalem). Kada je Ibn Džubejr započeo svoje putovanje u glavne islamske gradove, oblast Hidžaza bila je u žalosnom stanju, kojom su vladali podli prinčevi i emiri koji su skrnavili svetost islama i pljačkali hodočasnike. Jerusalem je bio pod okupacijom krstaša dugi niz decenija, a politička slabost i sebičnost su preovladavali u ponašanju većine muslimanskih emira i vladara.
Međutim, iz dubina te mračne noći, koja je pogodila srce islamskog svijeta, iz Šama se rađala nova zora. Naime, Ibn Džubejr je posjetio Damask u vrijeme kada je on bio glavni grad Salahuddina Ejjubija, i ostao je tamo dva mjeseca i nekoliko dana. Nije se sreo sa Salahuddinom licem u lice, ali je posjetio regije pod njegovom vlašću i vidio utjecaj njegove politike i postignuća. Shvatio je da se u dubini tih rastrganih društava odvija duboka transformacija.
Ibn Džubejrovu pažnju privukla je Salahuddinova pobožnost, njegova nepokolebljivost u borbi protiv krstaša i njegova pravedna i samilosna finansijska politika, koja je podanike – posebno hodočasnike – oslobađala od opterećujućih i nepravednih poreza koji su im bili nametnuti. Ibn Džubejr je hvalio Salahuddinovu pravdu, strpljivost, ljubaznost prema svojim podanicima i njegovu pokornost šerijatskim zakonima.
Pohvalio je njegova velika djela i njegovu istrajnost u džihadu protiv Allahovih neprijatelja, i zaključio da je ”ova vlast milost za muslimane na ovim prostorima, jer Salahuddin ne zna za odmor, i u njegovom sjedištu se svijeća nikad ne gasi.” (str. 270.)
Jedna od Salahuddinovih politika, koja je posebno privukla Ibn Džubejrovu pažnju i koju je hvalio na mnogim mjestima u svom Putopisu, bilo je njegovo ukidanje nepravednih poreza koje su fatimijski (šiijski) vladari nametnuli hadžijama koji su iz Egipta prelazili u zemlje Hidžaza. Emiri Hidžaza su u to vrijeme također nametnuli porez svim hodočasnicima uz strašnu okrutnost i eksploataciju.
Ibn Džubejr je, između mnogobrojnih Salahuddinovih dobrih djela i hajrata, te pozitivnih efekata koje je ostavila njegova vladavina, posebno istakao njegovo ukidanje poreza nametnutih hodočasnicima tokom vladavine fatimija ili ubejdija.
A što se tiče emira ili prinčeva iz Hidžaza, njihovo iskorištavanje hodočasnika, kako je primjetio Ibn Džubejr, bilo je ogavnije čak i od poreza kojeg su im nametnule fatimije u Egiptu, jer su ih ”nasilno pljačkali i primoravali na razne načine da im daju novac koji su ponijeli sa sobom, tako da je hadžija plaćao novčane kazne sve dok mu Allah ne bi omogućio povratak u domovinu.” (str. 54.)
Ovdje je Ibn Džubejr u politici Salahuddina Ejjubija vidio lijek za ovu nepravdu i nametnute brige i opterećenja muslimanima koji su išli na hadž i umru, pa je napisao: ”A da nije bilo onoga čime je Allah poštedio muslimane u pogledu hodočašća preko Salahuddina Ejjubija, konstantno bi im bila nanošena nepravda.” (str. 54.)
Ibn Džubejr je bio toliko ljut na nemoralnu politiku koju su usvojili emiri Hidžaza u ophođenju prema Allahovim gostima, hadžijama, da je vrištao od tuge, govoreći: ”Allahova zemlja koja ima najviše prava da bude očišćena sabljom, jest zemlja Hidžaza, zbog toga što emiri Hidžaza skrnave islam i što su ohalalili imetak i krv hodočasnika (hadžija).” (str. 55.)
Što se tiče Jerusalima, Ibn Džubejr je mnogo patio jer je bio u rukama okupatora krstaša. Kada je Salahuddin Ejjubi oslobodio Kuds od krstaša, nakon završetka Ibn Džubejrovog putovanja, Ibn Džubejr mu je poslao prekrasnu pjesmu, u kojoj je ovjekovječio njegove velike podvige.
U svom putopisu, Ibn Džubejr nam je sačuvao živopisnu sliku privrženosti muslimanskih srca Salahuddinu Ejjubiju, zbog njegovog oslobađanja zemlje Hidžaza od nemoralnih emira i prinčeva, njegovog služenja hodočasnicima u Mesdžidul-haramu, i njegovog oslobađanja Bejtul-Makdisa (Jerusalema).
Kada je Ibn Džubejr klanjao džuma-namaz u Mesdžidul-haramu, primijetio je koliko su muslimanska srca iz cijelog svijeta vezana za ime Salahuddina Ejjubija.
Naime, nikoga nije bilo briga kada je hatib sa minbera u Mesdžidul-haramu učio dove za abasijskog halifu, ili za emira Hidžaza, ali su zato svima privukle pažnju njegove dove za Salahuddina Ejjubija, na koje su svi u glas aminovali.
Ibn Džubejr je rekao: ”Kada bi se spomenulo Salahuddinovo ime sa minbera u Mesdžidul-haramu, sa svih strana bi se začulo aminovanje na dove koje je hatib učio za Salahuddina Ejjubija. Kada Allah zavoli nekog Svog roba, On učini da ga i ljudi zavole, a Salahuddin je to i zaslužio kod njih, zbog njegove brige o ljudima i ukidanja poreza koji su im bili nametnuti.” (str. 73.)
Jedna od zanimljivih stvari koje se spominju u Ibn Džubejrovom Putopisu, jeste njegovo ismijavanje laskavih vjerskih titula koje su sultani i emiri na Istoku običavali davati sebi, da bi se pokazivali podanicima i obmanjivali priproste mase, kao što je ”Šemsud-Din – ”Sunce vjere”, ”Kutbud-Din” – ”Predvodnik vjere”, ”Sejfud-Din” – ”Sablja vjere”, i sl., a zapravo su oni bili nemoćni, pokvareni emiri i prinčevi koji ne mare ni za Ahiret ni za dunjaluk (u smislu popravljanja stanja i životnog standarda podanika), već je njima ovladala politička sebičnost – poput vladara državica u Endelusu – i napustili su svaku odgovornost prema ummetu i vjeri, a onda su to pokušali nadoknaditi tim laskavim titulama i ispraznim izgledom.
Naravno, osim Salahuddina Ejjubija, za kojeg je Ibn Džubejr, rekao: ”Slava Onome Koji je učinio da Salahuddin Ejjubi donese prosperitet i dobro Allahovoj vjeri, u skladu sa svojim imenom.” (str. 23.)
Ibn Džubejrovo svjedočanstvo o njegovom vremenu je zanimljivo i puno pouka, a možda je najveća pouka i lekcija za današnje vrijeme da će zemlja dvije svete džamije, u Mekki i Medini, i Kuds (Jerusalem) ostati nepristrasna vaga u islamskoj kolektivnoj svijesti, i nepogrešivi kriterij u donošenju suda o muslimanskim vladarima.
Oni koji su imali čast braniti dvije svete džamije, Mesdžidul-haram i Poslanikovu džamiju u Medini, služenjem gostiju Milostivog i omogućavanjem njihovog dolaska u Drevni hram, i oni koji su se žrtvovali zarad obnove Kudsa muslimanima, dobit će svoje pravo mjesto u muslimanskoj kolektivnoj svijesti, a islamska historija će ih zauvijek ovjekovječiti, pored neizmjerne nagrade koja ih čeka kod Allaha, dželle šanuhu, na Ahiretu.
Što se tiče onih koji danas žure da ograniče one koji posjećuju Časnu Ka'bu, da spriječe neke muslimane da uđu u Mesdžidul-haram, da nametnu dodatne poreze i opterećenja ljudima zbog hadža, te da nacionalizuju Allahove propise (obrede) i iskorištavaju ih u službi svojih političkih hirova, a zatim se saglase o ostanku Kudsa u rukama cionističkog okupatora, i bore se protiv slobodnih i pravednih ljudi ummeta, zatvaraju one koji pozivaju u pravdu, i progone one koji žele ostvariti svoju slobodu i osloboditi svoju zemlju. Njima neće ništa koristiti laskave vjerske titule koje su bespravno prisvojili, niti će obmanuti muslimansku kolektivnu svijest i savjest bombastičnim izjavama koje njihova djela opovrgavaju, i sloganima koje obesnažuju i poništavaju stvarne činjenice.
A što se pak tiče Salahuddina Ejjubija, njega je kadija i historičar Ibn Šeddad, prije više od 800 godina, oslovio titulom sluge (čuvara) dviju svetih džamija (Hadimul-haremejni eš-šerifejn). On je, na prvoj stranici svoje knjige o Salahuddinu, En-nevadir es-sultanije vel-mehasin el-Jusufijje, napisao: ”Naš gospodin sultan, vladar pobjednik, ujedinitelj riječi imana koji je pokorio obožavatelje krsta, podigao zastavu pravde i dobročinstva, sultan islama i muslimana, izbavitelj Kudsa iz ruku mušrika, sluga (čuvar) dviju svetih džamija, Ebul-Muzaffer Jusuf ibn Ejjub, neka Allah ispuni njegov kabur sigurnošću i učini da okusi slast rezultata imana u okrilju Allahove milosti.”
Neka se Allah smiluje i nagradi najboljom nagradom istinskog slugu i čuvara dvije svete džamije, Mesdžidul-harama u Mekki i Poslanikove džamije u Medini. Amin!
