Autor: Jusović Suad
Početkom septembra 1995. godine međunarodna zajednica, predvođena SAD-om, intenzivirala je pregovore u okviru Kontakt grupe i pojačala pritisak na sve strane u Bosni i Hercegovini u cilju postizanja mirovnog sporazuma. Poslije ponovnog zločina VRS-a na sarajevskoj pijaci Markale 28. augusta, kada je prilikom njenog granatiranja poginulo četrdeset i troje Sarajlija, NATO je izveo zračne udare po njenoj infrastrukturi za komandovanje i komunikaciju i vatrenim položajima u okolini Sarajeva što je značajno diglo b/m pripadanika ARBiH.
Pripreme za povratak u Krajinu
U ljeto 1995. godine 7. korpus ARBiH izvodio je intenzivna b/d, kako u svojoj z/o tako i u operaciji deblokade Sarajeva. U tim borbama imao je značajne gubitke. Njegove jedinice bile su izmorene. I pored toga postigao je zapažene borbene rezultate. 77. vrbaska divizija uspjela je osloboditi sela Iliće i Košarište iznad Prusca. Korpus je slomio operaciju Vojske RS-a koju je ona mjesecima vodila sa ciljem vraćanja izgubljenih položaja na vlašićkom platou, a koja je trajala od zime do sredine ljeta 1995. godine. Bez obzira na te borbe, 7. korpus je u operaciji „Domet-3“ uspio osloboditi Donji Vakuf i cjelokupnu teritoriju njegove opštine kao i značajan dio opštine Jajce, okupiranu teritoriju opštine Travnik (Karaula, Gostilj, Vitovlje i Babanovac), te izbiti na rijeku Ugar gdje ga je zatekla pobjedonosna operacija 5. korusa ARBiH „Sana 95“.
Po oslobađanju Bosanskog Petrovca i Ključa (15. septembra) komandant 7. korpusa, Mehmed Alagić, pismeno je tražio od pretpostavljene komande, i vršio jak pritisak na nju, da sa dijelom jedinica svog korpusa izvrši manevar preko teritorije pod kontrolom hrvatskih snaga i uključi se u borbe za oslobađanje Bosanske krajine. Ovo je bilo praćeno i izjavom da će se, ukoliko se to odobrenje ne dobije, na marš krenuti i bez njega. Za upućivanje u Bosansku krajinu 18. septembra iz borbe je izvukao 17. VKbbr, PTč 7. k, odjeljenje veze, dio voda za opsluživanje, dio LOb-a, kao i dio komande korpusa na čelu sa načelnikom štaba Fikretom Ćuskićem. Odobrenje ŠVK-a brzo je stiglo.
Naredni dan, komandant korpusa naredio je spomenutim jedinicama da izvrše marš u Bosansku krajinu pravcem: Travnik – Novi Travnik – Bugojno – Kupres – Livno – Bosansko Grahovo – Drvar – Bosanski Petrovac – Ključ. Načelnik štaba korpusa, koji je određen za komandata ovih snaga, svojom zapoviješću regulisao je marševski poredak i mjere sigurnosti.
U 12,00 sati 20. septembra jednice su postrojene u Docu n/L i predan je raport komandantu korpusa koji je održao pripremni govor.
Ispraćaj Krajišnika iz travničke kasarne i nastala euforija uz taj radosni događaj bili su najbolje što im se dogodilo tokom rata.
Napokon se, nakon okupljanja u Borongaju i Rijeci, te bogatog i teškog ratnog puta, ostvario krajiški ratni san. Na tom putu preko tri stotine boraca 17. VKbbr poginulo je u krajevima od Jajca do istočne Bosne. Preko hiljadu ih je ranjeno, a neki od njih i po više puta. Stotine ih je ostalo sa trajnim invalidskim oštećenjima. Krajiški mezarovi i grobovi ostali su razasuti diljem srednje i istočne Bosne. Neki od poginulih nikada nisu ni pronađeni.
Došao je i taj dan
Ali, došao je dugo čekani dan povratka u toliko željenu i nikada zaboravljenu Krajinu. Rijetko ko je propustio priliku ispratiti Krajišnike. Na ispraćaj brigade došle su krajiške izbjeglice i Travničani. Noć prije polaska Krajišnici su proslavili povratak zajedno sa svojim domaćim prijateljima. Neki su poderali i svoje izbjegličke kartone. Brigadni ranjenici nisu željeli propustiti priliku da se u borbenom stroju vrate svojim domovima. Čak su i amputirci, bez nogu ili sa drvenim protezama, uzeli svoje naoružanje i opremu, postrojili se i ukrcali u autobuse.
Na put prema Bosanskoj krajini sa ARBiH krenuli su i predstavnici civilne vlasti Ključa i Sanskog Mosta. Centar službi bezbjednosti Banja Luka uputio je i svoju jedinicu za specijalne namjene. Njen zadatak bio je da u sadejstvu sa ARBiH sudjeluje u daljnjim borbenim dejstvima. Namjera predstavnika civilnih vlasti i CSB-a Banja Luka bila je uspostavljanje civilne vlasti na oslobođenim područjima. Kolona sa oko 150 motornih vozila, vojnih i privatnih, svečano je napustila Travnik. Bila je duga oko 15 km, dostojanstvena, ponosita i uvojničena. Na čelu su bili „Gavranovi“ iz sastava 17. VKbbr i vod vojne policije. Začelno osiguranje činio je ojačani vod 4/17. VKbbr. Bataljoni su, unutar marševske kolone, također imali svoja čelna i začelna osiguranja koja su se sastojala od ojačanih vodova na čelu i začelju bataljona.
Put do Kupreških vrata tekao je bez problema, a onda je HVO zaustavio kolonu. Zastanak je trajao dva sata dok je načelnik štaba otišao u Livno pregovarati sa Blaškićem, komandantom GS-a HVO-a. Napravljen je privremeni sporazum o prolasku snaga ARBiH preko teritorije pod kontrolom HVO-a uz pratnju njegove vojne policije. U koloni je bilo oko 3000 ljudi. Do mraka je stigla pred Drvar gdje je zaustavljena od strane HV-a (4. gardijska brigada). Blaškićeva saglasnost i pratnja vojne policije HVO-a nisu više vrijedile ničemu. Čekalo se oko sat vremena dok HV nije izvršila sve provjere sa MORH-om. Kada je ministar odbrane Republike Hrvatske potvrdio da je to dogovorena aktivnost, dopustili su koloni da nastavi dalje.
Raport generalu Atifu Dudakoviću na Petrovačkom polju
U 22,15 sati mareševska kolona stigla je u Kolunić kod Bosanskog Petrovca. Postavljeni su šatori i Krajišnici su zanoćili svoju prvu ratnu noć u blizini opljačkanih i spaljenih domova i, tada još uvijek skrivenih, masovnih grobnica svojih očeva, braće, sinova, rođaka i komšija. Iako je put od Travnika do Bosanskog Petrovca trajao prilično dugo, rijetko ko je prespavao prvu noć u Bosanskoj krajini. Borci su nestrpljivo čekali izlazak sunca da vide Krajinu i svojim se očima uvjere da su se vratili.
Komandant pristiglih snaga 7. korpusa javio se na IKM petog korpusa u Bosanskom Petrovcu, brifirao o sastavu jedinice i regulisao njen odmor. U 11,00 sati 21. septembra jedinice 7. korpusa postrojene su na Petrovačkom polju, a načelnik štaba predao je raport komandantu 5. korpusa, Atifu Dudakoviću, koji je izvršio smotru i u svom povijesnom govoru, pozdravljajući jedinice 7. korpusa i poželjevši im dobordošlcu, rekao da će razbiti 1. KK VRS-a i spojiti se sa 7. korpsom ARBiH.
Određeni su rejoni razmještaja za komande i jedinice (Bravsko, Klenovac, Ključ). Tokom dana izvršeno je posjedanje istih. Borcima, koji su bili porijeklom iz Cazinske krajine, odobreno je odsustvo u trajanju od tri dana da posjete porodice koje nisu vidjeli preko tri ratne godine.
Naređenjem ŠVK-a za upućivanje jedinica 7. korpusa i njihovo pretpočinjavanje 5. koprusu, komandant ŠVK-a regulisao je upotrebu tih snaga pravcem: Ključ – Manjača – Banja Luka sa ciljem spajanja 5. i 7. korpusa u Banja Luci. U skladu sa tim, komandant 5. korpusa odlučio je pristiglim snagama 7. korpusa pretpočiniti 501. Sbbr i 510. Obbr, od njih formirati OG Jug i za njenog komandanta postaviti načelnika štaba 7. korpusa.
Operativna grupa Jug uspostavila je tokom dana vezu sa komandom 5. i 7. korpusa kao i sa potčinjenim komandama. Formiran je centar veze i KM čime su stvoreni uslovi za njen rad.
Komandant OG Jug odlučio je, na osnovu naredbe komandanta 5. korpusa, da pomoćnim snagama (501. Sbbr) nastavi napad pravcem Ključ – Čađavica – Mrkonjić grad, a da glavnim snagama (17. VKbbr i 510. Obbr) izvrši obuhvatni napad pravcem Zgon – Crljeni – Sitnica. U rezervi je zadržao PTč 7. korpusa. Cijeli dan vršeno je prenošenje odluke na potčinjene komande sa konkretizacijom zadataka uz sva potrebna komandanska i komandirska izviđanja. Osmatračnica komdandanta OG Jug uspostvaljena je na koti 833.
17. viteška krajiška brigada ostavruje prvu pobjedu
Jedinice su 23. septembra otpočele napad. Značajnije rezlutate tog dana postigla je samo 17. VKbbr koja je izbila na liniju: Mejići – Mračaj – Begići – Kneževići. Brigada je imala jednog poginulog, tri teže i tri lakše ranjena borca. Komandant operativne grupe uvidio je da su jedinice 5. korpusa premorene i nepopunjene i da, kao takve, ne mogu uspješno izvoditi napadna b/d. Radi toga je donio odluku da PTč 7. k primakne prednjem kraju u selo Dukiće. Naredni dan ojačao je 510. Obbr sa 4/17. VKbbr što je rezultiralo da je istog dana ovladano selom Crljeni. Tokom dana OG Jug pretrpila gubitke od dva poginula i tri ranjena borca. Cijeneći da, i pored vrlo teškog terena i malih rezervi, postoje povoljni uslovni za nastavak napada, komandant OG Jug dao je zadatke jedinicama za sljedeći dan: 17. VKbbr nastavlja napad na objekte Mačkići, Lipnik i Gradina, a 501, po otpočinjanju napada 17. VKbbr, napad na Debeli brijeg.
U z/o 5. korpusa 25. septembra stigao je iz Travnika i 7. Bošnjački DIb. Zbog teške situacije, bataljon je upućen u z/o OG Centar i pretpočinjen 503. Sbbr. Već naredni dan angažovan je, sa 1/503. Sbbr, u odbijanju napada VRS-a na Muslimansku jasenicu. Po stabilizaciji stanja u tom rejoonu bataljon je dva dana kasnije upućen u sastav OG Jug.
Jedinice 17. VKbbr razbile su 25. septembra, u odlično izvedenom napadu, jedinice VRS-a na objektima svog napada i prešle u gonjenje neprijatelja. Nakon cjelodnevne borbe brigada je presjekla komunikaciju Čađavica – Banja Luka i ovladala naseljenim mjestima Sitnica i Čađavica u zahvatu te komunikacije. Jedinice brigade zarobile su značajne količine MTS-a od kojih važno spomenuti tri H105 mm, tri BOV-a i veći broj PAT-ova, PAM-ova i minobacača svih kalibara. Protivtenkovska četa 7. k upućena je u rejon Sitnice u ispomoć 17. VKbbr koja je, zahvaljujući svojim vrhunskim uspjesima, stvorila veoma širok front ka VRS-u. Ovim su stvorene pretpostavke da 501. Sbbr izbije na desnom krilu u Podrašničko polje i na Rajakovo brdo iznad Mrkonjić Grada čime bi stavila pod vatrenu kontrolu put Mrkonjić Grad – Glamoč preko Baraća što je i učinila. Svjesna nove opasnosti Vojska RS-a počela je evakuaciju srpskog stanovništva iz sela u Podrašničkom polju i Baraća.
Narednih nekoliko dana 17. VKbbr sa PTč-om 7. k i 7. Bošnjačkim bataljonom vodila je žestoke borbe u širem rejonu Manjače. Do 30. septembra snage OG Jug izbile su na liniju: selo Podbrdo – Rajakovo brdo (zapadno od kasarne Kula jedan kilometar) – Tisovac – Bunarevi (isključno).
Borbe su bile toliko žestoke da se dešavalo tokom dana da su linije pomjerane po nekoliko kilometara u dubine obje strane uz visoke obostrane gubitke u ž/s. Od početka b/d do 30. septembra OG Jug ukupno je oslobodila oko 500 km2 što je bilo izuzetno teško braniti sa izmorenim snagama tako da je VRS postepeno preuzimala inicijativu i svakodnevnim borbama pokušavala vratiti izgubljeni prostor.
Komandant OG Jug svakodnevno je obavještavao komandante 5. i 7. korpusa o stanju na bojištu istovremeno zahtjevajući upućivanje svježih snaga 7. korpusa jer je cijenio da su snage njegove operativne grupe premorene zbog toga što su u dotadašnjim b/d pretrpile značajne gubitke. Smatrao je da se oslobođeni prostor neće moći odbraniti postojećim snagama. U skladu sa tim, komandant 7. korpusa odlučio je sukcesivno ojačavati OG Jug novim snagama. Već 28. septembra u z/o 5. korpusa stigao je bataljon 27. Sbbr. Odmah je uveden u borbu u rejonu Rajakova brda. Dva dana kasnije stigao je preostali dio brigade. Istog dana pristigao je dio snaga 77. Vrbaske divizije koje su preuzele dio linije od 17. VKbbr. Zaključno sa 30. septembrom u b/d OG Jug, tada već odbrambenim, iz sastava 7. korpusa bio je uključen dio jedinica 77. Vrbaske divizije (značajno smanjenog brojnog stanja, bez kompletne 770. Sbbr), 17. VKbbr, 27. bbr, 7. Bošnjački DIb i PTč 7. k, a iz sastava 5. korpusa jedinice 501. Sbbr i 510. Obbr značajno smanjenog brojnog stanja. Ovakva usitnjenost jedinica, pretprljeni gubitci, izmorenost ljudstva, radikalno smanjena brojna stanja pojedinih jedinica (501. Sbbr, 510. Obbr i 77. Vrbaska divizija), složenost RiK-a (veliki broj jedinica na vezi) doveo je OG Jug u vrlo nepovoljan operativno-taktički položaj za dalje izvođenje b/d.
General Alagić: Ključ ne smije pasti
Vojska RS krajnjim naporima zaustavila je napade OG Jug i stvorila pretpostavke za svoj protivnapad. Za to vrijeme hrvatske snage nisu ispoljavale nikakva b/d iako je komanda OG Jug, preko komande 5. korpusa, stalno tražila njihovu artiljerijsku podršku i nastavak b/d. Sa druge strane, ratni zločinac Ratko Mladić, iako teško zdravstvenog stanja, napustio je liječenje na VMA u Beogradu i lično preuzeo komandu nad snagama VRS-a. Izdao je 27. septembra Direktivu-9. U uvodnom dijelu njenog izvoda potčinjene jedinice obavijestio je da je slomljena ofanziva ARBiH i da je došlo vrijeme za protivnapad.
U borbama od 1. do 3. oktobra Vojska RS uspjela je potisnuti naše snage na prilaze Ključu (Dubočani – Velečevo – Ljubinska planina) i ovladati desnom obalom Sane nizvodno od Zgona.
U z/o OG Centar došlo je do izvlačenja jedinica MUP-a RBiH tako da je komandat OG Jug bio prinuđen da sa novopristiglim snagama 7. korpusa (712. Sbbr i 708. bbr) posjedne liniju: Krasulje – Prhovo, a snagama 27. Sbbr lijevu obalu Sane nizovodno od Ključa. Situacija je postala kritična. U tim okolnostima komandant OG Jug sa potčinjenim komandantima donio je odluku od odsudnoj odbrani Ključa. Do izražaja je došao heroizam pojedinih jedinica, komanadanta i komandira, ali i pojedinaca.
Komandant 17. Vkbbr sa potčinjenim komandantima i komandirima vratio je jedinicu, koja je ranije bila izvučena na odmor, na prilaze Ključu i zajedno sa 7. Bošnjačkim DIb-om uspostavio liniju odbrane: Ljubinska planina – Velečevo – Dubočani. Organiziran je snažan i efikasan sistem vatre sa nadvišavajućih brda i objekata na lijevoj obali Sane. Trećeg oktobarskog dana u večernjim satima na KM OG Jug stigao je i komandant 7. korpusa, Mehmed Alagić, i preuzeo komandovanje jedinicama 7. korpusa, a jedinice 5. korpusa izvedene su iz sastava OG Jug. Dolazak komandanta korpusa pozitivno je djelovao na b/m jedinica i boraca, a posebno njegova historijska rečenica koju je naglasio u svojoj naredbi za odsudnu odbranu grada: „Ključ ne smije pasti!“
Uslijedili su žestoki napadi VRS-a. Jedinice OG Jug sve napade su odbile uz nanošenje velikih gubitaka napadaču. O žestini borbi nakon rata svjedočili su borci VRS-a u srpskoj štampi i drugim pisanim i elektronskim medijima. Kao ilustraciju herojstva branioca dovoljno je spomenuti primjer Džeme Keserovića. On i 27 njegovih suboraca odlučili su braniti prilaze Ključu do smrti. U jednom momentu bili su posljednji u rejonu Velečeva koji su pružali otpor, ali su zaustavili VRS na prilazu Sani u zahvatu komunikacije Ključ – Mrkonjić Grad i time ohrabrili ostale borce da nastave borbu. Takvih pojedinačnih primjera pripadnika 17. VKbbr bilo je više nego dovoljno da se podigne borbeni moral.
Uz kvalitetnu vatrenu podršku i heroizam jedinica i pojedinaca angažiranih u odbrani Ključa svi napadi VRS-a, koji su se danima ponavljali, su slomljeni. To vrijeme korišteno je i za sređivanje i konsolidovanje jedinica koje su bile izvučene na odmor. U međuvremenu u Zagrebu je postignut dogovor sa Tuđmanom da hrvatske snage 8. oktobra nastave sa b/d. Slijedom toga održan je sastanak komande 7. korpusa sa nadležnom komandom hrvatskih snaga na kojem je dogovoreno da 8. oktobra u 6,00 sati hrvatske snage krenu u napad. Dogovoreni su smjerovi napada, pojasevi za manevrisanje jedinica, linije dodira, lozinka i odziv i nesmetan obostrani prolaz jedinica ARBiH i hrvatskih snaga.
Na osnovu novonastale situacije komandant 7. korpusa donio je odluku da glavnim snagama nastavi napad pravcem: Babanovac – Skender Vakuf – Kotor Varoš, a pomoćnim pravcem: Krasulje – Vrhpolje – Tomina – Bronzani Majdan. U skladu sa odlukom, snagama u širem rejonu Ključa dodijelio je zadatke:
17. VKbbr napada pravcem: Krasulje – Vrhpolje – Tomina – Bronzani Majdan,
708. bbr napada pravcem: Krasulje – Mulež,
727. Sbbr napada pravcem: Sokolovo – Mulež,
77. Vrbaska divizija napada pravcem: Velečevo – Sitnica i sadejstvuje hrvatskim snagama na njihovom pravcu napada,
bataljon 712. Sbbr, 7. Bošnjački bataljon i PTč 7. k u rezervi,
KM komandanta korpusa u selu Brdo.
Završne operacije oslobađanje Krajine
Planirana djelovanja počela su 8. oktobra. Hrvatske snage su za dva dana ovladale Mrkonjić Gradom, a 77. Vrbaska divizija uspješno je pratila napredovanje hrvatskih snaga ovladavši objektima Ribnik, tunel Dragoraj, Donje Ratkovo i Mačkića kamen. 727. slavna brdska brigada uspjela je ovladati desnom obalom Sane i osloboditi sela u kanjonu rijeke Banjice, te sadejstvovati 708. bbr u njenom zaposjedanju Muleža. Novotravnička brigada ARBiH uspješno je izvodila b/d na pravcu Muleža. Njen komandant, pukovnik Osman Forić, poginuo je 13. oktobra u borbama u rejonu Muleža. Zadnjeg dana borbenih djelovanja časno je i hrabro položio život za slobodu svoje domovine.
Na glavnom pravcu napada 17. VKbbr je 8. oktobra uspješno otpočela realizirati zadatak. U toku izvođenja napada dolinom rijeke Sanice Vojska RS-a uspješno je ubacila 2. diverzantski odred („Šušljikovi specijalci“). Uspio je iznenaditi jedinicu logistike i BVG-a 1/17. VKbbr u rejonu Ramića pri čemu je poginulo deset pripadnika brigade. To je bio šok za brigadu koji je znatno usporio njeno dalje napredovanje. Angažiran je 7. Bošnjački bataljon koji je u napadu iz pokreta razbio „Šušljikove specijalce“ i spriječio planove VRS-a da preko Ramićkog kamena izbije na komunikaciju Ključ – Bosanski Petrovac.
Svjestan da je nametanje mirovnog sporazuma na obzoru komandant 7. korpusa stavio je sve raspoložive snage u napad. Podatak da je u rezervi korpusnih snaga zadržao samo PTč 7. k dovoljno ilustruje tu odluku.
Snage 5. korpusa tokom noći 9/10. oktobra preko Dabarske visoravni oslobodile su Sanski Most. Sedmi bošnjački bataljon forsirao je rijeku Sanu i oslobodio Tominu što je omogućilo snagama 17. VKbbr da oslobode Kamičak i Vrhpolje, forsiraju rijeku Sanu i preko Tomine nastave napad ka Bronzanom Majdanu.
Obustavljanje b/d naređeno je 11. oktobra. Međutim, intenzivne borbe trajale su još dva dana. Do okončanja b/d snage 7. korpusa izbile su na liniju: Gornja Tramošnja – Mulež – Crljeni – Donje Ratkovo – Ribnik. Prekid b/d uslijedio je u večernjim satima 13. oktobra, a pojedinačnih incidenata i manjih čarki na linijama dodira bilo je do kraja oktobra.
Sedmi korpus je u završnim operacijama u Bosanskoj krajini, i pored ogromne iscrpljenosti i zamora svojih jedinica tokom b/d u prethodom periodu, opravdao svoj neslužbeni naziv „ljuti korpus“. Demonstrirao je visoke manevarske sposobnosti, efikasnost u napadu, snalažljivost i snagu u odbrani, visok stepen sadejstva među jedinicama i uspješno rukovođenje i komandovanje od najnižeg nivoa do komande korpusa. Sve službe korpusa uspješno su funkcionirale i u najtežim uslovima doprinoseći ukupnim borbenim rezultatima.
Nažalost, nametnuti mir zaustavio je dalji oslobodilački pohod 5. i 7. korpusa ka potpunom oslobađanju Bosne i Hercegovine.
