Piše: Ajatolah Ebul-Fadl el-Burku'i
Preveo: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jedanaestu predaju o šiitskom imamu el-Mehdiju i njegovom rođenju prenosi Ibnul-Mutevekkil, koji je, kod šiitskih vjerskih učenjaka, nepoznata osoba, a prenosi je od Ebu Gānima el-Khādima, koji je također nepoznat (kao prenosilac hadisa), kao što je nepoznato i njegovo ime.
Dvanaestu predaju prenosi Ebul-Fadl eš-Šejbani, također nepoznat prenosilac, a prenosi je od Muhammeda ibn Bahra ibn Sehla eš-Šejbanija1, koji je u vjerovanju (akidet) bio pristalica tzv. teorije ”tefvida” (vjerovanje da čovjek posjeduje apsolutnu volju), a to je vjerovanje koje vodi u nevjerstvo (kufr).
El-Māmekani je pokušao da dokaže pouzdanost i povjerljivost spomenutog Muhammeda ibn Bahra, posredstvom ove predaje u kojoj se spominje njegov, navodni, susret i razgovor sa majkom imama el-Mehdija. Međutim, to je sumnjivo i nesigurno, jer se njegovo stanje (kao prenosioca hadisa) ne može upoznati na osnovu samo ove predaje. Naprotiv, on mora otprije biti poznat kao pouzdan prenosilac kako bi se njegove predaje prihvatile i kako bi se, nakon nestanka svojstva nepoznatosti, moglo osloniti na njegove predaje kao dokaz u vjeri. U suprotnom, njegova predaja je apokrifna (mevdu’) u svojoj osnovi. Osim toga, njega sama ta predaja diskreditira, jer u njoj dolazi da se bavio trgovinom robovima, a Muhammed, s.a.v.s., za takve ljude, rekao je: ”Najgori su oni ljudi koji prodaju druge ljude.”2 Pogledajte kako najgori ljudi pokušavaju da nas upoznaju sa majkom onoga koji je kod šiija El-Hudždže, tj. sa imamom El-Mehdijem.
Trinaestu predaju prenosi također ovaj nepoznati ”trgovac ljudima”, pa je ona slaba (daif) kao i prethodna predaja.
Četrnaestu predaju prenosi Muhammed ibn Ismail, koji je, kod šiitskih učenjaka, nepoznat, a prenosi je od još jednog nepoznatog prenosioca čije ime je Muhammed ibn Ibrahim el-Kufi.
Petnaestu predaju prenosi Hasan ibn Ali ibn Zekerijja, kojeg svi šiitski učenjaci i autoriteti smatraju slabim (daif) u pogledu njegovog vjerovanja.
U šesnaestoj predaji nalazi se nepoznati prenosilac i on se spominje u formi: ”an redžul” – ”prenosi se od nekog čovjeka”. I, tako vam Allaha, recite mi, da li se ovakva predaja može nazvati hadisom?!
Sedamnaestu predaju prenosi Muhammed ibn Ibrahim el-Kufi, jedan od prenosilaca 14. hadisa, i on je nepoznata osoba kod šiitskih učenjaka.
Osamnaestu predaju prenosi Madžilevejh ibn Ali en-Nejsaburi, koji je, kako kažu šiitski vjerski učenjaci, nepoznat prenosilac (medžhūlul-hāl), a prenosi je od drugog nepoznatog prenosioca po imenu Hasan ibn Munzir, a on od Hamze ibn Ebil-Fetha za kojeg se ne zna je li uopće postojao ili nije. E upravo takav prenosilac u ovoj predaji veli: ”Obradovan sam viješću da je Ebu Muhammed (tj. Hasan el-Askeri, jedanaesti šiitski imam) dobio sina.” Međutim, niko ne zna ko je taj što je obradovao prenosioca Hamzu ibn Ebil-Fetha i zašto je baš njega obradovao i kakvu ulogu on ima u toj priči. Danas stanovnici Irana, njih više od 40 miliona, svake godine prisustvuju ceremoniji na kojoj slušaju hvalospjeve o radosnoj vijesti zbog rođenja imama El-Mehdija. Je li moguće da se možda te ceremonije o radosnoj vijesti održavaju radi čuvanja i spašavanja ”dućānā” o kojima smo govorili, ili su prenosioci radosne vijesti uistinu vidjeli El-Mehdija, pa tu radosnu vijest prenose kao vid ibadeta kojim se približavaju Allahu.
Zatim, ovaj nepoznati prenosilac kaže da je to novorođeno dijete nosilo nadimak Ebu Dža'fer, što je u suprotnosti sa drugim predajama u kojima se spominje da je njegov nadimak isti kao i nadimak Allahovog Poslanika, s.a.v.s., a poznato je da Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije imao nadimak Ebu Dža'fer.
Također, taj prenosilac uopće nije vidio dječaka (El-Mehdija) svojim očima, a takav je slučaj sa svim prenosiocima duodecimalnog šiizma koje smo spominjali. Većina njih, ili niko od njih, nije vidio to dijete.
Devetnaestu predaju prenosi Hasan ibn Ali ibn Zekerijja, u vezi čije slabosti kao prenosioca postoji konsenzus šiitskih učenjaka, kako smo već objasnili uz 15. predaju. On tu predaju prenosi od Muhammeda ibn Halilana, a on od svoga oca, a obojica su nepoznati prenosioci, zatim oni prenose od Gijasa ibn Eseda koji je također, kod šiitskih vjerskih učenjaka i autoriteta, nepoznat prenosilac. I pogledajte taj niz predaja koje prenose nepoznati prenosioci i recite da li hiljadu takvih predaja, na vagi Šerijata i nauke koja se precizno i detaljno bavi biografijama prenosioca hadisa, vrijedi i jednog groša.
A šta zapravo u svojoj predaji kaže taj nepoznati prenosilac šiitskih hadisa, Gijas ibn Esed? On kaže: “Kada se rodio imam El-Mehdi iznad njegove glave zasjalo je svjetlo koje je dosezalo do nebesa, a zatim je licem pao na tle čineći sedždu Allahu, dž.š. Onda je podigao glavu sa sedžde i rekao: ‘Svjedočim da nema drugog boga osim Njega, Silnog i Mudrog. Kod Allaha je prava vjera jedino islam!”’ Kada ovaj prenosilac i ne bi bio nepoznat, od njega se ne bi mogla prihvatiti ovakva praznovjerja i izmišljotine.
Dvadesetu predaju prenose isti prenosioci kao i devetnaestu, stim što ovdje imamo drugu izmišljotinu i legendu. Naime, u ovoj predaji se tvrdi da majke dvanaestorice šiitskih imama, nakon porođaja, nisu imale nifas ili postporođajno čišćenje, a to znači da one nisu kao ostale žene. Ovo je u direktnoj koliziji sa ajetom: ”Reci: ‘Ja sam čovjek kao i vi…”’ (El-Kehf, 110.)
No, ironija je u tome što isti prenosilac u 19. predaji, prenosi od Hakime da je ona otišla kod El-Mehdijeve majke treći dan nakon što je rodila El-Mehdija i zatekla je u stanju nifasa ili postporođajnog čišćenja. Pa, kako onda da prihvatimo ove proturječne i kontradiktorne predaje?!
21. predaju prenosi Ahmed ibn Hasan ibn Ishak el-Kummi, kojeg su šiitski učenjaci ocijenili kao nepoznatog prenosioca hadisa.
22. predaju prenosi Hasan ibn Husein el-Alevi, nepoznati prenosilac koji je rekao: ”Ja sam čestitao imamu el-Askeriju rođenje sina.” Uredu, a je li taj Hasan vidio njegovog sina, odnosno El-Mehdija ili nije? Predaja je to prešutjela. Pa, kakva je onda korist od samog čestitanja ako nije vidio El-Mehdija?! Nikakva!
23. predaju prenosi Ali ibn Muhammed ibn Hubab, koji je također nepoznat kao prenosilac hadisa. 24. predaju prenosi isti nepoznati prenosilac kao i 22. predaju.
25. predaja prenosi se od Hakime i u njoj dolazi da je ona vidjela to dijete, dok u isto vrijeme na strani 364 El-Medžlisi spominje predaju od Hakime da ona nije vidjela to dijete, tj. El-Mehdija. Dakle, ova predaja je lažna.
26. predaju prenosi Ali ibn Semi’ ibn Benan, koji je nepoznat i zanemaren prenosilac. On kaže da je vidio Hakimu, majku imama El-Mehdija, u stanju nifasa ili postporođajnog čišćenja, a to je u suprotnosti sa 20. predajom.
27. predaju prenosi Ahmed ibn Ali od Hanzale ibn Zekerijjaa, a obojica se tretiraju kao nepoznati u šiitskim knjigama o prenosiocima. Ova predaja je kao i sve prethodne, osim što sadrži legendu koje nema u prethodnim predajama. Naime, u ovoj predaji se navodi da je imam Mehdi svaki dan rastao koliko za godinu dana, a to znači da je to dijete za petnaest dana napunilo petnaest godina i da ono nije kao druga djeca i drugi ljudi, već je posebna (unikatna) vrsta čovjeka.
I dvadeset i osmu predaju prenosi Hanzala ibn Zekerijja, koji je kod šiija nepoznat prenosilac. Postoji konsenzus šiitskih vjerskih učenjaka da predaja koju prenosi nepoznata osoba (medžhūlul-hāli) nije vjerodostojna predaja i da se na nju ne može osloniti, niti može služiti kao dokaz u vjeri. Pa, kako je onda moguće da imam El-Medžlisi sakupi i zabilježi mnoštvo takvih predaja, posebno kad se radi o osjetljivoj temi koja je po mišljenju šiitskih klerika jedan od temelja vjere, kao što je tema o imamu el-Mehdiju?!
Dvadeset i deveta predaja navedena je bez ikakvog objašnjenja o prenosiocu. Ona dolazi u formi: ”ruvije” – ”prenosi se”, tako da niko ne zna ime čovjeka koji prenosi ovu predaju niti njegov status, i da li je uopće postojao ili nije. Taj nepoznati prenosilac prenosi od nekih sestara Ebul-Hasana, ali se ne zna i ne spominje ko su one, tako da je to predaja od potpuno nepoznate osobe koju ta osoba prenosi od drugih potpuno nepoznatih osoba.
Tridesetu predaju prenosi ‘Allān sa svojim senedom (nizom prenosilaca), a ne zna se uopće ko je taj ‘Allān, kao što se ne zna ni ko su ljudi u tom nizu prenosilaca.
On u ovoj predaji prenosi vijest čiju istinitost ili neistinitost historija mora objasniti, a mi nismo našli čak ni povijesne aluzije na takvu stvar. Naime, u predaji se navodi da se El-Mehdi rodio dvije godine nakon smrti Ebul-Hasana. Stoga, ovdje moramo upitati: o čijem se ovdje rođenju radi i ko je zapravo taj Ebul-Hasan? Mi nismo bili prisutni u vrijeme nastanka ove predaje, pa da to pitamo, a koliko vidimo ni prenosiocu ‘Allānu nije se dalo da to pita. Pa, ukoliko on pod Ebul-Hasanom misli na Hasana el-Askerija i to da se njegov sin rodio dvije godine nakon njegove smrti, to je onda dokaz da je ova predaja apokrifna i lažna, jer ne postoji dijete koje je u maternici boravilo dvije godine. I ne znam zašto su šiitski učenjaci pribjegavali sakupljanju ovakvih predaja čija je apokrifnost jasnija od sunca.
31. predaju prenosi Muhammed ibn Ali eš-Šelmegani koji je bio lišen vjere. El-Medžlisi prenosi o njemu da je tvrdio kako je on zastupnik ili opunomoćenik (es-sefir) imama El-Mehdija, nakon čega je uslijedilo izricanje presude od strane imama o njegovom izopćenju. Eš-Šelmegani je želio imati udjela, zajedno sa Huseinom ibn Revhom3 u imetku od zekata i petine koju su uzimali šiitski imami, pa je uslijedilo njegovo izopćavanje od strane Huseina ibn Revha. Ovaj Muhammed ibn Ali eš-Šelmegani predstavljao se kao šiitski vjerski učenjak i autor šiitskih djela, ali nakon što mu nije dodijeljeno posredništvo sa imamom El-Mehdijem, obznanio je svoje nevjerstvo (kufr). I pored ovih saznanja o njegovom statusu, u ovoj, kao i u 32. predaji, prenosi se od Eš-Šelmeganija, a on od druge nepoznate osobe, da mu je imam Hasan el-Askeri poslao dva ovna da ih zakolje na ime akike za El-Mehdija, naredivši mu da dio mesa od kurbana pojede on (Eš-Šelmegani), a da ostatak podijeli drugima. Ne znamo kakva je svrha navođenja i spominjanja ovakvih predaja i šta je El-Medžlisi želio postići navodeći ove lažne i odbačene predaje.
33. predaju prenosi El-Haššāb koji je nepoznat i odbačen kod šiitskih učenjaka.
34. predaju prenosi židovski astrolog iz Koma. Svi znamo da su Židovi neprijatelji islama, pa kakva se korist krije u predaji o imamu Mehdiju koju prenosi Židov? Osim toga, sami šiitski učenjaci prenose da je Muhammed, s.a.v.s., zabranio da se vjeruje astrolozima i vračarima i da je onaj ko ode vračaru ili astrologu i povjeruje u ono što mu kaže, počinio nevjerstvo.4 Pa, da li je moguće uzeti ovakve predaje kao dokaz u vjeri?
35. predaju prenosi autor djela Kešful-gumme5 i kaže: ”Nepoznata osoba prenosi od imama el-Askerija….” Osim toga, nekoliko stoljeća dijeli autora ovog djela i imama El-Askerija. Iako je imam El-Mehdi rođen u tajnosti (jer ga niko nije vidio), 258. h.g., ipak klerici u Iranu prenose predaje koje su u suprotnosti sa tom činjenicom, pa kakva je onda korist od takvih predaja? Slična ovoj je i 36. predaja koja je prenešena iz knjige El-Iršad od šiitskog učenjaka El-Mufida, iako je to historijska knjiga i iako je El-Mufid došao dva stoljeća poslije imama El-Mehdija. Također, i 37. predaja preuzeta je iz spomenute El-Mufidove historijske knjige, pa da li takve predaje mogu biti dokaz u vjeri? Svakako da ne mogu, osim ako ne smatramo da je sve ono što je spomenuto u historijskim knjigama dokaz u vjeri. Ovdje El-Medžlisi prenosi od lažova, koji se zvao Sehl ibn Zijad, stvari koje su protivne razumu i Kur'anu. Naime, u ovoj predaji se navodi da se prilikom rođenja imama El-Mehdija pojavio stub od svjetlosti putem kojeg je on mogao da vidi sva stvorenja i da vidi ljudska djela.
Ja na to kažem: zašto se stub od svjetla nije pojavio prilikom rođenja Muhammeda, s.a.v.s., i zašto Muhammed, s.a.v.s., kao posljednji Allahov poslanik, nije poznavao ljudska djela, čak ni djela najbližih komšija? Zatim, zar Allah za Sebe nije rekao da je On Onaj Koji pokriva sramote ljudi? (Kako je moguće da ljudska djela i sve sramote ljudske nisu skrivena imamu El-Mehdiju?)
El-Medžlisi ovdje navodi predaju u kojoj dolazi da Hakima, majka El-Mehdijeva, kada ga je htjela roditi nije osjetila nikakvih znakova trudnoće. Začudio se tome imam El-Mehdi, a ona mu je rekla: ”Nemoj se čuditi, jer mi smo izvršitelji poslaničke oporuke (Poslanikovi, s.a.v.s., nasljednici) i mi ne nosimo našu djecu u stomacima, već u našim bedrima, i naša djeca (tj. šiitski imami) ne izlaze iz maternica, već izlaze iz desnog bedra svojih majki.”
Fusnote:
1. El-Hulli je rekao: ”Rekao je En-Nedžaši: ‘Neki naši učenjaci kazali su da je Muhamed ibn Bahr ibn Sehl eš-Šejbani imao odstupanja u vjerovanju, a da su njegove predaje blizu ispravnosti i prihvatljivosti.” El-Hulli, na to veli: ”Ne znam odakle je i od koga prenio takvo mišljenje.” A Ibn el-Gadāiri je rekao: ”Ovaj prenosilac se udaljio od ispravne akide i ja sam u pogledu njegovih predaja suzdržan.” (Ridžalu el-Allame el-Hulli, Kom, Dar Ez-Zahair, 1411. h.g., str. 252. )
2. El-Kulejni, El-Kafi, V/114.)
3. Husein ibn Revh en-Nevbahti treći je po redu od četvorice posrednika i opunomoćenika imama El-Mehdija u vrijeme njegove ”male odsutnosti”, kako vjeruju duodecimalne šiije. Dakle, duodecimalne šiije vjeruju da je imam El-Mehdi, u vrijeme svoje ”male odsutnosti”, imao četvoricu posrednika i ambasadora preko kojih je održavao kontakt sa ljudima i niko, osim njih četvorice, nije mogao stupiti u kontakt sa imamom El-Mehdijem i nije mogao prenositi njegove naredbe ljudima. A pod ”malom odsutnosti” šiije podrazumijevaju period od smrti Hasana el-Askerija (260. h.g.) kada je njegov, navodni, sin El-Mehdi imao pet godina, i trajala je oko 70 godina, do smrti posljednjeg od četvorice El-Mehdijevih posrednika i izaslanika. Nakon toga nastupio je period tzv. ”duge ili velike odsutnosti”.
4. Prenosi je šejh Es-Saduk u djelu El-Emāli. U predaji dolazi da je Muhammed, s.a.v.s., zabranio odlazak vračaru ili astrologu, rekavši: ”Ko ode vračaru i povjeruje u ono što mu kaže, zanegirao je ono što je objavljeno Muhammedu, s.a.v.s. (Biharul-envar, 76/213.)
5. On je Ebul-Hasan ibn Isa ibn Ebi-Feth el-Irbili, jedan od poznatih učenjaka kod šiija imamija iz sedmog hidžretskog stoljeća. Ovu knjigu završio je 687. h.g. Umro je u Bagdadu, 693. h.g., i tu je i ukopan. Najpoznatije njegovo djelo je ono koje smo spomenuli Kešful-gumme fi ma'rifeti el-eimmeti
