Izbjeglice iz Sirije koje se trenutno nalaze u Gazzi protestvuju tražeći da napuste Gazzu, a neki čak kažu da žele da se vrate kući jer uvjeti u opkoljenoj palestinskoj enklavi su nepodnošljivi.
U Gazzi se trenutno nalazi oko 1.200 izbjeglica koje su uglavnom iz Sirije, ali također ima i izbjeglica iz Libije i Jemena. Većina njih je ušla u Gazzu kroz sada porušene tunele koji su nekada povezivali enklavu i Egipat.
Mnogi od njih kažu da su došli u Gazzu zbog obećanih poslova ili u nadi da će pokrenuti vlastiti posao, uprkos izazovima koji vladaju u Gazzi zbog gotovo decenijske blokade Izraela i Egipta.
Neki od njih su palestinskog porijekla i dolaze iz izbjegličkog kampa u Jermuku, južno od Damaska, koji je dom potomcima Palestinaca koji su raseljeni nakon što je današnji Izrael 1948. godine okupirao palestinske teritorije ili tokom Šestodnevnog rata iz 1967. godine između Izraela i njegovih arapskih susjeda.
Jermuk je poprište žestokih borbi između provladinih snaga i opozicionih snaga i koji je nakratko prošle godine bio pod kontrolom terorističke organizacije IDIŠ.
Prošle godine UNRWA, Agencija UN-a za palestinske izbjeglice, je kazala da na hiljade stanovnika Jermuka živi u ‘strašno lošim uvjetima’ i da je situacija gora nego u 2014. godini kada je UN smatrao kamp opkoljenim područjem.
Ali Abdullah Selman, kaže da su on i drugi došli u Gazzu privučeni obećanjima za posao nakon što su iz Sirije pobjegli za Egipat. On je kazao za Middle East Eye da su uvjeti u ratom razorenom Jermuku bolji od života pod opsadom.
“Naša patnja se pojačava svakodnevno. Četiri porodice žive u jednoj kući”, kazao je Selman, koji je došao u Gazzu vjerujući da će imati puno više šansi za posao nego u Egiptu, gdje su mnogi Sirijci u potrazi za poslom.
“Ponuđen nam je posao na šest mjeseci ali su nam platili samo za dva mjeseca, tako da još uvijek čekamo na svoja prava”.
Prošlog petka, Sirijci su se okupili na trgu es-Saraja u Gazzi pozivajući da im se priznaju prava izbjeglica i omoguće bolji uvjeti za život.
Sjedobradi muškarac, porijeklom Palestinac ali rođen u Siriji, nosio je transparent na kojem je bilo napisano: “Sanjali smo o tome da se vratimo u Palestinu, ali sada sanjamo da se vratimo u Jermuk”.
Jedno dijete je mahalo transparentom na kojem je pisalo: “Ja sam palestinsko dijete, nemojte mi uskraćivati hljeb”, dok je drugo nosilo transparent sa parolom: “Naše dostojanstvo je vaše dostojanstvo, pa nemojte dozvoliti da bude uništeno”.
Većina stanovnika Gazze se svakodnevno suočava sa nestašicama i poteškoćama uzrokovanim izraelsko-egipatskom blokadom kao i političkim zastojom između Hamasa i Palestinske samouprave.
Ali Sirijci se žale da im nedostatak zvaničnog statusa otežava još više nevolje, pa čak i da im nije uzvraćeno gostoprimstvo koje su Sirijci pružili Palestincima.
“Niko nas nije prislio da dođemo u Gazzu, osim teških uvjeta pod kojima smo živjeli, ali živimo u Gazzi čak i bez minimalnih prava, a neki od žive i bez hljeba”, kazala je Abir Radže’.
Držeći transparent na kojem je pisalo: “Pravo na život i rad su zajamčeni zakonom”, kazala je Radže’ da u većini država supruga ima pravo da bude sjedinjena sa porodicom, ali ne i u Gazzi.
“Nemamo mogućnost da dobijemo palestinsko državljanstvo, pobjegli smo iz naših domova u Siriji i prepušteni smo sada da živimo na ulici”, kaže ona.
“Mnogo palestinske omladine je živjelo u Siriji i mi smo ih primili u svojim domovima, a sada sve što tražimo jeste da se prema nama ponašaju pristojno ili barem da nam uzvrate dobročinstvo”.
Menal Kurbaš kaže: “Svakog dana patimo jednako kao i dan ranije. U Gazzi nema izgleda za pristojan život, nema osnovnih prava, zašto se prema nama ponašaju na ovaj način”.
Neki priznaju da je trauma od izraelskog napada na Gazzu u ljeto 2014. godine daleko gora od svega što su proživjeli prije odlaska iz Sirije.
Oni strahuju da ih pogoršani odnosi između Hamasa i Egipta mogu ostaviti na cjedilu ukoliko dođe do novog rata sa Izraelom.
Odlazak iz Gazze putem kojim su stigli je postalo gotovo nemoguće nakon što je prošle godine Egipat uništio na desetine tunela i pojačao graničnu sigurnost.
Radžiha el-Ali je kazala da je nakon odlaska iz Sirije 2011. godine sa mužem i troje djece prvo bila u Libanu a onda u Turskoj.
“Pobjegli smo iz Sirije u Liban, ali nije bilo dobro, onda smo pobjegli u Tursku, ali smješteni smo u hladne šatore. Zatim smo čuli da Gazza nudi radna mjesta i stanove, ali to nije bio slučaj kada smo stigli ovdje”, kaže el-Ali.
“Niko nas ne čuje, naše molbe ne stižu ni do koga”.
El- Ali kaže da ne može doći do neophodnih lijekova za dvoje djece koje boluju od hronične astme. I nakon što su preživjeli izraelski napad na Gazzu, ona kaže da ne želi da njena djeca prođu opet isto iskustvo.
“Moja porodica je još uvijek pod opsadom u Halebu, ali njihov Džehennem je bolji od dženneta u Gazzi”, kaže ona.
Zvaničnici Gazze insistiraju da su Sirijci primljeni kao braća i sestre. Prošlog mjeseca na YouTube se pojavio video snimak koji pokazuje djecu Gazze kada im je rečeno da jedan milion Sirijaca dolazi u Gazzu. Dječje reakcije su bile više nego tople, čak i ako je broj izbjeglica i za zamisliti preveliki.
“Spreman sam da ih ugostim u svojoj kući”, kazao je jedan dječak. “Spavat ću na dušeku, a djeca nek uzmu moj krevet”.
Ali el-Hatib, šef odjela za rehabilitaciju u Ministarstvu za socijalna pitanja u Gazzi, kazao je za MEE da ministarstvo ulaže maksimalan napor da pomogne sirijskim porodicama.
“Mi smo uveli poseban program i hitan plan koji se odnosi na izbjegličke porodice kako bi im pružili pomož i novac koji možemo”, kazao je on.
El-Hatib kaže da su, uprkos blokadi, vlasti svakoj porodici mjesečno isplaćivale 350 dolara kao i namještaj, a stanarine su im plaćali svaka tri mjeseca.
Chris Gunness, glasnogovornik UNRWA, je kazao da je do januara ove godine 848 sirijskih izbjeglica registrovano u njihovom uredu u Gazzi.
On kaže da imaju ista prava kao i sve ostale izbjeglice i da mogu svoju djecu slati u UNRWA škole ili se liječiti u njihovim klinikama i koristiti humanitarnu pomoć i socijalne usluge.
“Ukoliko neko smatra da je život u Jermuku bolji dovoljno govori o beznadežnom životu pod ilegalnom blokadom u Gazzi i nemogućnosti ljudi da vjeruju u dostojanstvenu, stabilnu i uspješnu budućnost”, kazao je Gunness.
“Generalni sekretar UN-a opisao je Jermuk kao logor smrti. Šta nam to govori o životu u Gazzi kada ljudi žele da odu iz nje i odu u Jermuk? Ovo je razlog zbog čega tražimo da se, bez obzira da li se radi o Gazzi ili Siriji, uzroci sukoba moraju riješiti kako bi Palestinci, kao i svi civili, mogli živjeti dostojanstveno”.
Ipak, za nekoliko Sirijaca koji su prešli u Gazzu to je bio dobar poslovni poduhvat.
Vafir Hamed je otišao 2012. godine iz Haleba za Tursku prije nego što je krenuo za Egipat, a zatim preko tunela i u Gazzu.
Kada je stigao u Gazzu otvorio je sirijski restoran, praveći na taj način okupljalište zajednice i mjesto susreta za malu sirijsku dijasporu u Gazzi.
“Veliki broj Sirijaca dolazi ovdje da jede sirijsku hranu, ali drugi dolaze da bi razgovarali o politici i situaciji u njihovoj zemlji”, kazao je on za MEE.
Ipak za većinu je pitanje da li oni mogu priuštiti da uopće jedu, a kamoli da ručaju u restoranu.
Jahja es-Sajid i njegova supruga Redžha el-Ali su kazali za MEE da žive u oskudno namještenom stanu sa četvero djece. Oni kažu da već duguju 510 dolara i da ne znaju kako će platiti.
“Želimo da odemo bilo gdje odavde, čak i da se vratimo u Siriju”, kaže es-Sajid.
“Preživjeli smo užasan rat, preživjeli smo opsadu i sada nam ništa nije preostalo. Apelujemo na UN da razmotri naše pitanje i pronađe negdje drugo dom za nas”.
IslamBosna.ba
