Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ebu Ejjub el-Ensari, radijallahu anhu, prenosi da je jedan čovjek došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: ”Allahov Poslaniče, oporuči mi nešto, ali u kratkim crtama.” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Kada staneš da klanjaš namaz, klanjaj kao da ti je posljednji, ne govori ono za šta ćeš sutra morati tražiti ispriku i ne žudi za onim što drugi ljudi posjeduju.” (Ibn Madže, šejh Albani je ovaj hadis ocijenio kao dobar – hasen )
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je učitelj, vodič i istinski odgajatelj ummeta, poučio nas je svemu što je dobro i objasnio nam put uspjeha i spasa. Tako je čovjeku koji je došao da traži oporuku i savjet, oporučio tri iznimno važne stvari.
Prva oporuka odnosila se na namaz i njegovo ispravno i skrušeno obavljanje. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, oporučio je ovom čovjeku da se potpuno posveti namazu i uroni u munadžate sa Allahom, razmišljajući o značenjima ajeta i dova koje uči u toku namaza, te da klanja namaz kao što ga klanja onaj koji se oprašta od ovoga svijeta. Kao da mu je time htio reći: ”Uljepšaj svoje posljednje djelo na dunjaluku i skrati duljinu svoje nade za blizinu edžela i smrtnog časa.”
Svima je poznato da onaj ko se oprašta od ovoga svijeta duboko razmišlja o svojim riječima i djelima, što nije slučaj sa drugim ljudima. Onaj ko se seli iz jednog mjesta s nadom da će se ponovo vratiti, nije kao onaj koji se seli iz nekog mjesta bez nade da će se ponovo vratiti u to mjesto.
Takav je slučaj i sa namazom, onaj ko klanja namaz znajući ili osjećajući da mu je to posljednji namaz i da nikada više neće klanjati ni jedan namaz na dunjaluku, on će se posvetiti namazu, maksimalno će se truditi da bude skrušen i da namaz klanja onako kako je propisan i kako Allah od njega traži.
Kakav je to samo osjećaj, klanjati oproštajni namaz. To je namaz onoga koji će se poslije namaza ili tokom namaza, oprostiti od imetka, porodice i djece, namaz onoga koji će se oprostiti od lijepe budućnosti o kojoj je sanjao, namaz onoga koji ide u susret Gospodaru nebesa i Zemlje i koji se priprema za konačni obračun, nagradu ili kaznu, namaz onoga koji gleda u Džennet i Džehennem očima svoga srca, te se nada Džennetu a strahuje od džehennemske vatre. To je bez sumnje namaz kakav Allah želi od Svojih robova.
Stoga bismo ovu Poslanikovu, sallallahu alejhi ve sellem, oporuku trebali imati na umu prilikom svakog namaza, osjećajući da je to posljednji namaz i da nakon njega više nećemo imati prilike klanjati. Jer, namaz je prva stvar zbog koje će čovjek polagati račun na Sudnjem danu, i na osnovu primanja ili odbijanja namaza, čovjek će uspjeti i biti sretan ili će doživjeti potpuno razočarenje i neuspjeh.
U tom smislu je i hadis koji prenosi Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Prva stvar za koju će čovjek na Sudnjem danu odgovarati je njegov namaz. Ako mu namaz bude ispravan i dobar, onda je on uspio i spasio se, a ako mu namaz bude neispravan, onda je on izgubljen i upropašten. Ako čovjek bude umanjio nešto od farzova, Allah će reći: ‘Pogledajte ima li Moj rob dobrovoljnih (nafila) namaza, pa da upotpuni ono što je propustio u farz namazima?’ Zatim će i njegova ostala djela biti onakva kakav mu bude namaz.” (Tirmizi)
Doboro i zlo povezani su s jezikom
Druga Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, oporuka bila je naredba čuvanja jezika, rekavši mu: ”Ne govori ono zbog čega ćeš sutra morati tražiti ispriku.” Tj., nastoj spriječiti svoj jezik da izgovara riječi za koje strahuješ da bi se morao izvinjavati zbog njihove ružnoće ili grijeha i kazne koje one uključuju. Sve dok ne izgovoriš riječ, ti nju posjeduješ, a kad je izgovoriš onda ona tebe posjeduje i ti ćeš snositi sve posljedice izgovorene riječi.
Jezik je tumač srca i misli i on ima veliki udio u dobru, a u zlu ima dugu povijest. Ko ga koristi s mudrošću i u korisnom govoru, bit će sretan i spašen, a ko pusti jezik i zanemari ga, on slijedi šejtana, a kome je šejtan drug zao mu je drug i bez sumnje će ga u propast odvesti.
Jahja ibn Kesir, rekao je: ”Nisam vidio ni jednog čovjeka da ispravno i dobro govori, a da mu i ostala djela nisu bila dobra, niti sam vidio da se kod čovjeka pokvari govor, a da mu se ne pokvare i ostala djela.”
Čovjek putem jezika zauzima uzvišene položaje u srcima ljudi, a njime također ispisuje nezadovoljstvo u njihovim srcima do Kijametskog dana. Jezikom čovjek postiže najviše stepene kod Allaha, dželle šanuhu, ali ga jezik isto tako može strovaliti u džehennemske dubine kao što je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Naime, kada je Mu'az ibn Džebel, radijallahu anhu, pitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o djelima koja uvode u Džennet i udaljavaju od Džehennema, nakon što mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo ta djela, i nakon što mu je objasnio šta je glava, temelj i vrhunac svega, na kraju mu je rekao: ”Hoćeš li da ti kažem kako ćeš sve to postići?” ”Da, Allahov Poslaniče”, odgovorio je Mu'az. Tada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dohvatio vrh svoga jezika i rekao: ”Čuvaj ovo!” Mu'az je upitao: ”Allahov Poslaniče, zar ćemo biti odgovorni i za ono što govorimo?” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: ”Teško tebi, Muaze, zar će ljudi biti bacani naglavačke u džehennemsku vatru, osim zbog plodova njihovih jezika?” (Tirmizi)
A Ibnul-Kajjim el-Dževzije, rekao je: ”Čovjek će na Sudnji dan doći sa djelima poput brda pa će vidjeti da ih je njegov jezik sviju uništio, i doći će sa grijesima kolik’ brdo, pa će vidjeti da ih je jezik sviju uništio putem zikra i veličanja Allaha.”
Koliko su muslimani iz prvih generacija, a posebno učenjaci, čuvali svoj jezik svjedoči i primjer imama Ebu Hanife.
Naime, Abdullah ibn Mubarek, rekao je: ”Rekao sam Sufjanu es-Sevriju: ‘O Ebu Abdullah, šta je to što je spriječilo Ebu Hanifu od ogovaranja? Nisam čuo da je on ikada ogovarao svoje oponente i neprijatelje.’ Rekao je: ‘On je mnogo mudriji i pametniji od toga da preda vlast nad svojim dobrim djelima onome ko će ih uništiti.”’
Vrijeme u kojem mi živimo u znaku je raznih fitni i smutnji, a jezik može biti posebno opasan u vrijeme smutnje, jer je ogroman njegov učinak pri raspirivanju vatre smutnje među muslimanima. Stoga ne čude riječi Abdullaha ibn Abbasa: ”Smutnja se stvara jezikom, a ne rukom.” (Ebu Amr ed-Dani, Es-Sunen el-varide fil-fiten)
Ovdje treba napomenuti da pisanje komentara i slanje raznih poruka na društvenim mrežama zauzima mjesto jezika i svako od nas će snositi odgovornost za ono što napiše, prokomentariše ili prenese od drugih na društvenim mrežama. Rečeno je: ”Olovka je jedan od dva jezika.”
Pa, ko želi sebi spas na ovome i budućem svijetu neka čuva svoj jezik, jer je na pitanje ashaba Ukbe ibn Amira, radijallahu anhu: ”Allahov Poslaniče, u čemu je spas?”, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio: ”Čuvaj svoj jezik, drži se svoje kuće i plači nad svojim grijesima.” (Tirmizi)
Ne žudi za onim što drugi ljudi posjeduju
Treća Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, oporuka bila je: ”Ne žudi za onim što drugi ljudi posjeduju.” A to znači potpuno isključivanje pohlepe za onim što je u njihovim rukama, te skromnost i zanemarivanje prolaznog svijeta i čežnja za Ahiretom i ahiretskom nagradom.
Onaj ko ne žudi za onim što je u rukama ljudi (bogatstvo, vlast, ugled i sl.), živjet će časno i bit će poštovan među ljudima, a čije srce bude vezano za ono što je u rukama ljudi, živjet će poniženo i prezreno.
Onaj ko svoje srce veže za Allaha, i ne traži svoje potrebe osim od Allaha, i ne pouzdaje se osim u Allaha, Svemogući Allah će ga učiniti neovisnim i podarit će mu dobro na oba svijeta. Uzvišeni Allah, objavio je: ”Zar Allah Sâm nije dovoljan robu Svome?” (Ez-Zumer, 36.) Zatim: ”Onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta.” (Et-Talak, 3.)
Tako je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učio svoje ashabe čednosti i skromnosti, učio ih je da ne gledaju u ono što drugi imaju od dunjalučkih blagodati i usađivao im u srca potpuno zadovoljstvo sa onim što imaju.
Prenosi se od Sehl ibn S'ada da je neki čovjek došao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: ”Allahov Poslaniče, uputi me na djelo zbog kojeg će me, ako ga budem radio, voljeti Allah i ljudi?” Allahov Poslanik, salllallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Ne žudi za dunjalukom, voljet će te Allah, ne žudi za onim što je u rukama ljudi, voljet će te ljudi.” (Ibn Madže)
Musliman i muslimanka će ostati časni, ponosni, poštovani i ugledni sve dok ne budu žudjeli za onim što drugi ljudi posjeduju od prolaznih dunjalučkih blagodati, na šta aludiraju i riječi Džibrila, alejhi selam, upućene Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: ”O Muhammede, živi koliko god hoćeš, znaj da ćeš umrijeti, voli koga god hoćeš, znaj da ćeš se od njega rastati, radi šta god hoćeš, znaj da će ti se po tome suditi. Znaj da je ugled i slava vjernika u noćnom namazu, a ponos u neovisnosti od ljudi.” (Et-Taberani)
