Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Govoreći o propasti faraona i naroda koji ga je slijedio, Kur'an ne opisuje samo jedan historijski događaj, nego razotkriva nepromjenjivi obrazac u kojem se sudaraju ljudska oholost i Božija odredba. U tom prizoru, faraon i njegova vojska bivaju noću izvedeni, a zatim potopljeni u moru koje su smatrali svojim neprikosnovenim vlasništvom.

Uzvišeni kaže: ”Izvedi noću robove Moje, za vama će potjera poći, i ostavi more mirno, oni su vojska koja će, doista, biti potopljena.” (Ed-Duhan, 23.-24.)

A zatim, Kur'an skreće pogled s trenutka njihove propasti na ono što su iza sebe ostavili: ”I koliko ostaviše bašča i izvora, i njiva zasijanih i dvorova divnih, i užitaka u kojima su uživali! Tako to bî, i Mi smo to u nasljedstvo drugima ostavili; ni nebo ih ni Zemlja nisu oplakivali, i nisu pošteđeni bili.” (Ed-Duhan, 25.-29.)

Ovi ajeti ne govore samo o propasti jednog naroda, nego razotkrivaju kako čitav svijet, u jednom jedinom trenutku, postaje nijemi svjedok beznačajnosti tiranije kada se suoči sa svojim neizbježnim krajem.

To je govor koji ne oplakuje stradale silnike, nego čovjekovu oholost u trenutku kada povjeruje da je blagodat, samo zato što traje, postala njegovo trajno vlasništvo; da su vrtovi, izvori, usjevi i raskošna zdanja koja ga okružuju postali bedem koji ga može zaštititi od Allahove kazne.

Ajet počinje izrazom ”koliko”. Ta riječ otvara prizor koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Ona ne dolazi da pobroji njihova dobra, nego da uveća sliku njihovog obilja, kao da Objava želi da čitavo to mnoštvo odjednom preplavi ljudsku svijest.

I tu se otvara slika iznenadne praznine: iza sebe su ostavili vrtove, izvore, usjeve i raskoš, ali od svega toga nisu ponijeli ništa osim svojih djela. Sve što su smatrali trajnim pokazalo se prolaznim, a ono što su odgađali – susret s Allahom – postaje jedina neporeciva stvarnost.

”I koliko ostaviše…”

Koliko gustih hladovina! Koliko bistrih izvora! Koliko plodnih polja koja su se prostirala pod njihovim nogama! Koliko života koji je izgledao kao da nikada neće imati kraj! A onda dolazi riječ koja poput groma razbija sve ljudske iluzije: ”ostaviše”.

Kur'an nije rekao: izgubili su. Nije rekao: oduzeto im je. Rekao je: ostaviše. Jer kada dođe Allahova odredba, tiranin ne nosi ništa sa sobom.

Ne nosi svoje palače, ni vojsku i stražare, niti titule. Ne nosi ni ugled koji je godinama gradio u očima ljudi. Odlazi sa ovoga svijeta kao što je na njega i došao: bez vlasti koju je smatrao vječnom, bez moći kojom se uznosio, istrgnut s pozornice života za koju je umišljao da je stvorena radi njega.

Da je rečeno ”izgubili su”, težište bi bilo na gubitku. Da je rečeno ”oduzeto im je”, naglasak bi bio na sili koja im je to uzela. Ali riječ ”ostaviše” otkriva svu nemoć čovjeka pred smrću: nije stvar u tome da je htio ostaviti, nego da je bio prisiljen ostaviti sve iza sebe. U jednoj riječi Kur'an ruši iluziju vlasništva i podsjeća da je čovjek na dunjaluku samo prolaznik koji će, prije ili kasnije, ostaviti sve što je smatrao svojim.

Ovi ajeti ne opisuju samo kraj jednog naroda, nego razotkrivaju zakon po kojem se ruši svaka oholost kada izgubi vezu s Allahom.

”I njiva zasijanih i dvorova divnih, i užitaka u kojima su uživali!”

Kao da se želi reći: nisu ostavili samo hranu i vodu, nego čitavu sliku jednog društva koje je izgledalo stabilno i nedodirljivo. Ostavili su sistem raskoši, strukturu privilegija i poredak u kojem je sve bilo uređeno da poruči: ovi će trajno ostati.

Blagodat kod njih nije bila put ka Allahu, nego zatvoren krug koji ih je potpuno obavijao, pa su ličili na čovjeka koji uđe u zatvorenu prostoriju i zaboravi vrata, zaboravi izlaz i zaboravi Onoga Koji mu je sve to otvorio. A kada blagodat postane zatvoren krug oko srca, ona prekrije i sâ0m izvor iz kojeg dolazi. Tada opskrba prestaje biti znak milosti i postaje iskušenje – ne zbog svoje veličine, nego zbog sljepila koje proizvodi.

Jer kakvo je to uživanje koje završava utapanjem? Kakva je to sigurnost koja stoji na nepravdi prema potlačenima, na progonu poslanika i poricanju Allahovih znakova?

”Tako to bî, i Mi smo to u nasljedstvo drugima ostavili; ni nebo ih ni Zemlja nisu oplakivali, i nisu pošteđeni bili.”

Tako to bî – jednostavno i neizbježno. Tako se izmiče oslonac ispod nogu onih koji su se uzoholili. Tako ono što su smatrali trajnim i neraskidivo svojim prelazi u ruke drugih.

Riječi ”i Mi smo to u nasljedstvo drugima ostavili” nose duboko značenje. Jer nasljedstvo dolazi tek nakon smrti. Kao da se želi kazati da je taj narod već bio mrtav i prije nego što su im pala njihova zdanja. Umrli su onog trenutka kada se poremetio njihov odnos s Allahom, kada se snaga pretvorila u oholost, blagodat u razmetanje, a vlast u umišljenost božanske nadmoći.

”Ni nebo ih ni Zemlja nisu oplakivali.”

Ovo je jedna od najsnažnijih kur'anskih formulacija u prikazu čovjekovog pada. Ovdje se ne misli samo na negaciju oplakivanja, nego na negaciju svakog plemenitog traga. Kao da, za razliku od njih, pobožan čovjek ima svoje mjesto u poretku postojanja: zemlju koja poznaje njegovu sedždu, nebo koje poznaje uzdizanje njegove dove, meleke koji poznaju njegova djela i mjesta ibadeta koja pamte njegovu prisutnost.

A ohole inadžije prolazile su zemljom kao težina bez bereketa. Kada su nestali, svijet ništa nije izgubio. Uistinu je zastrašujuća poruka da čovjek živi dugo, ima vlast, moć i mnogo imetka, a da ga nebo i zemlja ne oplakuju; da ga se ljudi boje, ali da ga postojanje ne osjeća kao gubitak; da ispuni zemlju bukom i zulumom, pa da nakon smrti izgleda kao da je s nje skinut teret.

Ovi ajeti bude tugu jer čovjeka stavljaju pred bolno pitanje: šta će te oplakivati kada odeš sa dunjaluka? Hoće li te oplakivati sedžda koju si činio? Hoće li te izgubiti mjesto na kojem si Allaha spominjao? Hoće li te prepoznati nebo po tragu tvoje dove? Hoće li te prepoznati zemlja po tragu tvoga dobročinstva i pravde? I šta si iza sebe ostavio – materijalno bogatstvo ili dobra djela koja će te ovjekovječiti?

Faraon i njegov narod ostavili su mnogo stvari, ali nisu ostavili ništa vrijedno spomena.

I to je istinsko siromaštvo: da čovjek napusti dunjaluk, a da je bio bogat u svemu, osim u onome što mu koristiti kod Allaha.

Stoga, iako se u ovim ajetima govori o propasti faraona i njegovog naroda, oni predstavljaju mjerilo za svaku civilizaciju, svaku vlast, svakog bogataša, svakog pisca, svakog učenjaka, svakog daiju i svakog čovjeka.

Pouka nije u tome da čovjek ima vlast, ugled, vrtove i bašče na dunjaluku. Pouka je da iza njega ostane dobro djelo koje uzdiže njegovo ime – ne samo u ustima ljudi, nego i u mjestima pokornosti, u dovi onoga kome je koristio, u knjizi koju je napisao radi Allaha, u srcu koje je uputio ka Allahu, u pravdi koju je pomogao i u sedždi koju niko nije vidio.

I oni poručuju svakome od nas: ne zavaravaj se onim što te okružuje, jer sve što te okružuje može preći u ruke drugoga.

Tvoja kuća, tvoje knjige, tvoj imetak, tvoj položaj, tvoja zemlja i tvoje ime – sve to jednog dana može postati tuđe. Ali ono što si uradio radi Allaha, to niko ne nasljeđuje, jer je to sačuvano kod Onoga kod Koga se povjereno ne gubi.

A potpuna pobjeda pripada onome koji od dunjaluka nije uzeo mnogo, ali su iza njega ostali živi tragovi dobročinstva, pa mjesta na kojima je činio dobro svjedoče: ovdje je boravio Allahov rob, i iza sebe je ostavio lijep trag i spomen.