Autor: Heshmat Alavi
Iranski državni mediji tvrde da su masovni narodni protesti okončani, epilog sličan onome u 2009. godini. Ipak, svijet je svjedok kako i dalje brojni gradovi izražavaju svoje nezadovoljstvo vladajućom elitom.
Iranski vrhovni vođa Ali Hamenei za izbijanje protesta u njegovoj zemlji okrivio je Washington, London, Izrael, „bogate zemlje u Zeljevu“, ali i disidentsku grupu Narodni mudžahedini Irana (opoziciona grupa ljevičarske ideologije).
Režimsko okrivljivanje Washingtona, Londona, Izraela i Saudijske Arabije za unutrašnje probleme Irana nije ništa novo. No, jedna stvar je doista značajna: Hameneijevo optuživanje Narodnih mudžahedina ukazuje na glavni izvor zabrinutosti njegovog režima.
Ovaj nedavni val protesta postavlja temelje za novi skup pravila i razumijevanja stanja u Iranu.
1) Iranci se više ne boje izražavanja svojih istinskih osjećaja, što je očito iz transparenata poput onog „Smrt Hameneiju.” Nakon što je kritika „vrhovnog vođe“ bila najveći tabu „Islamske Republike“, „Smrt Hameneiju” sada je standard protesta u Iranu.
2) Za razliku od prethodnih ustanaka, ove demonstracije su zahvatile cijelu, obuhvativši više od 130 gradova i naseljenih mjesta. Manje poznata mjesta kao što su Izeh, Dorud, Shahin Shahr i sl. sada su postala veoma poznata zbog masovnih demonstracija. Hrabri demonstranti svojim parolama su oštro kritizirali same stubove režima u toj mjeri da su sigurnosne snage puzale na njih bojevom municijom usljed čega je poginulo nekoliko desetina demonstranata, a hiljade su uhapšene, prema medijskim izvještajima.
3) Od drugog dana ovog ustanka demostranti su, kroz reagiranje na napade i represiju sigurnosnih snaga pokazali da su prevladali prijašnje strahove.
4) Godinama su Iranski državni mediji i njegovi lobiji na Zapadu tvrdili da ovaj režim uživa ogromnu podršku naroda. No, razne kampanje, uključujući Twitter hashtag # بسيجي_نيستم (nisam Basidži), otkrivaju brojne nedaće režima, a sve veći broj paravojnih pripadnika Revolucionarne garde Basidž pridružuje redovima protestanata, je jedna dodatna.
5) Iran pokazuje veliku ranjivost u svojoj netrpeljivosti prema platformama društvenih medija. U još jednom pokušaju da spriječi demonstrante od udruživanja snaga, a cijelu populaciju od primanja nefiltriranih informacija iz vanjskog svijeta, vlada filtrira popularnu aplikaciju za slanje poruka Telegram, koju koristi oko 40 miliona ljudi u Iranu. To znači da je od vitalnog značaja da se iranskom stanovništvu omogući nesmetan pristup internetu.
6) Za razliku od daleke 2009. godine, američka administracija snažno stoji uz iranski narod. Narod koji i dalje pati od rana zadobijenih zbog Obamine pružene ruke Hameneiju u vrijeme kada su Iranci očekivali podršku svojim demonstracijama. Ovaj put, međutim, predsjednik Trump i viši dužnosnici administracije su stajali rame uz rame s iranskim narodom u njihovim legitimnim zahtjevima. U određenoj mjeri iranski narod dobio je podršku Kanade, Francuske, Njemačke i Velike Britanije, ali je potrebno da u tom pogledu EU učini više napora.
7) Unatoč tome što je više od 3.000 demonstranata uhapšeno, iranski nardo nije ušutkan. U Teheranu, porodice i drugi demonstranti traže oslobađanje političkih zatvorenika i nedavno pritvoreni demonstranti. Zbog eskalacije zahtijeva izvan zloglasnog zatvora Evin 9. januara, vlasti nisu imale izbora nego da otpuste četiri politička zatvorenika. Ovo ima potencijal da postane prekretnica u režimskom slamanju protesta.
8) Iran je poznat po četiri desetljeća kršenja ljudskih prava. Upućivanje ovog vrlo osjetljivog pitanja na Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda u manje od sedam dana od početka protesta je tačka bez povratka za Teheran, jer režimu je jasno da pitanje kršenja ljudskih prava, ograničavanje slobode govora i pristupa internetu više neće biti nezapaženo u ovoj najvišoj međunarodnoj instanci odlučivanja.
9) Kad smo već kod „tačke bez povratka“, mit o iranskom „reformističkoj” i/ili „umjerenoj” struji sada se može smatrati prošlošću. Ovaj mit, koji datira iz vremena predsjednika Hašemi Rafsandžanija, pa čak i iz vremena premijera Mir Hossein Musavija u 1980, bio je prepreka koja bi se ispriječila svaki put kada bi se željelo ozbiljno raspravljati o promjeni režima. Parola „Reformisti, vaša priča je završena“, koja se mogla čuti od dijela demonstranata, govori nam da su nestale iluzije o „reformističkim snagama”.
10) Paralelno s ostalim dešavanjima na površinu je isplivala priroda mnogih medija, tako da je svima postalo jasno ko je povezan s vladajućim režimom. Kroz protekle dvije sedmice Iranskom narodu, ali i širom svijeta, postalo je jasno koji su to mediji koji udaraju u bubnjeve režima i pružaju netačne informacije.
11) Postavljeni su uslovi za temeljitu promjenu režima u Iranu. U novim okolnostima čak i najmanji protest nosi moć masivne demonstracije koje ulijevaju nadu u srca ljudi, a iscrpljuju režim. Promjena bi trebala biti realizirana od strane iranskog naroda, ali SAD i međunarodna zajednica moraju iranskom narodu pružiti mogućnost nesmetanog pristupa internetu, pa i razmisliti o sankcijama protiv režimske medijske mreže IRIB.
Preveo i uredio: Abdullah Nasup
Izvor: Forbes
