Što god bio uzrok ovih strašnih eksplozija, krivac za sravnjeni Bejrut je samo jedan – Hezbolah

581

Piše: Željko Trkanjec /Jutarnji.hr

Za tragediju koja je sravnila Beirut, glavni grad Libanona, i odnijela nekoliko desetaka života, uz više hiljads ranjenih, nažalost vrijedi fraza: “Nije bilo pitanje hoće li, nego kad će”.

I u tu se maksimu uklapaju oba moguća scenarija: i onaj da je riječ o namjernom činu koji automatski postaje terorizmom i onaj da je riječ o nesreći, tragičnoj, strašnoj.

I u oba slučaja postoji samo jedan krivac: Hezbolah. Šiitska skupina koja je nastala 1985. godine, tokom građanskog rata u Libanonu, kad je Islamska Republika Iran, većinski šiitska, krenula u širenje svog toksičnog utjecaja po regiji. Koliko su daleko mislili njezini stratezi postaje jasnim kad se uzme u obzir da je tad Iran u ratu s Irakom u kojem je izgubio stotine hiljada ljudi.
Kad je građanski rat završen, Hezbolah je postao politički pokrovitelj šijita u Libanonu. Što ne bi bio problem da nije sačuvao svoje vojno krilo, miliciju koja je vrlo brzo postala moćnijom od regularne vojske Libanona.

Cilj je bio jasan: staviti Libanon pod svoju političku i vojnu kontrolu. U čemu je dobio snažan poticaj u ljeto 2006. godine kad je vodio rat s Izraelom i nije ga izgubio. Nije ni pobijedio, ali bitno je da ga nije izgubio. Od tog trenutka, a zbog toga što je sirijska vojska morala napustiti Siriju nakon atentata na bivšeg premijera, sunita Rafika Haririja, Hezbolah radi na rastakanju Libanona kako bi ga zatim mogao preuzeti. Vrhunac je bio izbor predsjednika, pozicije koja po dogovoru pripada kršćanima. Nakon višemjesečne blokade Hezbolah je uspio na tu poziciju staviti Michela Aouna koji im je blizak. I kršćani su to prihvatili.

Hezbolah je tokom rata u Siriji stekao veliko vojno iskustvo, napunio spremišta raketama iz Irana usmjerenima prema Izraelu. I postao prijetnja židovskoj državi, ali automatski i SAD-u. I što je dodatno važno, arapskim zemljama koje smatraju Iran većom ugrozom nego Izrael. A taj broj raste, od Egipta, preko Jordana pa do Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Više nije tajna da se u dijelu luke gdje je došlo do eksplozija čuvao eksploziv, a vrlo vjerojatno i dio Hezbolahova arsenala. I to je mogao biti cilj za bilo koju od navedenih strana uključujući tu i lokalne, libanonske protivnike Hezbolaha. Naručitelji i izvršitelji možda nisu imali dostatne informacije kakve posljedice može izazvati eksplozija u tom dijelu luke.

Ako je riječ samo o nesreći, tada je krv poginulih opet na rukama Hezbolaha. Taj je pokret “zaslužan” za blokadu djelovanja vlasti, za dugotrajno odsklizavanje jedne uspješne države na Bliskom istoku koja nema naftu u vrtlog siromaštva. No tad je Hezbolah samo jedan od krivaca. Jer u propasti libanonske države, a upravo o tome je ovog ponedjeljka govorio ministar vanjskih poslova Nassif Hitti nakon što je dao ostavku, prste imaju sve političke – u stvari religijske – opcije (dobra opomena za stanje u BiH).

Libanon postaje propala država. Javni dug je veći od 170 posto, država je u februaru priznala da više ne može otplaćivati dugove, MMF nije spreman doći u pomoć ako vlada ne pristane na reforme, a to Hezbolahu na pada na pamet. Za njih vrijedi parola: “što gore, to bolje”, njima jasno. Jer teroristička skupina ne treba pravnu državu, ne treba fiskalnu odgovornost. Njima je cilj stvoriti bespravni model u kojem će oni oružjem dijeliti pravdu.

Libanonski premijer Hasan Diab u utorak govori kako još od 2014. godine znaju za loše održavanje skladišta. U kojima su bile tone amonijevog nitrata, izuzetno zapaljivog i eksplozivnog. I da li će sad o tome progovoriti. I privesti pravdi krivce. Teško. Jer Hezbolah je i dalje premoćan.