Autor:Selman El Auda / Islambosna
Previše ljudi vidi ideju suživota samo kao jednu strategiju kojoj se pribjegava u vrijeme slabosti. Ovo uopšte nije istina. Ono što vidimo dok posmatramo svijet jeste da suživot doživljava procvat i pušta duboke korijene upravo u vrijeme snage. Društva koja imaju snagu da promoviraju suživot i mir su upravo ona koja imaju snagu da izazovu i uspješno provedu rat. Nasuprot tome, oni koji su slabi niti mogu izazvati rat niti mir. Zaista, u vrijeme slabosti i nestabilnosti nalazimo plemenitu ideju suživota u najvećoj mjeri ugroženom.
Snaga je moći prilagoditii neslaganje i razilaženje, biti u stanju obuhvatiti različita gledišta, socijalne težnje i aspiracije a u isto vrijeme izbjeći da interesi jedne grupe ne dovedu do razilaženja i građanskog konflikta. Snaga nije implementacija silom jednog posebnog gledišta.
Poslanik Muhammed s.a.w.s. je rekao: Nije snažan onaj koji može shrvati drugoga na zemlju; snažan je onaj ko se može suzdržati kad je srdit. (Sahîh al-Bukhârî i Sahîh Muslim)
Kada je halifa Omer ibn Hattab ušao u Quds (Jerusalem) da preuzme ključeve grada, bio je pozvan da obavi molitvu u crkvi, ali je on odbio. On je odbio da to uradi mada je bio u poziciji jačega i mogao uraditi onako kako mu je volja. On je odbio, mada ni u kom slučaju nije prezirao obavljanje molitve u crkvi. Rekao je, pokazujući veliku predostrožnost i osjećajnost: ‘Bojim se da će, ukoliko obavim molitvu unutra, muslimani ubuduće željeti da klanjaju na istom mjestu i da će uzrokovati nelagodu kod ostalih ljudi koji se mole u crkvi.’
Omer je umjesto toga klanjao van crkve i zagarantovao kršćanima sigurnost.
Mada je Richard Lavlje Srce jednom prilikom ubio 2.700 muslimanskih ratnih zarobljenika i objesio njihova tijela po zidovima oko grada Akre, kršeći tako ugovor sa muslimanima, vidimo da je Saladin, kada je povratio Quds (Jerusalem), garantovao bezbjednost života svima, Jevrejima i kršćanima, mada je bio više nego u stanju da se osveti. Umjesto toga je potpisao Ramla Ugovor sa Richardom 2. septembra 1192. godine, po kojemu će grad ostati u muslimanskim rukama ali će grad ostati otvoren za kršćanske hodočasnike. Ovo je jedan od tipičnih obilježja suživota u srednjem vijeku.
Muslimanska historija, koja je prepuna snage i pobjeda, je u isto vrijeme svjedočanstvo aktivnog suživota. To je historija mirovnih ugovora, dogovora i susreta sa ostalima.
Allah dž.š. kaže: O vjernici, ispunjavajte obaveze! (Sûra al-Mâ’idah: 1)
Allah dž.š. kaže: I ispunjavajte obavezu, jer će se za obavezu, zaista odgovarati! (Sûra al-Isrâ’: 34)
Poslanik s.a.w.s. je rekao: Ko god ubije osobu koja je pod ugovorom, neće osjetiti miris Dženneta, a njegov miris se osjeti sa udaljenosti puta od 40 godina.
Možemo posvjedočiti da je Poslanik s.a.w.s. vidio jednu sahranu. On zastao pored nje. Kada mu je rečeno da je to bila sahrana jednog Jevreja, odgovorio je: Nije li i on bio ljudska duša? (Sahîh al-Bukhârî i Sahîh Muslim)
Pogledajte kako se Ibn Tejmijja obratio kralju Kipra:
Do mene je dopro glas o pobožnosti, milosti, ljubavi za znanjem i posvećenosti učenju kralja Kipra. Vidio sam kako je Šejh Ebu-l-Abbas el-Maqdisi pokazao zahvalnost kralju na njegovoj učtivosti, prijatnosti i domačinstvu, i na isti način proširio zahvalnost i na svećenike i njihove sudrugove.
Mi smo ljudi koji žele dobro svima i nadamo se da će vam Allah dati svaki hajr na ovome i na onome svijetu.
Ibn Tejmijje ga nije pozvao da oslobodi samo muslimanske ratne zarobljenike koje je imao, nego takođe i Tatare, Jevreje i kršćane, riječima:
Mi želimo za sve one koji su s tobom i koji su Jevreji i kršćani i koji su pod našom legalnom zaštitom, da ih oslobodiš. Mi nećemo zanemariti nijednog zarobljenika koji je naš sugrađan, bilo da je musliman ili ne. I takođe znaj da svi ratni zarobljenici koje mi imamo i koji su kršćani, oni svi znaju za našu dobrotu prema njima i milost, koju nam je Posljednji poslanik naredio.
Nažalost, neki ljudi koji su savladani osjećajem poraza, ne vide u jeziku suživota ništa drugo do potvrdu i prihvatanje poraza. Drugi imaju idealističku viziju suživota koja nema nikakav praktični izraz. Istinsko poštivanje suživota može dokrajčiti ovu konfuziju.
Uspjeh suživota ovisi o širenju razumnih glasova voljnih da se založe u plodonosnom dijalogu, kroz koje se željeni rezultati mogu ostvariti sa lahkoćom. Nasuprot tome, neuspjeh suživota je osiguran kada nerazumni i glupavi glasovi preuzmu riječ, glasovi ljudi kojima je jedini cilj promicanje vlastitih interesa. Oni se oslanjaju na raspravu snage i prisile u svome razumijevanju svijeta i odlučivanju. To su ljudi koji vide konflikt kao ključ kontakta sa drugima. Oni ne mogu gledati na stvari sa tačke gledišta naše zajedničke humanosti, naših univerzalnih vrijednosti i zajedničkih potreba i interesa koje imaju svi ljudi.
Ratni huškaći razmišljaju samo u kontekstu rata. Njihova rasprava neizbježno dovodi do tužnog zaključka. Svrha religije- suprotno onome što, čini se, neki ljudi drže- nije da se uzrokuju sukobi među ljudima, nego prije da se da moralni oblik i harmoničan red međuljudskim odnosima i da se osigura uspješna saradnja u razvoju naših života na ovoj Zemlji.
Allah kaže o humanosti: On vas od Zemlje stvara i daje vam da živite na njoj! (Sûrah Hûd: 61)
Kada je Allah stvorio Adema a.s., stvorio ga je da razvija Zemlju, da je istražuje i kultivira.
Meleci su najprije prigovorili stvaranju ljudskog bića, riječima: Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv proljevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo. (Sûrah al-Baqarah: 30)
Meleci su vrlo dobro znali da Allah dž.š. mrzi nered i krvoproliće. Zasigurno, Allah nije stvorio ljude i nije nam poslao Objave da bismo se međusobno ubijali.
Dužnost muslimana da šire poruku islama zahtijeva osvajanje ljudskih srca i razuma. Oni trebaju da znaju o islamu ono što islam zaista jeste. Mi kao muslimani treba da treniramo strpljivost i ustezanje. Potrebno je da na loše ponašanje prema nama odgovorimo dobrotom, kao što nam Allah dž.š. naređuje na više mjesta u Kur`anu.
Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati (Sûrah Fussilat: 34)
To je način na koji je Poslanik Muhammed s.a.w.s. osvojio srca svojih neprijatelja. On je na njihovu surovost i grubost odgovorio ljubaznošću, sve dok njihova srca nisu smekšala i dok nisu postali sposobni da čuju istinu.
Blago ophođenje, iskrena briga i prijateljstvo, tretiranje drugih na lijep način rječju i djelom- to su načini da se mržnja okonča i ljudi izmire. Allah kaže: To mogu postići samo strpljivi; to mogu postići samo vrlo sretni. (Sûrah Fussilat: 35)
Suživot održava ljudski život. On otvara vrata dijaloga. To je atmosfera u kojoj prosperira poruka islama, u kojoj se ona može prezentovati razlogom, dokazom i logikom kojom Kur`an obiluje.
Za Islambosna.ba preveo Halil Senusija
