Piše: dr. Muhamed Ratib en-Nabulsi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Postoje li pravila za smrt? Sljedeći primjeri su dokaz da ne postoje pravila za smrt i da je svakom čovjeku određen trenutak smrti (edžel) koji, osim Allaha, niko i ništa ne može ubrzati niti usporiti.
Priča prva
Imao sam prijatelja koji je obolio od teške i hronične bolesti i nakon dugotrajnog liječenja u bolnici, doktor je rekao: ”Vozite ga kući, nema nade da će se oporaviti.” Na osnovu doktorovih riječi, njegov brat napisao je navečer smrtovnicu da se pripremi za njegovu smrt.
Pošto sam imao predavanje poslije sabaha u džamiji, rekao sam sebi: ”Ujutro ću pročitati smrtovnicu na zidovima.” Međutim, duž cijelog puta ni na jednom zidu nisam vidio okačenu smrtovnicu, iako je doktor rekao da je s njim gotovo. Kasnije su mi rekli da se njegovo stanje neznatno poboljšalo. I ono što vam želim reći jeste da je on živio još sedam godina nakon toga, a njegov brat koji mu je bio napisao smrtovnicu umro je prije njega.
Priča druga
Jedan moj rođak, inače po zanimanju profesor, čiji je život bio vrlo discipliniran, sjedio je sa prijateljima na večeri, pa im je, šaleći se, rekao: ”Ja neću umrijeti mlad, već ću doživjeti duboku starost.”
Pitali su ga: ”Zašto?”
Njegov odgovor je bio vrlo logičan. Rekao je: ”Ja nisam pretil, jedem malo hrane, sportaš sam, puno hodam, ne pušim, ne nosim teške stvari i nemam nikakvih briga.”
Naravno, njegove riječi su potpuno ispravne sa naučnog aspekta, jer nam medicina govori da su sve to uzroci smrti: prekomjerna tjelesna težina, fizička neaktivnost, brige, traume, pušenje, i sl. Međutim, šta se desilo?
On je to govorio u subotu navečer u jednoj četvrti u Damasku, a Allaha mi, sljedeće subote je bio pod zemljom. Ne postoje ljudska mjerila i pravila za smrt. Svemogući Allah odredio nam je životni rok i trenutak smrti koji niko ne može ubrzati, niti usporiti, i koji ne zavisi od starosti ili mladosti, bolesti ili zdravlja.
Priča treća
Bio sam u srednjoj školi i imao sam slobodan sat, pa sam ušao u kancelariju direktora škole i zapodjenuli smo razgovor o raznim životnim temama. Žalio mi se na mnoge stvari, a zatim je rekao: ”Odlučio sam otputovati u Alžir – to je bilo u skladu sa sistemom pozajmljivanja profesora sestrinskim arapskim zemljama – i ostati tamo pet godina. Neću dolaziti u Siriju četiri naredna ljeta, jedno ljeto provest ću u Francuskoj, drugo u Italiji, treće u Engleskoj i četvrto u Španiji. Tokom tih ljetnih mjeseci želim posjetiti muzeje svake zemlje i upoznati njihovu kulturu i način života.
Zatim ću se nakon pet godina vratiti u Siriju i otvoriti prodavnicu (antikvarnicu) u kojoj ću prodaviti orijentalne antikvitete, a uporedo s tim, u sklopu prodavnice, napravit ću klub za svoje prijatelje intelektualce, a svojoj djeci ću ostaviti da vode antikvarnicu.”
Zatim je nastavio, ne sjećam se tačno šta je rekao, a nakon što smo popili čaj, ja sam otišao u svoju učionicu, a onda sam oko podne otišao kući.
Izašao sam navečer nekim drugim poslom i kad sam se vraćao kući, Allaha mi, vidio sam na zidu okačenu smrtovnicu direktora te srednje škole. Sjedio sam s njim u jedanaest sati prije podne, a u sedam navečer vidio sam njegovu smrtovnicu na zidu.
Stoga zapamtimo, ne postoje pravila za smrt. Svi smo mi mrtvi samo se po redu kopamo. Smrt dolazi iznenada, a kabur je riznica naših djela, pa gledajmo šta ćemo i kakva djela pohraniti u nju.
