Piše: Ismail Ibrahim
Kraj devedesetih i početak novog milenija nekako je na ovom dijelu Balkana označio i novi javni diskurs. Tome je ponajviše kumovalo rušenje beogradskog režima koji se uspio u nekoliko godina zavaditi sa svima, tranzicijski procesi na polju demokratije u Hrvatskoj i BiH te snažan uticaj međunarodne zajednice. Tih godina su, naime, incidenti sa nacističkim orgijanjima (skrnavljenje džamija i drugih sakralnih objekata, raznorazne provokacije povratnika i sl.) barem stidljivo, barem u ponekom mediju ili od ponekog političara u RS-u znali biti usmeno sankcionisani, znalo se ograditi od datog incidenta, pa makar možda i neiskreno, ali eto, radi mira u kući. Kako su incidenti postajali češći međutim, češća je bila i šutnja, a kako je šutnja znak odobravanja, tako su i krila aveta iz devedesetih bivala sve jača, pa danas izgledaju stravičnije i krvoločnije nego tih devedesetih. Više ne možemo pričati o incidentu ili incidentima: nacizam je ponovo u modi, sve njegova obilježja su opet na sceni i pravo je pitanje „kada će?“ a ne „hoće li?“ ponovo eksplodirati. Nekada tiha osuda nacističkih ispada prelila se u šutnju da bi u zadnjoj deceniji bila podstaknuta, ohrabrena i nagrađena.
Prije tačno deset godina je tada novoizabrani patrijarh Irinej javno uvrijedio muslimane, što je valjda značilo da se poput krvoločnih zvijeri i ostali mogu iživljavati nad svojom žrtvom, a možda je najeklatantniji primjer Dodik i njegovo „arlaukanje“, nakon čega znamo šta se dešavalo. Od tada je, dakle, lov ponovo otvoren pa su se brže-bolje svi razletili raskomadati lovinu, uključivši i najmlađe uzraste. Provokacije i uvrede na najnižem i najmorbidnijem nivou su postale svakodnevnica, pa je recimo RTRS-u sasvim normalna proslava Božića orgijanje kroz Potočare ili četničko divljanje po Višegradu.
Zadnji primjer mržnje i netrpeljivosti pokazali su srebrenički mališani, tzv. „Braća četnici“. Cijelom svijetu, ali doslovno cijelom je poznato šta se u toj nesretnoj Srebrenici desilo, i svima je jasno kakvu emociju kod svakog Bošnjaka proizvodi riječ „četnik“. Ipak, tamošnjem gradonačelniku ništa tu nije sporno osim bezobraznih bošnjačkih političara koji na ovom slučaju zarađuju poene. Malo dalje je otišao tamošnji „otac“, pop, koji u jednoj prepisci veli kako oni rade dobre stvari i da ih, je l’, podržava, a da ih protiv neprijatelja podržava i kada pogriješe. Upravo ovdje dolazimo do odgovora na sva pitanja. Prije svega, jasno je ko je generator patološke mržnje prema islamu i svemu što ima veze s islamom (očev poslodavac), a eto, saznali smo i da su Bošnjaci – neprijatelji (ako već nismo znali ranije). To o neprijateljima je nedavno govorio i poslanik u NSRS N. Vukanović, ali se niko više, kako je u tekstu gore navedeno, ne obazire na takve konstrukcije.
Odakle tolika mržnja?
Ako ne od ranije, a onda od Save kojeg zovu svetim. Taj je, naime, još u trinaestom stoljeću opisao islam i muslimane, prokleo „Moameda“ i sve što s njim ima veze u svom Zakonopravilu. Taj je dokument dostupan na internetu, dobije se s dva klika, ali se ne preporučuje konzumiranje istog iz zdravstvenih razloga. Dakle, to se desilo prije dolaska Osmanlija na naše prostore, njegovi stavovi nisu prouzrokovani kakvim antagonizmom spram kasnijeg osvajača, nego su njegovi stavovi zapravo plod patološke mržnje prema muslimanima. Ova mržnja je permanentno nadograđivana u srpskim vjerskim, političkim i književnim krugovima (I. Garašanin 1844., P. P. Njegoš 1847., I. Andrić 1945., Memorandum SANU 1986. itd.). U međuvremenu je ova mržnja proširena i na ostale nesrbe na ovom podneblju, pa danas SPC, srpski establišment i srpski narod u cjelini vide neprijatelje u Hrvatima, Crnogorcima, Albancima, Bošnjacima i, po potrebi, svima ostalima.
Nikako da se, kao svaki pošteni „Nebeski narod“, izdignu iznad ovih sitnih, ovosvjetskih interesa i da se skrase tamo negdje, daleko od svih.
