Piše : Nezir Halilović
Ovih dana sve veće televizijske stanice svijeta prenosile su uživo prizore jednog dijela kur'anskih ajeta o kojima ćemo govoriti. Naime, pred nedavnim užasnim naletima uragana Katrine i Rite mogli smo vidjeti kako stotine hiljada ljudi panično napušta svoje domove usljed straha od nadolazeće vremenske nepogode, tj. usljed straha od smrti. Desilo se da je za samo nekoliko sedmica u SAD-u zabilježena veća izbjeglička kriza nego naša koja je trajala cijeli rat. I možemo kazati da se desilo čudo u obliku strahovite vremenske nepogode koja nam je potvrdila istinitost Kur'ana i njegovih veličanstvenih i poučnih kazivanja. Zaista u Kur'anu časnom možemo naći ajete koji tako vjerno prikazuju prizore egzodusa ljudi u strahu od nadolazeće opasnosti, koje smo vidjeli na televiziji kao da su snimljeni najboljim kamerama, a to je lahko shvatiti svakome ko je potpuno uvjeren da je Kur'an govor Uzvišenog Gospodara svjetova.
Kur'an o bježanju iz straha od smrti
Umjesto imenovanja nekog mjesta ili naroda kojeg je zadesila nedaća, Uzvišeni Allah u Kur'anu govori općenito o dešavanjima i pojavama, a u ovom slučaju je to bježanje iz straha od smrti. Uzvišeni Allah kaže: Zar nisi čuo o onima koji su iz straha od smrti iz svoje zemlje pobjegli – a bijaše ih na hiljade. Allah im je rekao: «Pomrite!» – a poslije ih je oživio. Allah je, zaista, dobar prema ljudima, ali većina ljudi ne zahvaljuje. (El-Bekare, 243.) Kao što se vidi prvi dio ovih ajeta ima općeniti karakter i ukazuje na sve ljude koji bježe iz straha od smrti, dok se u drugom dijelu ajeta ukazuje na jedno od najvećih čuda zabilježenih u povijesti čovječanstva, a to je da je Uzvišeni Allah usmrtio jednu takvu skupinu, a zatim ih ponovo oživio.
Ko su bili ti ljudi i od čega su bježali?
Pod prvi dio ajeta se mogu svesti svi egzodusi i bježanja ljudi usljed straha od smrti bez obzira koliko ih je zabilježila historija. Međutim, ako ajet posmatramo u cjelini sa drugim dijelom ajeta u kojem i jeste suština i pouka, u tom slučaju ulema kaže da se radi o Izraelćanima koji su živjeli u naselju zvanom Daverdan, pa ih je zadesila kuga, te su oni napustili svoje mjesto bježeći od očigledne smrti koja je na svakom koraku uzimala svoj danak. Kaže se da kada su stigli do jedne doline Uzvišeni Allah ih je sve usmrtio, a zatim ponovo oživio. Ibn Abbas kaže: «Bježali su od kuge, pa su bježeći rekli: ‘Idemo u zemlju gdje nikada nećemo umrijeti!’, pa ih je Uzvišeni Allah sve usmrtio. Nakon toga je tim putem naišao jedan od poslanika pa je uputio dovu Uzvišenom Allahu za njih, te ih je Allah, dž.š., oživio. Spominje se da su bili usmrćeni osam dana, dok drugi kažu sedam, a Uzvišeni Allah najbolje zna. Hasan el-Basri je rekao: «Uzvišeni Allah ih je za kaznu usmrtio prije nego što su nastupili njihovi edželi – časovi smrti , a zatim ih je ponovo oživio do pravih edžela – tačno određenog časa nastupa smrti. Neki kažu da je to učinjeno sa njima da bi to bila mudžiza za jednog od njihovih vjerovjesnika. Zastupnici tog mišljenja čak i navode njegovo ime, pa kažu da se on zvao Šem'un. Druga skupina učenjaka smatra da su oni, ustvari, pobjegli od džihada – borbe na Allahovom putu, nakon što im je Uzvišeni Allah posredstvom Svog poslanika Hizkijela, a.s., naredio da krenu u borbu, pa su se oni toliko uplašili od smrti u borbi na Allahovom putu da su naprosto pobjegli iz svojih kuća ostavljajući svoje cjelokupno bogatstvo i imanje, pa ih je Uzvišeni Allah sve usmrtio kako bi im bilo jasno da ih od smrti ne može ništa spasiti, a nakon toga ih je ponovo oživio i ponovo im naredio da krenu u džihad. Zato se odmah u sljedećem ajetu nalaze Allahove riječi: I borite se na Allahovom putu i znajte da Allah sve čuje i sve zna. (El-Bekare, 244.) Ovo mišljenje najviše zastupa Dahhak. Ibn Atijje kaže: «Svi spomenuti navodi imaju izrazito slabe senede, a ono na što ajeti nesumnjivo ukazuju jeste da Uzvišeni Allah obavještava Svog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., i upozorava na slučaj nekog naroda koji je napustio svoje domove iz straha od smrti, pa ih je Uzvišeni Allah usmrtio, a zatim i oživio, da bi im pokazao, jednako kao i svima koji će doći nakon njih, da je usmrćivanje potpuno u rukama Uzvišenog Allaha i da je to nešto u čemu apsolutno niko drugi nema nikakvog udjela.» Sa njim se potpuno slaže i Taberi koji navodi identičan stav i još dodaje da je ukazivanje na ove ajete bila prethodnica i priprema vjernika za objavu džihada, a što je uslijedilo neposredno nakon objave navedenih ajeta. Kurtubi upoređuje sve navedene stavove i donosi zaključak da je najispravniji, najjasniji i najpoznatiji od svih tih stavova onaj koji kaže da su oni pobjegli od kuge. Se'id b. Džubjer navodi od Ibn Abbasa da je rekao: «Oni su izašli bježeći od kuge, pa su pomrli. Zatim je njihov vjerovjesnik uputio dovu Uzvišenom Allahu da ih oživi ne bi li Ga obožavali, pa ih je Uzvišeni Allah oživio.» Amr b. Dinar je rekao o ovom ajetu: «Kuga je zadesila njihovo naselje, pa su jedni napustili to mjesto, a drugi su ostali u njemu, a više ih je izašlo nego što ih je ostalo. Pa su se spasili svi oni što su napustili mjesto, dok su pomrli svi oni koji su ostali u njemu. Kada se i drugi put ponovila ta pošast skoro svi su izašli osim nekolicine, pa ih je sve Uzviešeni Allah usmrtio zajedno sa njihovim životinjama, a zatim ih je ponovo oživio. Kada su se vratili u svoju zemlju vidjeli su da se njihovo potomstvo namnožilo.» Hasan kaže: «Pobjegli su iz straha od kuge pa ih je Uzvišeni Allah usmrtio sve, zajedno sa njihovim životinjama, u samo jednom trenu, a bilo ih je četrdeset hiljada.»
Koliko ih je uistinu bilo?
Iako se u ajetu ne precizira broj tih ljudi, većina uleme se slaže da kur'anska riječ uluf, koja se navodi u ajetu, označava množinu od riječi hiljada. O tačnom broju ljudi iz tog naroda učenjaci su davali različita mišljenja. Tako jedni kažu da ih je bilo šest stotina hiljada, drugi kažu osamdeset hiljada. Ibn Abbas kaže da ih je bilo četiri hiljade, a Ebu Malik tvrdi da ih je bilo trideset hiljada. Es-Sudejj kaže trideset i sedam hiljada. Ata b. Ebi Rebbah smatra da ih je bilo sedamdeset hiljada. Od Ibn Abbasa se navode i još dva mišljenja da ih je bilo četrdeset hiljada i po drugom da ih je bilo osam hiljada, a to prenosi Ibn Džurejdž. Navodeći sve te stavove i mišljenja Kurtubi konstatuje: ”Istina je da je njiihov broj bio veći od deset hiljada jer Uzvišeni Allah kaže ve hum ulufun – ”a bješe ih na hiljade”, a to je množina množine, a za deset hiljada i manje od toga se u arapskom jeziku nikada ne koristi ova riječ ulufun.” Ibn Zejd iznosi zanimljivo tumačenje o ovoj riječi «uluf». Naime, on kaže da je značenje te riječi da su ljudi iz tog naroda bili izuzetno jedinstveni i ujedinjeni oko zajedničkih ciljeva, tako da nikada nije zabilježeno da su se podijelili u mišljenju i stavovima niti da je došlo do sukoba i nesporazuma između njih, sve dok ova skupina o kojoj govorimo nije to iznevjerila, pa su napustili svoj narod i pobjegli iz straha od smrti i težeći za životom i ovosvjetskim uživanjima i nasladama, pa ih je Uzvišeni Allah usmrtio dok su bili na tom putu. Ibnul-Arebi kaže: «Uzvišeni Allah ih je za kaznu usmrtio određeni vremenski period, a zatim ih je oživio. Nakon kazne smrću ponovo dolazi život, dok nakon prave smrti više nema življenja na ovom svijetu.» Mudžahid kaže: «Nakon što su oživljeni, vratili su se svome narodu i ljudi su znali da su oni bili mrtvi, pa su oživljeni i na njihovim licima se vidjelo obilježje smrti i niko od njih nije obukao bilo koju odjeću, a da se ne bi pretvorila u smrdljive, istruhle ćefine, sve dok nisu umrli po tačno određenim edželima koji su im propisani. Ibn Džurejdž prenosi od Ibn Abbasa: «Taj miris je ostao u tom ogranku Izraelćana sve do danas.» Neki kažu: «Oni su oživljeni nakon što su bili usmrćeni i potpuno istruhli, pa je taj miris truleži ostao u njihovom potomstvu sve do danas.» Uzvišeni Allah kaže: Zar nisi čuo o onima koji su iz straha od smrti iz svoje zemlje pobjegli – a bijaše ih na hiljade. Allah im je rekao: «Pomrite!» Navodi se da su bili dozvani i da su čuli povik: «Pomrite!» Iako se u ajetu navodi da im je Uzvišeni Allah to naredio (a sve što se zbiva i događa, događa se sa Allahovom voljom i Negovim određenjem), navodi se i da je to ustvari bio povik dvojice meleka, pa su i pomrli, odnosno, Uzvišeni Allah je naredio melekima da im to kažu, pa se sve tako i desilo, a Allah najbolje zna.
Kuga i teške bolesti – ostaci kazni prethodnih naroda
Učenjaci hadisa navode predaju od Amira b. Sa'da b. Ebi Vekkasa da je čuo Usamu b. Zejda kako govori Sa'du da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., spomenuo bolest pa je rekao: «To je griješenje ili kazna kojom su kažnjeni neki narodi, pa je od nje ostao mali ostatak koji se ponekad pojavljuje. Ko čuje da se u nekoj zemlji pojavila kuga, neka nipošto ne ide u tu zemlju, a ko se nađe u zemlji u kojoj se pojavila, neka nipošto ne napušta tu zemlju bježeći od te bolesti!» (bilježi ga Buhari)
Tirmizi također bilježi sličan hadis, i kaže da je hasen-sahih, u kojem stoji da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., spomenuo kugu pa je rekao: «To je ostatak grijeha i kazne poslate jednoj skupini Izraelćana, pa kada zadesi neku zemlju, a vi se nađete u njoj, nipošto ne izlazite iz nje, a ako zadesi neko mjesto, a vi niste u njemu, nipošto ne ulazite u njega!»
Prevencija je obaveza muslimana
Ovdje je važno uočiti razliku između navedenih riječi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., o prevenciji i ponašanju kada se pojavi kuga u nekom mjestu i nasumičnog bježanja glavom bez obzira koje su učinili ljudi o kojima govorimo. Muslimani su dosljedno primjenjivali navedene Poslanikove riječi. Tako se navodi da je Omer, r.a., krenuo da obiđe muslimane u Šamu i kada je došao skoro do Šama čuo je da se pojavila kuga u njemu. Tada ga je Abdur-Rahman bin Awf obavijestio o navedenim hadisima Allahovog Poslanika, s.a.v.s., pa su se svi vratili nazad u Medinu. Ebu Ubejde je prigovorio Omeru rekavši mu: «Zar da bježimo od Allahove odredbe!?» Pa mu je Omer, r.a., odgovorio: ”Da, upravo tako, mi bježimo od Allahove odredbe ka Allahovoj odredbi!” Zatim je rekao Ebu Ubejdi: «Kada bi imao deve, pa ih dotjerao u prostranu dolinu čiji je jedan kraj bogat pašom i plodan, a drugi suh i neplodan, i kada bi potrefio plodan kraj, zar ih ne bi tu čuvao i napasao po Allahovoj odredbi?! Isto tako kada bi potrefio suhi i neplodni kraj i tu ih čuvao i napasao, zar i to ne bi bilo po Allahovoj odredbi?!» Zatim je naredio muslimanima da se vrate. Taberi iz navedenog događaja izvlači veliki i značajni zaključak. On kaže: «U ovom događaju je dokaz da se čovjek treba čuvati neprilika prije nego što ga snađu i paziti se od opasnosti prije nego što ga zadese, a kada ga već nešto snađe i zadesi, onda ima obavezu da bude strpljiv i ustrajan…» Ulema je raspravljala o besmislenosti bježanja od kuge onome ko se zadesio u mjestu u kojem se ona pojavila, što je i zabranjeno navedenim hadisima, jer samim tim što se našao u tom mjestu u trenutku njene pojave moguće je da ga je zakačio jedan njen dio, tako da nema nikakve koristi od bježanja. Čak naprotiv, svi problemi izazvani samom bolešću se dodatno povećavaju naporima puta, kao i sami razvoj i napredak bolesti, a ti ljudi padaju mrtvi na svim dijelovima puta i bivaju bačeni u svaku rupu, jamu ili klanac. Zbog toga se prenosi mišljenje koje bilježi Ibn Medini da nikada niko nije pokušao bježati od kuge, a da se spasio. Ibn Mes'ud kaže: «Kuga je iskušenje za onoga ko posluša pa ostane u tom mjestu, kao i za onoga ko pobjegne iz njega. Onaj koji bježi govori sebi (i laže): ‘Spasio sam se svojim bježanjem!’ Dok onaj ko ostaje govori sebi: ‘Ostao sam, pa ću zato umrijeti!”’ Džabir i brojni drugi ashabi prenose da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Onaj koji bježi od kuge je poput čovjeka koji bježi od izuzetno velike i brojne vojske, dok je onaj ko bude strpljiv kad se pojavi poput čovjeka koji je strpljiv u velikoj i brojnoj vojsci.» Kurtubi navodi da u cjelokupnoj povijesti islama skoro da nije zabilježeno da je ikada iko od učenih ljudi bježao od kuge kad se pojavila u nekom mjestu. On također navodi i nekoliko slučajeva da su neki ljudi, koje su drugi smatrali učenjacima, tako postupili. Tako Ibn Medini navodi da je Ali bin Zejd el-Džud'an pobjegao od kuge u mjesto zvano Sejjale, koje se nalazi na putu od Medine ka Mekki, i navodi da je tu svakog petka kao imam klanjao džuma-namaz. Svaki put kada bi se popeo na minber i htio da održi hutbu ljudi bi povikali: «To je onaj što je pobjegao od kuge!» Tako da je nakon izvjesnog vremena i umro u tom mjestu. Valja spomenuti da je to bila i praksa našeg dostojanstvenog naroda u proteklim stoljećima kada je kuga harala ovim podnebljima.
Bježati možete, ali pobjeći ne možete
Na kraju da se ponovo vratimo na nedavno masovno bježanje više od miliona ljudi pred naletom užasnog nevremena. Istina je da su se svi oni koji su pobjegli od nedavnih uragana privremeno spasili od smrti. Istina je i da mi vrlo malo, ili nimalo, ne razmišljamo o smrti, ali je istina i da niko od nas neće moći pobjeći od smrti koja nam je zapisana i koja će se u tačno određeno vrijeme desiti. Dok edžel ne nastupi potpuno je svejedno da li je pred nama uragan, neprijatelj, neka zvijer ili bilo šta drugo, ali kada nastupi edžel, onda nema spasa, niti bježanje pomaže.
